U moje vrijeme…

Tih je godina bio popularan Coyote Ugly, cure su i kod nas hodale po šanku, u daljini se čuli valovi, visoki veliki stolovi za kojim su se miješale ekipe, a sjećam se da sam tu večer imala dugu šarenu drvenu ogrlicu. Dečko koji je stajao nasuprot mene za stolom, ako ne obraćaš direktno pažnju, neprimjetno, malo po malo se našao kraj mene i na uho mi rekao „imaš lijepu ogrlicu“. Jeste, da, lik je sigurno obožavatelj ogrlica, nema dileme: „hoćeš kupit?“ pitam. „Naravno, pošto?“ govori i lovi se za stražnji džep traperica. „100 eura“ naravno. Naginje mi se na uho i kaže „zaboravio sam novce u autu, ajde sa mnom „ i normalno, oboje prsnemo u smijeh. Shvaćaš, izuzetno glupa priča, ali tip je prišao, prati, snalazi se putem i svjestan je da oboje nemamo što tu pametno za reć osim nasmijati jedno drugo. Kao što vidiš, nisam ovo zaboravila. Ogrlicu nekim čudom imam i danas.

     Nasumično sam i bez razloga izabrala ovo sjećanje, bilo je tu svega, toliko svega da ljudi koje više i ne želim i nemam u životu, svakim sjećanjem mogu izmamiti osmijeh, emociju, ono nešto što ipak imam prema njima, a nemam prema ostalim ljudima. Ne zaboraviš one koji su ti dodali pisamce u ruku.

     Znaš, ja sam u sedmom razredu bila totalno luda za Živkom. I normalno se blamirala pišući mu nešto čega se, a i bolje je, ne mogu sjetiti. Ali se sjećam ovoga: sat biologije, netko kuca i ulazi u učionicu, na vratima Živko i izgovara: može li Maja izaći malo? Živko je ostao nedosanjana ljubav, no Živko se i sa 14 godina suočio sa mnom, a i ja s njim. Živko je morao i nazvat na telefon i tražiti mene nakon što se jave moji roditelji. Također, nakon što nije bio fer, morao je to sam nositi, nije imao grupu podrške tisuću muškaraca bez karaktera.

     Mi smo se međusobno morali naučiti nositi jedni s drugima. I sa sobom, i svojim emocijama, željama, tijelom, suočavati se sa nelagodom, i prihvaćanja i odbijanja. Svaki savjet prijatelja se svodio na: razgovarajte. Reci mu. Reci joj. Rezali smo nelagodu suočavanjem. Pritisak bi ključao do te mjere, da je lakše bilo podnijeti i blam, nego trpiti konfuziju vlastitih misli. Vremenom se izbrisalo postojanje opcije „blam“. Shvatiš da je to sve sasvim uobičajen, normalan i prihvatljiv tijek događanja, da će nekada stvari funkcionirati, nekada neće. Bilo je suza, bilo je gutanja knedli kad trebaš nekome reći da je kraj, plačeš i ti iako je odluka tvoja. Nije bilo kuliranja. Bilo je obaranja glave kad se vidite poslije, no sve je to bilo suočavanje. Hrabrost. I njegova ruka na koljenu. I direktne i indirektne rečenice koje vode ili ne vode nikamo. Bili su trenuci kada sam drhtala kao prut, razoružana, ranjiva i istovremeno nikad jača, jer ako sam mogla stajat pred tim očima, mogu sve na svijetu. Pa i preživjeti da ga nema.

     Sazrijevanjem shvatiš da je nekako uvriježeno u ljudima: muškarci vole malo lude žene, žene vole gadove. Uzmite ovo veoma uvjetno, no nekima neće trebati ovo objasniti. Radi se zapravo o tome da obje strane žele energičnu osobu, samopouzdanu, koja ima što za ponuditi, osobu koja miriše na zabavu, osobu s kojom je i razgovor seks, ili barem jednako dobar kao seks sa osobom koja zna što hoće i ne libi se biti osoba da dođe do tu. Sa ništa manje pitanja i nedoumica, ali sa stavom i bez nejasnoća u izražavanju vlastitog smjera.

