PLUS AGE – C R N O R U Ž I C A

Ne osjećam ništa.

Iz dana u dan ne pišem, čekam neko, mjesecima, sutra. Kada sam loše, ne pišem. To nije za mene. Kao zlouporaba magije; ne želi, nemam poriv, sve u meni samo stane. Kada sam bolje, dobro, pišem. Ne znam pisati u terapijske svrhe, pa se poslije provlačim kroz rupe u sjećanju.

Četrdesete su donijele olakšanje. Malo što se čuva u pretincima, malo što u klijetkama.

Sada sam tu, malo, zbog sebe.

Znaš li kako izgleda starenje? Nešto kao ideš putem i sve je nekako na mjestu. Onda jedno jutro ustaneš i vidiš promjenu. Stepenica koje tu nije bilo, ne dozvoljava nijansu. Promjena je nagla, vidljiva. Navikneš se na nju i ustrajavaš dalje. Nešto kao ideš putem i sve je nekako na mjestu. I onda opet jedno jutro ustaneš…shvaćaš poantu. Nekako je i lijepo. Pritisak popušta, znaš tko si, gdje si, racio preuzima bajke, sve manje se bojiš, slika je prilično cjelovita, premalo iznenađenja. Unaprijed znaš sve što će netko reći, lakoća čitanja misli, svemu se zapravo, u sebi, smješkaš. Maaalo je letargično u svoj toj sigurnosti.

Tu sam negdje prihvatila sebe. Moji bokovi imaju svoju priču. Rukama dodirujem trbuh. Kako je moguće da tolika težina može izazvati osjećaj nježnosti, mekoće, snage, lakoće postojanja?

Taj dan kada mi je zaista došlo do glave: Rješenje postoji – nisam osjetila gotovo ništa. Da, uskoro uz moje ime neće biti vezana pretilost, problem, vizual debelog identiteta; statistika je jasna. Brojevi govore. Rizik barijatrijske operacije, višestruko je niži od rizika bivanja ovim što jesam.

Kako da ti kažem, meni je jasno da ovo nisam ja. No ovo, neželjeno, što mnogi misle držati u sferi problema, nepoželjnosti, rizika, zdravstvenog rizika, izostanka estetike – meni je to, to ovo, spasilo život. I nikada, da se ujutro probudim kao manekenka, na sred piste u odjeći koju ne znam pravilno izgovoriti, nikada neću ovo promatrati kao grešku, nelagodu, sramotu, ružnoću, samoću, nedostatnost, grešku.

Sada shvaćam sve. Sada kada sam toliko puta ranila ovu sebe, kada me taj meki oblak oko mene spašavao od gorih misli, težih misli, od stvarnih mora koje su disale uz moja bedra, uz moje nadlaktice koje sam čak i kad su bile tanke skrivala, godine i godine kada je hrana bila jedina ljubav koju sam dobijala, godine i godine jedini osjet užitka, a na koji, kao ni na ostale nisam imala pravo, kada sam mislila da sam slaba – bila sam zapravo stijena. Stijena koja se kažnjavala, jer su svi, baš svi sudjelovali u kasapljenju mene, pa sam im se pridružila. Red zabrana, red restrikcije, red mučenja, red pucanja.

