Random iskustva o ravnopravnosti spolova

Maja, 24 g.

Mislim da je bilo pola pet ujutro, izašla sam iz noćnog autobusa nakon 4-5 sati vožnje, na zagrebački kolodvor. Osim mladosti, nisam imala ništa provokativno, rep, trenerku, putnu torbu, neprospavanu noć i prirodno blijedo lice.

Ušla sam u jedan od lokala, sjela uz staklo na visoku stolicu, naručila kavu, izvadila novine – imala sam dva sata da dočekam što čekam. S druge strane stakla prilazi lik već očigledno nabrijan, počinju neumjesne gestikulacije, kucanja, ludilo u očima, ludilo u zubima, u pokretima. Ulazi unutra…

Maja, 17 g.

Ključ u ruci. Namještam ga između prstiju da se, kao, ne vidi. Glumim, užurbanost u hodu pokušavam zapakirati u ležernost. Ukoliko nikoga nema ispred mene, do kud seže vidno polje, gledam lijevo i desno, smišljam u glavi „što ako“ scenarije. Moram početi trenirat. Ili trčati da mogu umaknuti ili pojačati snagu. Koliko mi snage treba za suočavanje?

Netko se pojavljuje u vidokrugu. Puls. Joj, daj, pa to netko ide svojim poslom, ni ne zna da si baš sada ti tu. Nema motiv, tješim se. Stišćem ključ. Mimoilazimo se. Uf, gotovo je. Hodaj samo.

Usporava automobil. Ne vidim razabrati je li netko poznat. Nije?! Nastavi hodati. Nastavi. Ignoriraj. Ne uspostavljaj kontakt očima. Nastavi.

Maja, 22 g.

Plešem. Društvo je tu. Smijeh, nada, očekivanja. Ne bih, hvala. Ne, ne, stvarno ne bih. Ne bih. Ne, ne, ne treba. Hvala. Ne. Ne, ne. Molim te, nemoj. Pomjeri se malo. Ne bih. Sve češće glumim da se smješkam, sve češće gledam oko sebe, kao tražim nekoga. Pogledavam u pod. Trebam li krenuti doma? Je li to garancija mira? Zašto tu nemam mir? Makni se, molim te. Pusti me, dosta je. Popio si.

Da se maknem? Da se maknem? Je li? Da se maknem?

Gledam kako podiže bocu, zamahuje. Osjetim snažan stisak oko ramena, stišće me uz sebe, okreće malo ulijevo, ruku postavlja iznad nas zaustavljajući ruku u zamahu! Čujem kako izgovara: To je moja cura, stani! Tvoja? Tvoja cura? Da, moja. Ok, onda. Odlazi. Moram li imati deklaraciju i registrirano vlasništvo da bih bila sigurna?

Update: Šutim. Draga žena.  Sretno oženjen. Auto, djeca, bor.

Maja, 22 g.

Smijeh. On je i vlast i Olimp. Sve. Izgledam kao maltezer od dva mjeseca. Ili mješavina maltezera i teleta. Pokušavaju biti duhoviti. Nastojim sačuvati svoj ego, nešto malo Ja. Pet sekundi, našalila sam se kako nisam smjela: Želiš li šamar? Stanem ispred njega, stišćem dlanovima i maltezera i tele u sebi: osjećam njegov dlan na obrazu. Ne sjećam se da li je zabolio udarac, ne sjećam se njihove reakcije, sjećam se tu noć, nešto je u meni puklo.

Maja, 25 g.

Žene se oblače tako i što uopće imaš raditi vani? Ti si udana, šta on kaže na to? Samo vi tako pa će poslije biti Zašto je silovana?

Maja, 7 (12, 17, 27, 37) g.

Gledam u pod dok dobacuje konobarici. Samo se imena mijenjaju. Ne znam je li tko do sad otkrio „pošto je ta janjetina“? Da, svi vidimo da je lijepa.  Svi ne vidimo drhtaj na bradi, izbjegavanje uspostavljanja kontakta očima, smijeh na zubima, prazninu u očima – sve, samo da ne bude gore. Pokušava požuriti odlazak. Nije mi smiješno. Ni najmanje.

Maja, 17 g.

Srednja škola. Dežurstvo. Taj dan nisi na nastavi, koliko možemo ukrasti od zvona? Malo kasnije početak, malo ranije kraj, to je to. Otključavamo. Ulazi. Nizak, kratkih koraka. Izraz lica zbog kojeg bi izbjegao i pozdrav. Odgoj je jači. Odlazi uz stepenice, uskoro se vraća: Imaš lijepe zelene oči, prodorne zelene oči. Baš su mi, eto, lijepe oči. (Želi ih za u džep?) Što ja imam s tim, slučajnost, šta on ima s tim, ja sam tu da otključam vrata? Lijepa sam, vidi se na meni da sam…Nešto. On bi baš to nešto. Odbija otići. Sukob. Postajem nervozna. Razgovor se završava stolicom između nas.

