Mjesec: Lipanj 2022.

Ne osjećam ništa.

Iz dana u dan ne pišem, čekam neko, mjesecima, sutra.  Kada sam loše, ne pišem. To nije za mene. Kao zlouporaba magije; ne želi, nemam poriv, sve u meni samo stane. Kada sam bolje, dobro, pišem. Ne znam pisati u terapijske svrhe, pa se poslije provlačim kroz rupe u sjećanju.

Četrdesete su donijele olakšanje. Malo što se čuva u pretincima, malo što u klijetkama.

Sada sam tu, malo, zbog sebe.

Znaš li kako izgleda starenje? Nešto kao ideš putem i sve je nekako na mjestu. Onda jedno jutro ustaneš i vidiš promjenu. Stepenica koje tu nije bilo, ne dozvoljava nijansu. Promjena je nagla, vidljiva. Navikneš se na nju i ustrajavaš dalje. Nešto kao ideš putem i sve je nekako na mjestu. I onda opet jedno jutro ustaneš…shvaćaš poantu. Nekako je i lijepo. Pritisak popušta, znaš tko si, gdje si, racio preuzima bajke, sve manje se bojiš, slika je prilično cjelovita, premalo iznenađenja. Unaprijed znaš sve što će netko reći, lakoća čitanja misli, svemu se zapravo, u sebi, smješkaš. Maaalo je letargično u svoj toj sigurnosti.

Tu sam negdje prihvatila sebe. Moji bokovi imaju svoju priču. Rukama dodirujem trbuh. Kako je moguće da tolika težina može izazvati osjećaj nježnosti, mekoće, snage, lakoće postojanja?

Taj dan kada mi je zaista došlo do glave: Rješenje postoji – nisam osjetila gotovo ništa. Da, uskoro uz moje ime neće biti vezana pretilost, problem, vizual debelog identiteta; statistika je jasna. Brojevi govore. Rizik barijatrijske operacije, višestruko je niži od rizika bivanja ovim što jesam.

Kako da ti kažem, meni je jasno da ovo nisam ja. No ovo, neželjeno, što mnogi misle držati u sferi problema, nepoželjnosti, rizika, zdravstvenog rizika, izostanka estetike – meni je to, to ovo, spasilo život. I nikada, da se ujutro probudim kao manekenka, na sred piste u odjeći koju ne znam pravilno izgovoriti, nikada neću ovo promatrati kao grešku, nelagodu, sramotu, ružnoću, samoću, nedostatnost, grešku.

Sada shvaćam sve. Sada kada sam toliko puta ranila ovu sebe, kada me taj meki oblak oko mene spašavao od gorih misli, težih misli, od stvarnih mora koje su disale uz moja bedra, uz moje nadlaktice koje sam čak i kad su bile tanke skrivala, godine i godine kada je hrana bila jedina ljubav koju sam dobijala, godine i godine jedini osjet užitka, a na koji, kao ni na ostale nisam imala pravo, kada sam mislila da sam slaba – bila sam zapravo stijena. Stijena koja se kažnjavala, jer su svi, baš svi sudjelovali u kasapljenju mene, pa sam im se pridružila. Red zabrana, red restrikcije, red mučenja, red pucanja.

Da ti kažem nešto…Ako pucaš i nešto „ne možeš“ postoji razlog. Kada ste vidjeli da je nešto slabo prsnulo? Puca ono što je pod pritiskom. Pritisak nije ono čemu težiš. Radiš borbu na krivom bojnom polju. Bojno polje nije na bokovima, bojno polje je stvarno. Ti ne umišljaš. Nitko ne guta hranu koja će ga ubiti kako bi se ugušio tulumbama. To je dobro osmišljena taktika i niz u koji se zapleteš kada im ne kažeš što želiš, kada povjeruješ, kada ispod kože gasiš emocije, prišivaš traume kao gumbe, sve dok nisu nanizane do vrha samog vrata. Žele te ušutkati. Tišina je na cijeni. Tišinom štitiš svako koplje bačeno na sebe. Gaslighthing u coloru. Ti si pretjerana, ti govoriš, ti imaš dug jezik, ti si rekla, ti nisi napravila, a za to vrijeme skrivamo slona u sobi. Pa jedeš. Ne možeš imati  50 kila i skrit slona iza sebe, shvaćaš? Te hrpe tvojih malih grijeha i propusta, radi mala brda, oaze po kojima se pentraš kada nitko ne gleda. Jednom sam, davno, sjedila u svojoj sobi i pisala jednoj po jednoj osobi oproštajna pisma. Nisam se ubila. Pretpostavljam da je čips bio ok okusa, taj dan. Između brda male su travnate površine. Katkada nikne poneki cvijet. Nije baš da je posađen od ruke koja ti slaže brdo na brdo, ali vidiš, ta osoba i nije tako loša. Ti si loša. Kako možeš kriviti osobu koja je tako lijepu stvar učinila. Za tebe. Ti da valjaš, bilo bi više cvijeća, manje smeća, ne?

Zapravo, ne volim jesti. Okusi nisu moje područje; nisam gurman. Ne volim kupovinu hrane, ne volim pripremu hrane, ne volim žvakati, ne volim jesti, ne volim novac trošiti na nešto tako nevažno kao što je hrana.

Tijekom godina shvatila sam da imam problem sa svim bazičnim ljudskim potrebama. Disati moraš, ja imam astmu, alergije na prirodu. Hraniti se moraš, a ja imam alergije i pretilost. Hrana se mora probaviti, a ja imam problem sa crijevima. Spavati moraš, a ja cijeli život odbijam san. Mene zapravo ubija sve što ljude drži na životu: to je otprilike veličina brda koje se tijekom godina složilo.

Na moju sreću, čini se, pogled s njegova vrha je prilično jasan.

Pitaju me ljudi kako teku pripreme za operaciju? Prava je istina da nema priprema. Ja se ne rješavam nikoga i ničega. Moji su demoni svo vrijeme van mene. Meni će biti malo žao što nestajem, što se polako otpušta moja sigurna zona, no nitko ne ostaje zauvijek, zar ne? Poslužila je kada sam je trebala, sada ćemo se polako pozdraviti, no ne dajte se zavarati – ono što sam vidjela kroz nju ste vi. Svi vi.

Koju zastavu tko nosi, nije do mene.