Mjesec: Listopad 2018.

Maja, 24 g.

Mislim da je bilo pola pet ujutro, izašla sam iz noćnog autobusa nakon 4-5 sati vožnje, na zagrebački kolodvor. Osim mladosti, nisam imala ništa provokativno, rep, trenerku, putnu torbu, neprospavanu noć i prirodno blijedo lice.

Ušla sam u jedan od lokala, sjela uz staklo na visoku stolicu, naručila kavu, izvadila novine – imala sam dva sata da dočekam što čekam. S druge strane stakla prilazi lik već očigledno nabrijan, počinju neumjesne gestikulacije, kucanja, ludilo u očima, ludilo u zubima, u pokretima. Ulazi unutra…

Maja, 17 g.

Ključ u ruci. Namještam ga između prstiju da se, kao, ne vidi. Glumim, užurbanost u hodu pokušavam zapakirati u ležernost. Ukoliko nikoga nema ispred mene, do kud seže vidno polje, gledam lijevo i desno, smišljam u glavi „što ako“ scenarije. Moram početi trenirat. Ili trčati da mogu umaknuti ili pojačati snagu. Koliko mi snage treba za suočavanje?

Netko se pojavljuje u vidokrugu. Puls. Joj, daj, pa to netko ide svojim poslom, ni ne zna da si baš sada ti tu. Nema motiv, tješim se. Stišćem ključ. Mimoilazimo se. Uf, gotovo je. Hodaj samo.

Usporava automobil. Ne vidim razabrati je li netko poznat. Nije?! Nastavi hodati. Nastavi. Ignoriraj. Ne uspostavljaj kontakt očima. Nastavi.

Maja, 22 g.

Plešem. Društvo je tu. Smijeh, nada, očekivanja. Ne bih, hvala. Ne, ne, stvarno ne bih. Ne bih. Ne, ne, ne treba. Hvala. Ne. Ne, ne. Molim te, nemoj. Pomjeri se malo. Ne bih. Sve češće glumim da se smješkam, sve češće gledam oko sebe, kao tražim nekoga. Pogledavam u pod. Trebam li krenuti doma? Je li to garancija mira? Zašto tu nemam mir? Makni se, molim te. Pusti me, dosta je. Popio si.

Da se maknem? Da se maknem? Je li? Da se maknem?

Gledam kako podiže bocu, zamahuje. Osjetim snažan stisak oko ramena, stišće me uz sebe, okreće malo ulijevo, ruku postavlja iznad nas zaustavljajući ruku u zamahu! Čujem kako izgovara: To je moja cura, stani! Tvoja? Tvoja cura? Da, moja. Ok, onda. Odlazi. Moram li imati deklaraciju i registrirano vlasništvo da bih bila sigurna?

Update: Šutim. Draga žena.  Sretno oženjen. Auto, djeca, bor.

Maja, 22 g.

Smijeh. On je i vlast i Olimp. Sve. Izgledam kao maltezer od dva mjeseca. Ili mješavina maltezera i teleta. Pokušavaju biti duhoviti. Nastojim sačuvati svoj ego, nešto malo Ja. Pet sekundi, našalila sam se kako nisam smjela: Želiš li šamar? Stanem ispred njega, stišćem dlanovima i maltezera i tele u sebi: osjećam njegov dlan na obrazu. Ne sjećam se da li je zabolio udarac, ne sjećam se njihove reakcije, sjećam se tu noć, nešto je u meni puklo.

Maja, 25 g.

Žene se oblače tako i što uopće imaš raditi vani? Ti si udana, šta on kaže na to? Samo vi tako pa će poslije biti Zašto je silovana?

Maja, 7 (12, 17, 27, 37) g.

