Podrška Ani Bučević!

Ljudi još jednom pokazali spremnost valjanog sudilaštva, ovaj put u slučaju Vukušić – Bučević. To što je to nadrisudilaštvo, nije sporno. Vas nema tko sudit, a i previše vas je.

Uglavnom šutim na ovu temu, danas neću. To o čemu Ana priča živim od svoje 17-te godine. Ljudi oko mene o tome znaju – ništa. 99% u slobodnoj procjeni nema pojma što je npr. najpoznatiji termin ikad „pozitivno mišljenje“. Imaju neku plitku predodžbu utemeljenu na vlastitim neuspjesima kada su i pokušali nešto takvo. Odgovornost za nedostatak osobne primjene i uopće osobnog razvoja uvijek je do pisca, predavača, učitelja, nikada do tebe. To se zove nadriodvjetništvo. Odličan si odvjetnik sebi, odličan sudac drugima.

Nakon godina i godina mog osobnog rada na vlastitim uvjerenjima, a putem vlastite kože, povezivanja, uspona i padova, pojavila se struja koja je onom što sam doživljavala i proživljavala u tišini dala ime. Nakon toga pojavila se i Ana Bučević na sceni. Pratim je od prvog videa i nema nijedan video na kanalu koji nisam pogledala. Bilo mi je predivno gledati ostvarenje njenih snova, samoostvarenje, Sašino izlječenje, rođenje djeteta, Anino javljanje iz bolnice nakon vanmaterične trudnoće, poslovne uspjehe.  Ne znam da li ste upratili riječ BOLNICA u prethodnoj rečenici.

Pozitivan način života je kruna inteligentnih izbora. Bukvalistima, da me žele čuti, rekla bih da biti pozitivan ne znači da u životu nećete imati padove, da nećete doživljavati što i ostatak svijeta koji na svjesnoj razini ne poduzima ništa u smjeru shvaćanja, samopoći i osobnog razvoja. Biti pozitivan nije izostanak ni bolesti, ni smrti, ni neželjenih okolnosti, ni lagodnost, ni luksuz, ni biti bez financijskih poteškoća! Biti pozitivan znači ne biti životinja koja ovisi o impulsu i nagonima, nego izabrati reakciju. Znači ne prihvatiti model žrtve, nego status odlučujećeg  faktora! Znači biti sposoban sam usmjeravati misli, djela, akcije i uvjerenja, navike. Pozitivan čovjek nije osoba koja se ne može prehladiti (da i ovo smo čuli!). Pozitivno usmjerena osoba je osoba koja će u tome što joj prijatelji zabadaju nož u leđa naći pozitivan faktor utjecaja na njen život u datoj okolnosti! Ova zadnja rečenica je izvjesno pokazatelj stupnja inteligencije kod osobe koja ovo razumije, kao što razumije i da je rezultat jedini pravi pokazatelj kako djeluje tvoja osobna filozofija. S kojom živiš ti, ma koliko upirali prstom u mene, Anu Bučević ili nekog trećeg. Prst je tvoj. Ti živiš sa svojom odlukom. Kada stisneš šaku  svi prsti pokazat će na tebe…i šta ćeš s tim?

Moje osobno razočarenje su katolici. Godinama šutim i gledam ljude koji se sami nazivaju mojim prijateljima koliko pljuju i povraćaju i sami koriste ove izraze kad je u pitanju moja filozofija života. Isto sam vidila i sinoć. Njima se povraća od vibriranja, svi mi smo jednako nesretni kao…kao tko? Kao vi? Vi poznajete našu nutrinu? Možda da upoznate prvo svoju. Dok pljujete po energiji, odlazite na misu, superiorni i premudri, vjerujući kako ste odabrani, ponavljate iste molitve, recitirate ih nebrojeno puta, dolazite iz Crkve a okolnosti vam ostaju iste. Mi šutimo, vidimo to, vidimo da jedva poduzimate nešto, išta, jer bajanje bez poštovanja prema tuđem, drukčijem načinu molitve je vaša veličina koju birate sami. (Mali povrat na temu, da li će Ivo Pavić biti procesuiran kroz sudski postupak nadriliječništva? Da li će to isto biti oni koji vam donose zdravlje doticanjem mrtvih dijelova tijela određenih svetaca? Nije li termin ozdravljenje vezan za medicinsku praksu? )

