Mali kutak kontroverznih preporuka

Ja sam ona generacija koja probija led stareći na internetu. Kao takvoj, kronično mi nedostaje adekvatnog sadržaja, pa je to jedan od razloga zašto osjećam potrebu za stvaranjem istog. Ja nisam od ljudi „zašto ja?“ ja sam iz kaste „zašto ne ja?“ a kako sam na ovim prostorima pisala blogove kada su mnogi glasni danas, bili tek rođeni ili bili u vrtiću, svjesna sam snage koju donose sa sobom, ali su oni potpuno nesvjesni praznina ispred njih i da i ovo netko mora za njih otvoriti. Njih u četrdesetima i pedesetima i šezdesetima virtualna stvarnost dočekati će spremna. Mi, nešto stariji, bili smo sami onda, tko je o(p)stao, sam je ovdje i danas.
Znate kako to izgleda? Mnogi nas nisu popratili na ovu stranu kada je online stvarnost uzimala maha, mnogi naši, pa i mnogi mlađi, i danas nisu dobro ukomponirani u tipkovnice, mreže, ne znaju gdje, ni kako, ni zašto bi, a neki su odustajali putem ne snalazeći se u novonastalim brzacima. Povlačili su se, usporili, zastali. Sve je to dio puta, no nekima kao što sam ja, nezgodna je stvarnost na tipkovnici i van nje. Zašto? Ne funkcioniram u lokalnim pričama, van tema sam koje njih zanimaju, a oni ne znaju što je TikTok, zašto bi itko pisao blog, šta će mi YouTube, a i FB mi je postao dramatično nepodnošljiv. S druge strane, nemam 23 godine, pa mi ni s njima nije mjesto. Uz to, ljudi kao što sam ja, tu su da ruše staro i grade novo. Za mene ne postoji tabu, nema teme koja se ne iznosi na svjetlo, nema stvarnosti koja se ne naziva pravim imenom, ma u kakvom obliku bila.
Zato sam tu. Da vam pokažem svijet koji je imao strpljenja za sadržaje koji nisu bili ograničeni na 9 minuta vaše koncentracije, pri čemu i ne razumijete da ste zapravo prevareni, da je to suptilno i sofisticirano odrađen plan koji vas drži na uzdi, na sadržaje koji su tresli ljude, vrijeme koje ne poznajete, ljude i djela koja su stvorile vašu slobodu. Jedna od stvari prema kojoj gajim duboku ljubav jeste – kontroverza. Kad ti ona dirne um, kad ti ona izazove radost, ushit, bol, mučninu, skok u dalj – to pamtiš. Naučite promatrati svijet u široj slici, naučite snagu kritičkog razmišljanja, snagu koja donosi mir dok čitate i pratite i slušate ono s čim se možda ne slažete, ali pokušate razumjeti, promatrajući faktore koji su doveli do tog slijeda misli i događaja. Ovo će vam služiti. U svim vašim stvarnostima. Otvorite um, zadržite mir i pokušajte. Moj mali kutak kontroverznih preporuka.

TEODORA, Paul I. Wellman – Meni je Teodora jedna divna kontroverza i ličnost, dijete i žena koja je u svom uličarskom životu i poziciji kurtizane navikla na sve vrste neuljudnosti, upoznajući ljudsku narav, ljude u suštini, narav muškarca, manipulaciju, promatrajući sve ono što bi čak i današnje društvo sablaznilo, bez čuđenja, prihvaćajući stvarnost kakva jeste i upravo to postaje njena snaga. Pronađe se tu i kojekakvih povijesnih uvida u rimsko-bizantski svijet, pripremu mladih žena na prostituciju, cijeli razrađen sistem istog. Teodora je upila suviše od ulice, a i suviše šamara; treba li posebno napominjati pošasti prostitucije: bolesti i trudnoće? Iako svjesna mnogih neuspjeha, nije prestajala s pokušajima da promijeni svoj svijet, shvaćajući koliko je obilježena spolom, ženstvom, te što to za nju znači u svijetu punom drugih žena, klasa, eunuha, muškaraca, naravi, politike, previranja, orgija i smrti. Teodora se ne libi biti britka, zahtjevna, hrabra, zajedljiva, smjela, inteligentna. Korak po korak, prkosna, držeći u ruci ono što su zvali najvećim grijehom, Teodora se uspinje na sam tron. Povijest je drži lijepom, osjećajnom, hrabrom, mudrom, iznimno ženstvenom ženom koja cijeni žensku prirodu i u njoj ustrajava, te upravo uz pomoć nje vlada i Justinijanom i carstvom.

VJEŠTICA I KIŠA, Jurga Ivanauskaite – roman koji je svojevremeno izazvao skandal u Litvi, koji zbog svoje radnje, postignućem Crkve, biva zabranjenim prodavati u svim knjižarama, proglašen pornografskim, te ga se moglo kupiti isključivo u sex shopovima. Stvarnost ovog djela nije ni blizu toliko isprazna, no ako ste nekritičkog uma i uzrujava vas pomisao na stvarnosti drukčije od vaše – onda samo nemojte. Djelo nije vrh umjetnosti, no izuzetno zanimljivog stila pisanja oplemenjen radnjama na tri razine, koje se međusobno isprepliću u svojim različitim dobima i likovima: žena koja je spaljena u srednjem vijeku zbog ljubavi prema fratru, jedna suvremena žena u borbi za i sa ljubavi prema svećeniku i ljubav Marije Magdalene prema Isusu. Ma kako gledali na ovo djelo, nemoguće je vas ostavi ravnodušnim. Suština kontroverze, koja najčešće ljude potrese već samom spoznajom teme. Ono što je divno u sve tri priče jeste ženska narav, koja i kroz vjekove, povijest, okolnosti, ostaje ista.