Dva tjedna nakon, ulazimo u učionicu: imamo novog profesora matematike.

Maja, 21 g.

Izlazak. Na nogama smo, oni su par, ja nisam. Ne sjećam se tko je još tu. Sjećam se zato da je on imao 50? 60? Smrad alkohola, suviše blizu, priča s ruba pakla, ne idem ja nikamo, postaje agresivniji, balansiram. Prijatelji mi nisu pomogli. Prijatelj mi nije pomogao.

Maja, 20 g.

Popodnevnu kavu završavamo u ranim večernjim satima. Ustajemo, plaćamo. Ustaju, plaćaju. Izlazimo. Izlaze. Krećemo autom. Kreću autom. Slijedi sat vremena u kojem nas prati potpuno nepoznata skupina muškaraca koja u sporednim, mračnim, uličicama gasi i svjetlo dok ide za nama. Ne želim da me odveze doma, ne želim da znaju gdje stanujem, ne želim nju ostaviti samu. Stajemo pred policijsku postaju…

Maja, 27 g.

Slušaj, ona je loša žena,  loša majka, teško mi je otići od nje, možda je trudna, možda nije, ne volim je, djeca i to. Ti se ne smiješ viđati sa muškarcima, pričati sa muškarcima, komunicirati s muškarcima, dopisivati s muškarcima, a i zna se kad završava radno vrijeme. Sa mnom, nema prekovremenih. Također, zna se gdje se i kako suši rublje. Nemaju šta susjedi i prolaznici gledat tvoje rublje. Molitva je obavezna.

Maja, 36 g.

Možda se vidimo ako joj muž pričuva svoju djecu.

Maja, 15 (16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24,…) g.

Sa koliko si ih bila?

Maja, 29 g.

Hvala za vizitku, laka noć. Izlazim iz taksija. Ej! Okrenem se. Zovi za bilo što ako trebaš. Ne moraš samo za taksi.

Maja, 24 g.

Možemo popiti kavu. To je ok.

Ajde sad stvarno dosta priče, dolazim po tebe i ako sad kažeš Ne  brišem zauvijek tvoj broj i nikad te više ni pozdraviti neću.

Zurim u mobitel: je li ovo upravo bila ucjena? Ucjena jer nisam ušla u auto u koji bih možda i ušla da je imao poštovanja popiti kavu.

Maja, 19 g.

Glazba zaglušuje uši. Gužva zaglušuje organe. Dok pokušavam(o) proći, gleda me. Ne poznajemo se. Povlači mi ovratnik i niz leđa izlijeva bocu piva.

Maja, 35 g.

Muškarci i žene ne mogu biti prijatelji.

Maja, 37 g.

Većina muškaraca s kojima radim protiv je Istanbulske konvencije.

*kako pravilno pročitati naslov? Ravnopravnost – jednakost. 

 

 

Godina dana, od danas

Problem sa piscima koji ne pišu pretvori se u psihofizičku borbu. Sve u tebi želi složiti misli u slova, slova u riječi, riječi u rečenice, rečenice u frontalni napad na postojanje, ali onda se nađeš u limbu i riječi gube smisao, redoslijed, istovremeno misliš do krajnje nemisli. Toliko toga misliš da misliš da nisi u mogućnosti spojiti cjelinu.

Godinama.

Dolaziš na rubove, tražiš gdje si bio, razmišljaš o vlastitoj pretencioznosti, želje postaju mutne, konfuzne kao riječi. Izmiješane riječi bez cjeline ne daju emociju. Nedefinirane želje ne daju emociju.  Znaš da se ne možeš nazivati piscem. Nisu te priznali. Čovječe, ne možeš se zvati piscem kad ne pišeš. Riječi u glavi…

Vjeruj da bi vidio. Vjeruj da bi vidio. Vjeruj da bi vidio.

Pisac nisi kada napišeš. Gdje su pisci koji su pisali bez da su prethodno stvorili sebe u sebi? Čovječe, oni ne bi pisali da nisu bili pisci!