Da ti kažem nešto…Ako pucaš i nešto „ne možeš“ postoji razlog. Kada ste vidjeli da je nešto slabo prsnulo? Puca ono što je pod pritiskom. Pritisak nije ono čemu težiš. Radiš borbu na krivom bojnom polju. Bojno polje nije na bokovima, bojno polje je stvarno. Ti ne umišljaš. Nitko ne guta hranu koja će ga ubiti kako bi se ugušio tulumbama. To je dobro osmišljena taktika i niz u koji se zapleteš kada im ne kažeš što želiš, kada povjeruješ, kada ispod kože gasiš emocije, prišivaš traume kao gumbe, sve dok nisu nanizane do vrha samog vrata. Žele te ušutkati. Tišina je na cijeni. Tišinom štitiš svako koplje bačeno na sebe. Gaslighthing u coloru. Ti si pretjerana, ti govoriš, ti imaš dug jezik, ti si rekla, ti nisi napravila, a za to vrijeme skrivamo slona u sobi. Pa jedeš. Ne možeš imati 50 kila i skrit slona iza sebe, shvaćaš? Te hrpe tvojih malih grijeha i propusta, radi mala brda, oaze po kojima se pentraš kada nitko ne gleda. Jednom sam, davno, sjedila u svojoj sobi i pisala jednoj po jednoj osobi oproštajna pisma. Nisam se ubila. Pretpostavljam da je čips bio ok okusa, taj dan. Između brda male su travnate površine. Katkada nikne poneki cvijet. Nije baš da je posađen od ruke koja ti slaže brdo na brdo, ali vidiš, ta osoba i nije tako loša. Ti si loša. Kako možeš kriviti osobu koja je tako lijepu stvar učinila. Za tebe. Ti da valjaš, bilo bi više cvijeća, manje smeća, ne?

Zapravo, ne volim jesti. Okusi nisu moje područje; nisam gurman. Ne volim kupovinu hrane, ne volim pripremu hrane, ne volim žvakati, ne volim jesti, ne volim novac trošiti na nešto tako nevažno kao što je hrana.

Tijekom godina shvatila sam da imam problem sa svim bazičnim ljudskim potrebama. Disati moraš, ja imam astmu, alergije na prirodu. Hraniti se moraš, a ja imam alergije i pretilost. Hrana se mora probaviti, a ja imam problem sa crijevima. Spavati moraš, a ja cijeli život odbijam san. Mene zapravo ubija sve što ljude drži na životu: to je otprilike veličina brda koje se tijekom godina složilo.

Na moju sreću, čini se, pogled s njegova vrha je prilično jasan.

Pitaju me ljudi kako teku pripreme za operaciju? Prava je istina da nema priprema. Ja se ne rješavam nikoga i ničega. Moji su demoni svo vrijeme van mene. Meni će biti malo žao što nestajem, što se polako otpušta moja sigurna zona, no nitko ne ostaje zauvijek, zar ne? Poslužila je kada sam je trebala, sada ćemo se polako pozdraviti, no ne dajte se zavarati – ono što sam vidjela kroz nju ste vi. Svi vi.

Koju zastavu tko nosi, nije do mene.

Prije nego sam počela pisati ovaj tekst, otišla sam na Google, ali i Youtube i u tražilicu ukucala temu. Rezultati su krajnje razočaravajući. Nisam posvetila mnogo istraživanju, ako izuzmemo spontano informiranje tijekom 40 godina.

Ovaj tjedan idealan je za, iz moje, rođendanske, perspektive:

STARENJE

Google je tmuran po ovom pitanju. Brojni članci, studije, udruge, novinari. Svi sa jednim ciljem. Da definiraju u nekoliko točaka to propadanje, raspadanje, uz razne vrste tješenja oko ove tragedije.

Youtube gori od savjeta kako da ne ostarite. Ajde, ako baš vi morate, koža ne mora, ruke ne moraju, bedra ne moraju, svakako spriječite i menopauzu.

Ni društvene mreže više nisu tako mlade, a mi koje je razvoj društva u ovom smjeru zatekao krajem 90-ih s prelaskom u novo tisućljeće, podijelili smo se u dvije skupine: one koji su se snašli s tehnologijama i oni koji nisu. Mnogi su putem odustali, a servisi koji su nas spajali sada su se pocijepali na starije i mlađe, s podskupinama i minimalnim odstupanjima. Facebook je ostao starosjediocima, Instagram zahvatio dvadesete , pa tridesete, TikTok teen populaciju, a svaka od tih ima šetače koji plivaju u svim vodama. Iako ne osobito bitno za samu temu, upućuje na stav – mlađi ne žele starije u blizini. Što je shvatljivo. Do mjere gubitka poštovanja. Mlađa populacija okrutna je u kreiranju uvreda primjerice starijim tiktokerima. Uvijek se pitam gdje su zakazali roditelji i što je sa inteligencijom? Ja sam oduvijek znala da ću ostariti. Nije za ovo potrebna visoka razina svijesti. Ako znaš kako se zoveš, znaš da ti se svake godine uvećava broj godina na Zemlji i da se bližiš kraju. Stariji nisu preskočili vrijeme: oni su do tamo stigli živeći. Život.