Gledam u pod dok dobacuje konobarici. Samo se imena mijenjaju. Ne znam je li tko do sad otkrio „pošto je ta janjetina“? Da, svi vidimo da je lijepa.  Svi ne vidimo drhtaj na bradi, izbjegavanje uspostavljanja kontakta očima, smijeh na zubima, prazninu u očima – sve, samo da ne bude gore. Pokušava požuriti odlazak. Nije mi smiješno. Ni najmanje.

Maja, 17 g.

Srednja škola. Dežurstvo. Taj dan nisi na nastavi, koliko možemo ukrasti od zvona? Malo kasnije početak, malo ranije kraj, to je to. Otključavamo. Ulazi. Nizak, kratkih koraka. Izraz lica zbog kojeg bi izbjegao i pozdrav. Odgoj je jači. Odlazi uz stepenice, uskoro se vraća: Imaš lijepe zelene oči, prodorne zelene oči. Baš su mi, eto, lijepe oči. (Želi ih za u džep?) Što ja imam s tim, slučajnost, šta on ima s tim, ja sam tu da otključam vrata? Lijepa sam, vidi se na meni da sam…Nešto. On bi baš to nešto. Odbija otići. Sukob. Postajem nervozna. Razgovor se završava stolicom između nas.

Dva tjedna nakon, ulazimo u učionicu: imamo novog profesora matematike.

Maja, 21 g.

Izlazak. Na nogama smo, oni su par, ja nisam. Ne sjećam se tko je još tu. Sjećam se zato da je on imao 50? 60? Smrad alkohola, suviše blizu, priča s ruba pakla, ne idem ja nikamo, postaje agresivniji, balansiram. Prijatelji mi nisu pomogli. Prijatelj mi nije pomogao.

Maja, 20 g.

Popodnevnu kavu završavamo u ranim večernjim satima. Ustajemo, plaćamo. Ustaju, plaćaju. Izlazimo. Izlaze. Krećemo autom. Kreću autom. Slijedi sat vremena u kojem nas prati potpuno nepoznata skupina muškaraca koja u sporednim, mračnim, uličicama gasi i svjetlo dok ide za nama. Ne želim da me odveze doma, ne želim da znaju gdje stanujem, ne želim nju ostaviti samu. Stajemo pred policijsku postaju…

Maja, 27 g.

Slušaj, ona je loša žena,  loša majka, teško mi je otići od nje, možda je trudna, možda nije, ne volim je, djeca i to. Ti se ne smiješ viđati sa muškarcima, pričati sa muškarcima, komunicirati s muškarcima, dopisivati s muškarcima, a i zna se kad završava radno vrijeme. Sa mnom, nema prekovremenih. Također, zna se gdje se i kako suši rublje. Nemaju šta susjedi i prolaznici gledat tvoje rublje. Molitva je obavezna.

Maja, 36 g.

Možda se vidimo ako joj muž pričuva svoju djecu.

Maja, 15 (16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24,…) g.

Sa koliko si ih bila?

Maja, 29 g.

Hvala za vizitku, laka noć. Izlazim iz taksija. Ej! Okrenem se. Zovi za bilo što ako trebaš. Ne moraš samo za taksi.

Maja, 24 g.

Možemo popiti kavu. To je ok.

Ajde sad stvarno dosta priče, dolazim po tebe i ako sad kažeš Ne  brišem zauvijek tvoj broj i nikad te više ni pozdraviti neću.

Zurim u mobitel: je li ovo upravo bila ucjena? Ucjena jer nisam ušla u auto u koji bih možda i ušla da je imao poštovanja popiti kavu.

Maja, 19 g.

Glazba zaglušuje uši. Gužva zaglušuje organe. Dok pokušavam(o) proći, gleda me. Ne poznajemo se. Povlači mi ovratnik i niz leđa izlijeva bocu piva.

Maja, 35 g.

Muškarci i žene ne mogu biti prijatelji.

Maja, 37 g.

Većina muškaraca s kojima radim protiv je Istanbulske konvencije.

*kako pravilno pročitati naslov? Ravnopravnost – jednakost.