Moj ocean, moje more

Pitao me koliko je trajala ta lakrdija? Posramljeno sam rekla istinu. Zašto se danas više ne sjećam je li bilo riječ o dvije ili tri godine?

Ne sjećam se.

Sjećam se da si bio zgrožen čizmama koje sam nosila. Važna informacija, deset godina nakon.

Sjećam se reakcije kada sam priznala da još imam problem sa riječju „ocean“. Sjećam se koliko mi je bilo mučno onaj dan, koliko sam trebala samo nekoliko rečenica koje nisam dobila, sjećam se radosti kada sam ti vratila za sve Davorke, Ruže, Zore, Maje i ostale žene koje su te mrzile. Sjećam se buđenja. Buđenja  kada sam doživljavala bljeskove u glavi, u trgovini, na poslu, u krevetu, pod tušem – što sam se više udaljavala od „priče o kojoj se ne priča“ to sam jasnije vidila laži, bistrinu svoje gluposti i sreću jer si ostao dovoljno daleko.

Sjećam se pažnje s kojom sam slagala stvari u svojih 20 kvadrata, pogleda na sat čekajući nekog drugog, euforije, slobode, vlastitog daha. Disala sam! Bacala sam bočice s tragovima vlastite anksioznosti, ustrajno i religiozno odbijala te spomenuti, vrlo brzo i svi oko mene su te zaboravili.

Do danas, neki su zaboravili mene. Ti nisi. Iako me nisi volio, iako si od mene želio napraviti ono što si već imao, iako ti moja današnja snaga može izazvati jedino mučninu, iako nikad nisam bila jedina, iako ne znaš tko sam, iako bi da možeš mijenjao moje misli, riječi, stavove, slobodu, ono što jesam.

Jesam li ja zaboravila tebe?

Nisam. Iako sam ti izgovorila neke laži. Iako je jedna veća od svih tvojih.

Sjetila sam te se prije par godina na jednoj kavi, u društvu koje bi mi ti zabranio, onako kako si malo po malo, podlo i smišljeno uvodio zabranu po zabranu, prišivajući mi što jesam i što nisam, stavljajući mi na ramena krivnju, nenosivu, pretešku za bilo koga. Jedan dio mene bio je neopisivo sretan znajući da bi ti bilo loše da vidiš s kim sam u društvu.

Zato sam lagala. Nisam htjela ni jednom mišlju, a kamoli riječju da oskvrneš ono što je meni značilo. Više od tebe. Više od svega. Tvoja površnost nikada me ne bi shvatila. I ma koliko je svakako bilo tih godina, taj sam dio u sebi obranila. Ponosna na svoju laž. Ta je laž danas moj cijeli svijet. Moja snaga. Moje Zašto i moje Zato.

Puno sam toga zaboravila. Tvoje riječi. Koje pjesme nisam mogla čuti. Kada sam i gdje bacila poklone, ono što je imalo ikakve veze s nama. Gdje je i kada uopće postojalo „s nama“ u ikakvom kontekstu?

Pa opet, postoji razlog zašto si večeras „tu“. Dio koji si mi uzeo, strah koji je ostao, praznina i bezdan. Dio mene čak može pomisliti da ti to nije bila namjera. Nada da nisam toliko oštećen primjerak postojanja nakon svega: zato se vraćam u glavi, sebi, koja je postojala onda. Ma koliko prazno i nabacano zvučale riječi, poredane kao stara hrpa plastike, patetike, morala sam. Morala sam se vratiti nazad, pokupiti krhotine i sama ih smisleno baciti na jedno mjesto: deset godina borim se sa vlastitim riječima.

Nekada sam pisala. Stalno. U hodu. U tami. Na svjetlu. Okovana. S teretom. S lakoćom. To sam bila. Nisam pisala. Mene je pisalo. Prvo sam se korigirala zbog tebe. Pa nakon tebe. I ništa mi nije teže priznati nego da sam sve ove godine roba sa greškom. Neotklonjen kvar. Sve ono što sam kroz vrijeme mogla postati, ali nisam. Sam Bog zna koliko je riječi u mojoj glavi. Koliko se riječi saplelo u mrežu koja raste. U obećanjima samoj sebi. Budem.

Nisam shvaćala. Kako bih i mogla povezati kaos u kojem odavno nisi ništa, odavno, ništa, a da je tamo negdje sve stalo, osipalo se, prosulo, rasulo, polupalo se? Ostao je sram, krivnja, dijelovi mene koje sam izgubila radeći od sebe ono što nisam.

Morala sam. Vratiti se po ono što je moje. Moj ocean, moje more.