2020. zaljubljena u ovaj til, godinu dana nakon ne stanem u ovo 🙂

Da ne širim dalje, shvatili ste temu. Starenje je jedna jeziva pojava koja vas čini ružnim, izboranim, tupim, tišim, umornim, bolesnim, bezvoljnim i iznad svega nepoželjnim. Još jedna divna društvena kategorija koja diskriminira: stari u svoja četiri zida. Ne oblači se u odjeću koja je lijepa, slučajno nemoj da nešto i otkriva, ne forsiraj život, makni se iz klubova, napusti kafić prije određene ure, brže hodaj, vidiš da turiram proći tu, a ti smetaš. Nikome tvoje mišljenje ne treba, tvoje je prošlo. Makni se sa Instagrama, tamo su ljudi lijepi, a ti imaš već…

Koja je dobna granica u kojoj „ne mogu da sjedim sa vama“? Malo sam zbunjena, da li da ne sjedim ili da ne sijedim? Što vam teže pada? Što će vam manje teško pasti kad se u zaletu nađete na istom tom mjestu? S koliko godina ćete „gledati tu djecu“ ili „ići kuhati taj ručak“? S koliko godina je red da se izbrišeš sa svih društvenih lista, stvarnih i virtualnih?

2020. tih je dana nekako krenula moja borba, uspostavljena dijagnoza, ali ma kako bilo teško, uvijek možeš imati trenutke koje voliš.

Klubovi nisu za tebe, šta imaš ti sa glazbom i izlascima? Kada vi planirate izbrisat svoje profile i uklonit tragove da ne smetate onima koji dolaze? Kada ćete se oblačiti primjereno svojim godinama, kakvi su planovi? Koliko traje jedan život, onako odoka, kada je sve relativno prošlo ok – 80? Ajde, recimo 80. Sa koliko se odustaje od sebe? Kakve su preporuke? Sa 29? 37? 44? Ne možemo dalje od ovoga, jasno je. Dozvoljavate, dakle, manje od pola života? Nakon toga, uputstva za upotrebu kažu: makni se. U najboljem slučaju dobro se držiš, za svoje godine. To što se nisi adekvatno raspao, usljed slučajne genetske rapsodije, malo će ti produžiti život. Na tridesete. No, stani bliže vratima.

Kada si stariji moraš biti ozbiljan. Smijeh je zabranjen. Pogotovo ne bučan, glasan i stvaran.

Stvarnost je ružna. Nije da ćemo te prihvatiti, ali daj učini nešto. Bacaj sve što imaš na kozmetiku koja neće pomoći, no moraš se za nešto držati. Velike naočale su obavezne. Kao čovjek koji krvari među vampirima – nadaj se da te neće skužit. Možda prođe na struk. Najvažnije je da ne izgledaš kao da imaš koliko imaš. Godina, naravno. Na cijeni je da ne izgledaš kao ti. Sve učini da ne budeš ti. Nisi ti, daleko bilo, žena svojih godina. Nikada ti nećeš biti žena svojih godina. Znam. Za biti što jesi u šetnji između raznih čopora, zaista moraš biti lud. Nemaš ti šta biti što jesi. Obavezno pokaži djeci užas starenja. Uči ih da se otpišu čim prije. Prvo tebe, pa sebe. Osobito ako si žena. Tvoje je prošlo.