Da se razumijemo, dok god vi osjećate potrebu za gore navedenim praksama, ja sam s tim ok, nisam ok sa vašim licemjerjem. Moja molitva je zahvalnost. Moja vjera je „bit će ti po vjeri tvojoj“. Moja životna filozofija je prihvatiti drukčije od sebe, što godinama radim dok vi „povraćate“. To li vas je valjda vaš bog podsticao; odreci se slatkiša, ne jedi meso, povraćaj po vjeri ljudi koji su ti bliski. Nije ni čudo da smo proglašeni za najgluplju naciju na svijetu. (Ako mi ne vjeruješ provjeri, zadrtost RH stavova, bujanje upravo mržnje ovog tipa, udaranje na sve vrste različitosti, nacionalne, vjerske, veličanje i superiornost samo jedne religije…)

Za slučaj da misliš da trenutno nemam pozitivan stav prema ovoj priči, imam. Pozitivno je stvari staviti na svoje mjesto, bob nazvati bob. Pozitivno je dati podršku ženi koja je pomogla tisućama ljudi. Pozitivno je što ovo što se događa u slučaju Vukušić – Bučević sjajno izvuče osobnu prirodu pojedinaca, pa znaš kakav je tko osoba, s kim imaš posla, zluradim ljudima punim zle krvi ili ljubavi. I ne, bukvalisti, ne mislim da je pun ljubavi tko podrži Anu, pun ljubavi je tko ima bistar vid, ne povraća i bira svoju reakciju u odnosu i na ono  što mu se ne sviđa. Također, ovo što se događa, zove se ekspanzija. Ana će iz ovoga izaći veća, usput čisteći put za sve buduće motivatore. Ana je izabrala teško područje Balkana i zato joj se divim. Nema puno unazad da smo krili knjige koje čitamo, a i jedan od razloga zašto želim otići iz Hrvatske je to što mi se ne da živjeti okružena ljudima koji svaki dan povraćaju po mojim izborima.

Katica Đorđević je pokrenula podršku Ani Bučević uz  #jednaodnas i ovom podrškom mogu reći samo Ana hvala! Velika si žena, izaći ćemo iz ovoga i veći i jači.

P.S. Namjerno sam izbjegla fokus na Vukušića. Njegovo ime je potpuno nebitno, u službi je svrhe. Žalim samo što je sebi ovo napravio. Ništa snažnije na svijetu od IZBORA.

Maja Banović

 

D&D art

Ne znam jesam li bila uzrok ili posljedica.

Što god da sam napravila, ili nisam, ona je bila tu. Da mi kaže da ne mogu. Da mi kaže da je uzalud. Da mi sve iz ruku izbije i baci na pod, držeći mi noge u đavoljim zamkama, na sred ogromne bare živog blata. Da mi kaže da me ne voliš. Da mi kaže da ne misliš na mene. Da mi kaže da mislim nemislivo. Da ću poluditi. Da je bolje da me, tu, nema. Da me nitko ne razumije. Da se sve ugasilo. Da ne dišem. Da me nema. Da ne čujem. Ne razaznajem. Ne rezoniram. Da mi oteža svaki dan, svaki izbor.

A onda mi se rugala iz prikrajka.

Ne razlikujem stvarne od nestvarnih izazova. Sve je izazov. Ja sam izazov. Spavat je izazov. Ne spavati je izazov. Promjene raspoloženja su izazov. Zemlja izazov, nebo je izazov.

Odvrćem vodu. Stavljam čep u kadu. Uzimam zlatnu bocu, otvaram, izlijevam…sve miriše na vaniliju. Možda danas ne želim vaniliju. Volim vaniliju, tu je.

Hvata me jeza. Kalkuliram. Kada je veća od bojlera, bojler je manji. Ima li, pobogu, za mene dovoljno vode? Što sam napravila? Što sam si napravila? Kako se ovo dogodilo? Ne mogu se sad javiti na mobitel. Zvoni li uopće? Ovo nisam ja.

Ne mogu biti ovo tijelo. Ulazim u kadu. Spuštam se polako. Tko je ova osoba i što želi od mene?

Nažalost to sam ja. Sve moje borbe s kilogramima svode se, opet, na istu rečenicu.

Ja sam debela. Ne kao punija. Ne kao popunjena. Ne kao lijepa si daj samo malo ovdje i ovdje, više kao ne poznajemo se, ne surađujemo, mrzim te, ne smijem te mrziti i da sad smijem prevrnuti stol, baciti mobitel, zaustaviti ono što mi život radi…(što radim?) ne bih jela. Ne bih na svaku misao u usta gurala čep. I ne bih upropastila sve rezultate postignute do sad.

Jebote, njega ništa neće vratiti.

Tko će vratiti mene?

