Ako me gdje zagubiš, uvijek ćeš me naći tamo gdje se spominju legende, mitovi, priče, bajke, vile, općenito sva stvorenja za koja misliš da ne hodaju zemljom, još ako je bilo kakva voda u blizini…Da je i bara, tu sam!
Vječna potreba za čarolijom. Vječno, pa i bolno traženje krila!
I evo nas. Odgajamo buduće naraštaje tragača. Znam da većini izgleda kao neki običan selfie, u polovnom automobilu, dok Željko ulijeva gorivo i provjerava gume – ali onda morate još mnogo raditi na sebi! Mislite da je lako biti čarobnjak u današnje vrijeme? 😀
I evo nas. Šuma protkana malim tekućim jezercima, mostićima, tako je logično da se ovdje nalazi sve što tražiš. Pa i bube kojih se ne bojiš. Tako su divno plavi, zeleni, crni, dostojno društvo svake vile…
I ne, nisu danas djeca stalno na mobitelima. Djeca su točno tamo gdje ste vi. U ovom slučaju na svježem zraku, u obilasku Krke, dišući nestrpljenje kad će konačno ugledati vile…
I onda smo ih našli, kako im se kosa vijori i zapliće skupa sa haljinama, na vjetru, dojam koji ne možeš prenijet nijednim medijem. Šeću s posjetiteljima, slikaju se, ljuljaju na cvjetnim ljuljačkama, nose vjenčiće od šiblja, moče bose noge, plešu uz dječje i ostale pjesme. Divne su i dok samo sjede na tlu i ne rade ništa. Djeca su sretna, išaranih lica, crteži posuti šljokicama, uživaju u predstavi punoj raznih bajki…
Nismo prilazili bliže upoznati i ova stvorenja: šumski ljudi, duhovi, tko su?
I za kraj jedna mala virtualna šetnja s nama.
C R N O R U Ž I C A 