Znam da znaš šta je bol.
I ja sam od nje samo nabacan niz.
Mozaik nekih razbacanih slika
što šute
u meni.
Zaglavljene u labirintu,
strepe od pronalaska puta.
***
Ne volim jabuke. One ne vole mene. Izrezali su je, više puta, iz mojih pogubnosti. Umišljam da imam svijest. Kako onda nisam znala što rade?
Ne znam kad sam je posljednji put stavila u oko. Da bar znam, no ne znaš kad imaš da i neka polovina iskrivljenog, mirisnog legla stršljenova može imati vrijednost koju ćeš nositi u stopama. Ne znaš da ćeš strahovati od susreta, da ćeš strepiti da je više nema…
Ne znaš da će biti važno što ne znaš tko ju je posadio, zašto je nedostaje pola, kako cvjeta, kako daje plodove ta njena rupa…bez dna.
Ne znaš da nećeš imati snage pitati.
Znaš da znaš dovoljno.
Znaš da su mnogi, tvoji, prošli kraj nje, jeli sa nje, sjedili kraj nje, uzimajući je zdravo za gotovo, ostavljajući je tebi, zdravo za gotovo, jer tako život ide. Zdravo za gotovo. Korijen i raskrižje. Oca, djeda, pradjeda,… Tamo gdje više nikog nema.
***
Nisam taj dan mislila o jabukama.
Što je još jedan ubod? To ne boli. Nije važno. Ležiš i čekaš. Umrtvilo te. Osjećaš hladnoću dok te guraju prema još hladnijoj dvorani, dvorani od svjetala i noževa i glasova.
Okrznula me ljubav, usput. Htjela sam dodati smijeh. Htjela.
Sada ćeš zaspati, Majo.
Priča kao priča. Ne spominješ mnogo, mnogima je gore, zašto da spominješ takve tričarije. Nije važno ako poneki dio ostaviš negdje na putu. Mnogima je gore. Ne možeš priznavati svoju bol. Ne možeš pričati bol. Tko zna koga boli još jače.
***
Nikada nisam volila jabuke.
Svejedno, bila je slatka: ne smiješ jesti jabuke. Jabuke su isto što i krumpir, samo sa šećerom, a ti nisi dovoljno dobra, moraš suziti struk. I bokove. Ugljikohidrati nisu dobar izbor. Bila je slatka.
Čini se da je i ona krila svoju bol. Bacila sam ostatak. Nikada ne pojedem sve.
Val mučnine. Valovi. Grlo se steže, nastojim da ostane u meni. Tako mi i treba kada mi pada na pamet jesti ono što je isto kao krumpir. Sa šećerom.
***
Shvaćam. Onaj dan na stolu, sada ćeš spavati, Majo, izrezali su nju iz mene!
Val mučnine.
Nekoliko koraka od nje nalazio se bunar. I suncokreti. I grm ribizla. Nikada više. Ni *bijelog jelena, stopa u snijegu, ni klizališta od par stopa…
***
Znaš li što je Bosna? Možda i znaš gdje je? Ne znaš li priču o njenim *okeanima, ni zašto više nije moja, zašto sam tamo previše ono što ovdje nisam dovoljno?
Znaš li što je Bosna? Možda i znaš gdje je? Ne znaš li da se nigdje na svijetu ljudi ne smiju tako jako? Ne znaš li da je stalno dijele i nijedan dio nije moj?
Znaš li što je Bosna? Možda znaš i jedan, onaj, u njoj grad? Ne znaš li da je ona – ja…i jedna neuzvraćena ljubav.
*Druge, možda, boli više.
C R N O R U Ž I C A 