Sjedila sam na rubu kreveta i pila čaj. To je bio dobar osjećaj. Nakon tri dana niz grlo mi je kapala nekakva bezokusna tekućina, možda je i bila slatkasta, ne znam da li je šipak. Svejedno, bio je nektar s Olimpa. A ja sam sjedila pogodivši težište. Da sam se malo nagnula nazad bolilo bi. Naprijed, bolilo bi. Promatram noge, nemam mišljenje. Dren spojen na desnu stranu trbuha, spušta se niz prekratku spavaćicu, ili bar prekratku dok sjedim, crijevo zavrće rub čipke. Nisam htjela obući ništa duže, ni ružnije. Ruka mi je izbodena prije tri dana, spremna za novu dozu, infuzije, fiziološke, nečega. Ako me sjećanje služi na isto mjesto bila je spojena i anestezija. Ne želiš sada razmišljati o mučnini, ne želiš. Desna nadlaktica je izgrebana, obje sa vanjske strane izbodene. Svijet je lijep. I ja sam lijepa. Nema veze što mi između Dnevnika gradske cure, obiteljske fotografije i ostalih znakova života leži hrpa kamenja. Njih 11. Ne spominjem da su mi teške misli o nedostajanju nekog dijela mene. Neka mala sjena tuge. Drugi kad me pogledaju vide pozamašnu cjelinu, a ja si nedostajem. Rekla sam ovo jednom na glas, više ne, više neću. Svoj sam najbolji lijek.

Kažem, nakon oporavka želim u teretanu. „Znamo i ti i ja da nećeš“. Podrška ljudi i nije važna koliko misliš. Svi koji su nešto, išta, ikada postigli, napravili, usudili se, slušali su isto ovo. Riječi me ne smetaju. Smeta me što ljudi žive po tom načelu. Rado bih bila jedini jastučić za igle, no ti što meni zabadaju iglice, na sebi pletu cijelu priču najvećim pletaćim iglama. To je moja bol. Vidim stvarnost ljepšom nego jeste. Jednoga dana ona će se izbalansirati i uskladiti sa mojim viđenjem stvari.

Godina dana. Godina do budućeg današnjeg dana.

Ugledala sam reklamu za krevet. Preko konstrukcije u svrhu dekora nalazi se… Zavjesa! Sate i sate sam provodila omatajući se u zavjesu. Kako sam ovo zaboravila? Kao dijete obožavala sam baldahine, nisam imala pojma kako se to zove, sanjala sam da sam vila, princeza i pjevačica i svaka od njih imala je svoj razlog za uplitanje tila. Ja sam si, očito, davno oduzela sjećanje i na njih i tilovite čarolije! Najednom ushit…želja je definirana!

FB_IMG_1512091782386

Ulazimo u mjesec kada mnogi kreiraju svoje bajke. U jednoj  zagrebačkoj priči sjede najljepši plišani medvjedi na svijetu. Ovisno kada si rođen, ali to je onaj blago čupkasti medvjed, zapravo prilično tvrd, čarobnih plastičnih očiju i crnog uvezenog nosa… Nedostajanje mi stisne srce. Godinama ga se nisam sjetila. Gdje je završio? Rasuo se kao i cijeli moj život, nekad davno.  Bila sam premlada da bih se adekvatno sjećala tako važnih stvari, kamoli da skupim svako zrno riže rasipane godinama. Druga želja, definirana.

IMG_20171202_170954

Želim da shvati puno prije. Promatram ljude svaki dan i…znam gdje se nalazi sreća. Obrisi više nisu mutni. Slike su jasne, fokusirane, izoštrene i želim da, prije mene, puno prije mene nađe svoj Oz. Ona me se neće sjećati kakva sam bila prije, ona se neće sjećati kakva sam dok ovo pišem, ona je djevojčica s kojom smo večeras sjedili ispred peći, obasjani vatrom, pričajući „strašne priče“. Organizirala je pidžama party i ispričala priču o djevojčici koja je ugledala duha, kad je došla blizu kuće bilo je još više duhova, ali oni u stvari to nisu, to su bile maskirane njene prijateljice! Ja ću nju pamtiti, kao što pamtim kako je mirisala kao beba, prvo kupanje, korake, priče, pjesmice, ali ona mene neće, a čini mi se da joj toliko toga imam reći. I ostaviti dio sebe kakva sam sada, kako bi znala tko sam, s kim je imala posla i koliko je volim. Volimo!

Godinu dana od danas želim sjediti čitajući svoj blog, svoje priče, svoje bilješke, dozvoljavajući si postojanje gdje želim, na načine na koje to želim, ne razmišljajući o tome uzrujava li koga moj smisao i mjesto za koje sam rođena. Želiš li nekamo stići morat ćeš krenuti, pa želio medvjeda, bajku, krevet s baldahinom ili ostvariti svoje snove, sve se svodi na isto – što poduzimaš da dođeš  na željeno mjesto?

Godina dana od danas, da.