     To je bilo vrijeme kada su nas i dečki i prijatelji pratili do vrata, vrijeme kada se pojavio mobitel, način da još malo produžite vrijeme koje ste proveli zajedno, ne način da se izbjegnete.

     Od tada do danas, ne mogu opisati o kojoj količini muškaraca se radi, ali svaka, baš svaka žena s kojom sam ikad razgovarala, ima ili je imala isti problem – muškarca koji je želi, u inboxu. Taj muškarac ponekada je udaljen 1300 km, češće 300, a u prilično velikom broju je blok do žene za kojom umire. Pa poruka, pa dvije, pa sedamstodvije, pa sedamstodvije noći, pa cyber sex o kojem smo čak imali članke u novinama i čudili se kako to, do padanja u zamke nadanja da će se on konačno odlučiti izaći iz kuće. Međutim, neće. Njemu samo treba još slika, još snimki. A onda je sve otišlo u još veći odron: skupljanje sličica. Dječaci sa erekcijama, u masovnim grupama, dijele sličice žena koje nemaju hrabrosti pogledati u oči. Svaka od tih žena samo je vrišteći simbol njihove nemoći, nemuževnosti, kukavičluka, impotencija svih vrsta – ovo bi bila tema za sebe, koliko ih nije u mogućnosti uopće funkcionirati seksualno, a te iste žene ih štite tišinom, čuvajući toliko krhka ega koja trebaju potpore drugih muškaraca. Šta će muškarcu potpora muškarca kraj gole žene? Velik broj njih sigurna sam, ne funkcionira. Ne postoji žena s kojom sam pričala ikad, a koja nije opisala cijeli niz muških seksualnih problema. I to nije predmet ruganja, mi smo istinski zaprepaštene, no umjesto da posjete psihijatra, oni iskorištavaju žene, žensku energiju, prirodu, emociju, kako bi izmanipulirali još jednu sličicu od onih koje zovu kurvama kako bi opravdali i oprali unutarnji kompas koji im govori da je krivo to što rade.

     Onaj dan kada osoba zna što radi, ali to i dalje svjesno radi, ne zaslužuje empatiju. Radilo se o meni. Ili o njima. Metar je isti. Zato nemam za ovo razumijevanja. Svjesno ponižavanje osoba s kojima si u bilo kojem odnosu, ma da je i najusputniji mogući seks, da si imena ne znamo, nitko ne zaslužuje biti izdan u apsolutno poremećene svrhe, dok pri tome, najčešće, upravo sama žrtva čuva najveće tajne ovih hodajućih autogolova.

U moje vrijeme, muškarci i žene su se željeli, na svakakve načine. Otkrivali smo jedni druge, zvale smo frendice euforične oko svake stvari s njim, od njihovih dodira bile smo van sebe po tjedan dana, nismo mogle misliti ni funkcionirati, morale smo svu snagu skupljati da okolini izgledamo normalno. Sada…što točno?

Muškarac koji ti ne smije prići, ne može te nikamo odvesti, ne zna zavoditi, nema fluid, ne može te nagovoriti na ništa jer ti je u osnovi svejedno koje je ime na ekranu, pokazuje agresiju na svaku budalaštinu, više želi sliku nego tebe, ne zna kako funkcionira žensko tijelo jer mu je pornografija popila mozak, ne poznaje ni svoje tijelo jer ga nikada nijedna nije ljubila 4 sata u komadu, niti ima strpljenja za to, lajka stotine žena i skuplja sličice – kome je ovo privlačno? Ja sam osoba koja prati vrijeme, potpuno svjesna da ništa nemate od prošlosti, ali ovo se zaribalo.

Kako da ti kažem, žene od 40 godina danas vjerne su do bola, nema straha. Nemaju s kim prevariti muža.

I da, autor teksta svjestan je da postoje različite situacije i ljudi, to ne osporava postojanje slučajeva iz posta.