Pih, ako će trošit pare, onda će on trošiti na mlađu, što bi tebe, tigra sa strijama i godinama tolerirao? Godinama ste skupa, šta tu da se gleda, ostala navika, vremenom ostajat ćete sve više sami, a i on sa svojim nedepiliranim pazusima, pivskim trbuhom i podbratkom nema šta očekivati, samo nek priča. Tebi je svakako Pero koji je 11 godina mlađi poslao…Samo nek` on priča.

Ovo nije tema koja može ovako stati u jedan blog post, no vjerujem da je dovoljno za percepciju onoga što je vani, ponuđeno. Ogoljeno, bez dostojanstva, s mirisom očaja i propadanja. To je ono što vjerujete, što podržavate, kako živite.

2021. unatoč boli koja me vodila kroz godinu prije, odlučila sam postojati za sebe. Ovaj smijeh, u muškim cipelama broj 43 je sve. Snaga trenutka, kreativnosti, stvaranja, pobjede.

No, da vam kažem nešto – onaj dan kada ste prestali slaviti rođendan, taj dan je počelo. Kada više nije bilo jedva čekam poklone i tortu (znam da su mnogi živili i bez toga, no ne možemo sada ulaziti u temu trauma iz djetinjstva). Kada ste prestali s nadom da će on baš taj dan shvatiti da mu falite, da pamti, kada će vas onako toksičan nazvati samo da ostavi jedan pečat nedostajanja u vječnosti, ostarili ste kada ste svemu dali prednost, kada je prestala glazba i klubovi, kada je postala nebitna haljina ili prijatelji. Ne pričajte da su vam važni prijatelji, vi sve odgađate dok se međusobno ne zaboravite. Ovo vas je grabilo dok ste čekali, da riješite još ovaj problem, kao da uz taj problem niste mogli živjeti. Mogli ste. Mogli ste imati dva puta mjesečno noći sa prijateljicama, mogli ste imati subotu na spoju, mogli ste za sebe zahtijevati život, a ne kauč s pogledom na oltar svih oltara. Što je prvo što mora imati mjesto kada uređujete prostor? Televizor, tako je. Čuvar brakova, jači od kredita. Mogli ste putovati. O da, mogli ste imati veću plaću, ali trebalo se educirati. Mogli ste manje pričati o meni, o mojim kilogramima, mom razvodu ili čije je moje dijete – jer kao što vidite, ja starim potpuno drukčije od većine. I ne tražim odobrenje za to. Covid potvrdu imam, ova me ne zanima. (Sebe sam navela kao primjer, ima većina svoju Maju, ne umišljam toliki značaj).

Ne znam odakle dolazi ova morbidna ideja o starenju kao ultimativnom problemu, o procesu u kojem život staje mnogo prije nego on zaista stane. Starenje je proces. Na samom kraju možda i bude teško, ali kako da ti kažem – baš me briga. Mnogi od nas nisu živi od dvadesetih. Mnogima zdravlje nije dozvolilo ni mladost. Zašto se stoga starenje ne veliča? Starenje kakvo ga društvo predstavlja već i prije tridesetih je potop svijesti. Starenje je privilegija, a vi staranjem branite vlastito odustajanje. Pa mnogi se nisu uhvatili u koštac sa vladanjem mobitelom ili internetom, kamoli da uče jezike, mijenjaju zanimanje ili bilo što što vam može past na pamet! Prestani sakrivat godinu rođenja i stani ispred sebe, ako već nisi, stani. I ne daj ovima od 16 da uništavaju sebe – oni to ne znaju, nisu svjesni, ali oni će se naći na našem mjestu mnogo prije nego slute. Učinimo za njih život prihvatljivim. Unatoč njihovim današnjim stavovima, sjetit će se vrlo brzo, sa sramom, svojih misli.

Ja sam prehodala prvu godinu u četrdesetima. Bila je svakakva. Znala pokazati i zube. No, ja sam tu. Ja ne živim život – ja jesam život, bez mene života nema, a suprotno svemu što nam se predstavlja, vrijeme ne prolazi. Koliko ja vidim, *ono stalno dolazi. Pa tako i moja 41.