Moj ocean, moje more

Pitao me koliko je trajala ta lakrdija? Posramljeno sam rekla istinu. Zašto se danas više ne sjećam je li bilo riječ o dvije ili tri godine?

Ne sjećam se.

Sjećam se da si bio zgrožen čizmama koje sam nosila. Važna informacija, deset godina nakon.

Sjećam se reakcije kada sam priznala da još imam problem sa riječju „ocean“. Sjećam se koliko mi je bilo mučno onaj dan, koliko sam trebala samo nekoliko rečenica koje nisam dobila, sjećam se radosti kada sam ti vratila za sve Davorke, Ruže, Zore, Maje i ostale žene koje su te mrzile. Sjećam se buđenja. Buđenja  kada sam doživljavala bljeskove u glavi, u trgovini, na poslu, u krevetu, pod tušem – što sam se više udaljavala od „priče o kojoj se ne priča“ to sam jasnije vidila laži, bistrinu svoje gluposti i sreću jer si ostao dovoljno daleko.

12524276_467468993444545_2501050141782082218_n

Sjećam se pažnje s kojom sam slagala stvari u svojih 20 kvadrata, pogleda na sat čekajući nekog drugog, euforije, slobode, vlastitog daha. Disala sam! Bacala sam bočice s tragovima vlastite anksioznosti, ustrajno i religiozno odbijala te spomenuti, vrlo brzo i svi oko mene su te zaboravili.

Do danas, neki su zaboravili mene. Ti nisi. Iako me nisi volio, iako si od mene želio napraviti ono što si već imao, iako ti moja današnja snaga može izazvati jedino mučninu, iako nikad nisam bila jedina, iako ne znaš tko sam, iako bi da možeš mijenjao moje misli, riječi, stavove, slobodu, ono što jesam.

Jesam li ja zaboravila tebe?

Nisam. Iako sam ti izgovorila neke laži. Iako je jedna veća od svih tvojih.

Sjetila sam te se prije par godina na jednoj kavi, u društvu koje bi mi ti zabranio, onako kako si malo po malo, podlo i smišljeno uvodio zabranu po zabranu, prišivajući mi što jesam i što nisam, stavljajući mi na ramena krivnju, nenosivu, pretešku za bilo koga. Jedan dio mene bio je neopisivo sretan znajući da bi ti bilo loše da vidiš s kim sam u društvu.

Zato sam lagala. Nisam htjela ni jednom mišlju, a kamoli riječju da oskvrneš ono što je meni značilo. Više od tebe. Više od svega. Tvoja površnost nikada me ne bi shvatila. I ma koliko je svakako bilo tih godina, taj sam dio u sebi obranila. Ponosna na svoju laž. Ta je laž danas moj cijeli svijet. Moja snaga. Moje Zašto i moje Zato.

Puno sam toga zaboravila. Tvoje riječi. Koje pjesme nisam mogla čuti. Kada sam i gdje bacila poklone, ono što je imalo ikakve veze s nama. Gdje je i kada uopće postojalo „s nama“ u ikakvom kontekstu?

Pa opet, postoji razlog zašto si večeras „tu“. Dio koji si mi uzeo, strah koji je ostao, praznina i bezdan. Dio mene čak može pomisliti da ti to nije bila namjera. Nada da nisam toliko oštećen primjerak postojanja nakon svega: zato se vraćam u glavi, sebi, koja je postojala onda. Ma koliko prazno i nabacano zvučale riječi, poredane kao stara hrpa plastike, patetike, morala sam. Morala sam se vratiti nazad, pokupiti krhotine i sama ih smisleno baciti na jedno mjesto: deset godina borim se sa vlastitim riječima.

Nekada sam pisala. Stalno. U hodu. U tami. Na svjetlu. Okovana. S teretom. S lakoćom. To sam bila. Nisam pisala. Mene je pisalo. Prvo sam se korigirala zbog tebe. Pa nakon tebe. I ništa mi nije teže priznati nego da sam sve ove godine roba sa greškom. Neotklonjen kvar. Sve ono što sam kroz vrijeme mogla postati, ali nisam. Sam Bog zna koliko je riječi u mojoj glavi. Koliko se riječi saplelo u mrežu koja raste. U obećanjima samoj sebi. Budem.

Nisam shvaćala. Kako bih i mogla povezati kaos u kojem odavno nisi ništa, odavno, ništa, a da je tamo negdje sve stalo, osipalo se, prosulo, rasulo, polupalo se? Ostao je sram, krivnja, dijelovi mene koje sam izgubila radeći od sebe ono što nisam.

Morala sam. Vratiti se po ono što je moje. Moj ocean, moje more.