MALLEUS MALEFICARUM (Malj koji ubija vještice), Heinrich Institoris, Jacob Sprenger – Inkvizicija. Da vam jednom riječju opisujem ovu knjigu, to je to. Svaki tekst postane zanimljiv ako u njega dodamo riječi kao što su magija, vještice, vjera, vrag, koje onda obogatimo sa Bog i sud i dobijemo zastrašujuću jednadžbu…stvarnosti?
Kršćanstvo je velikim korakom rušilo vjerovanja rasprostranjena u narodu, sve u što su ljudi vjerovali ili radili, liječili se, koristili prirodu, u nekom trenu prozvano je nesvetim i vražjim, a ako k tome dodamo položaj žene u srednjem vijeku imamo recept za katastrofu tolikih razmjera da mi je teško i danas vjerovati koliko je ovaj dio povijesti pometen pod tepih, zabranjen u propitivanju, nijem na oltarima i usnama svih kršćana. Ova knjiga u tri dijela opisuje položaj žene – jer samo je i isključivo žena mogla biti podložna magiji, nikako muškarac, žena je po naravi bezvrijedna i stoga ljubomorna na muškarca i jedina svrha postojanja žene jeste da nanese zlo muškarcu, te kao takva odaje se čarobnjaštvu, orgijama sa đavolima i vrazima i svim mogućim vrstama najgorih opačina. Crkvena inkvizicija stoljećima kažnjava, ranjava i ubija žene pod nazivom „vještica“ a svjetovni sud od crkvene inkvizicije, bez pitanja, prosudbe, bez ikakve rezerve, samo preuzima model i zajedničkim snagama imamo progon vještica. Sve je bazirano na tome da žena ima prirodan nedostatak još od stvaranja prve žene, obzirom je stvorena od muškarčeva rebra koje je svinuto tako da jasno pokazuje da je protiv muškarca, da su države uništene zbog žena, s pretpostavkom da je priroda žene laž, da je potpuno demonska i da je muškarac u svakom pogledu žrtva žene. Dakle, da stvari budu jasne, nikada nije postojao progon vještica, ovo je bio apsolutni progon žena i nekog manjeg broja muškaraca. Simpatičan detalj koji većina ljudi ne zna, jeste, gdje je nestao ured crkvene inkvizicije? Nije nestao. Preimenovan je. Na sigurnom je i danas se zove“ Kongregacija za nauk vjere“ i ako ćete biti hrabri pogledati dublje vidjet ćete da isti i danas rade na istom cilju. I ne pričam o imaginarnim likovima, svi znate Ratzingera, desnu ruku pape Ivana Pavla II, alfu i omegu ovog ureda, koji je bio i glavni teolog, glavni i odgovorni za sve funkcije Crkve, način na koji funkcionira, sabotirajući mnoge istine, zaboravljajući i da je Isusova božanstvenost izglasana u Niceji 325.godine većinom od 217 naprama 3 glasa, a papinska nepogrešivost 1870. većinom od 535 glasova od ukupno 1084 eklezijasta, držeći, da citiram: „ vlast se ne temelji na većini glasova“.
Ova knjiga smatra se najzlokobnijom i najizopačenijom knjigom ikad napisanom. Tri dijela sadrže poglavlja (npr. „Kako se vještice pretvaraju u životinje“, „Na koji način mogu iščupati čovjeku srce“, „Kako živom tijelu mogu izmijeniti glavu bez boli ili ozljede“). Također, tu su i pitanja koja služe utvrđivanju istine: zašto su vještice žene, a ne muškarci? ‘Imenica Femina je složena od dvije riječi Fe i Mine što u prijevodu znači da je žena manje vjere od muškarca i time ona sama manje vrijedna’.
Zašto vještice ne mogu nanijeti štetu kraljevima i ljudima na položajima? ‘Gospodu štiti poseban anđeo čuvar, a druge samo običan anđeo.
Jasno je da žene ovdje nisu imale šanse kad su odgovori jednom prihvaćeni od strane naroda i vlasti. Opasnost od vještica i njihovih općenja sa vragom, sukuba, demona, letenja i to na način da se mažu, ili metle, mašću koje prave od dječjih udova, odgovornošću za pobačaje, impotencije i sve što je nekome moglo past na pamet, smatrana je stvarnom u očima naroda. Dokaz krivnji mogle su biti i suze i ovo jasno navodi koliko je važno stalno propitivati položaj žene u društvu, Crkvi, svijetu – jer srednjovjekovni stav nije se promijenio, samo se nalaze perfidniji načini utjecaja u nemogućnosti daljnjih direktnih napada.

PRIČA O DJEVOJCI O. (Djevojka O.), Anne Desclos, (napisan pod pseudonimom Pauline Réage) – osobno mi omražena Pedeset nijansi sive izvukla je ponovno na svjetlo dana u popisima erotske literature Priču o O. Nisam sigurna da je ovo dobra ladica za ovu knjigu, osobito jer je knjiga BDSM tematike i suštinski prosječnom čitatelju teško shvatljivog sadomazohističkog odnosa. Iako su u knjizi stvari nazvane pravim imenom, suština knjige možda i nije to zašto je svrstana u ovu kategoriju, nego povjerenje, emocija, predaja vlastitog postojanja u ruke osobi kojoj toliko vjeruješ da joj prepuštaš svoje maske, svoju istinu, svoj mrak – žena koja svojevoljno stavlja sebe u poziciju roba. Kod kritika i opisa ove knjige naći ćete suhoparne rečenice koje upućuju na kolosjek morbidnosti u spominjanju tortura, mučenja, seksualnog korištenja, iživljavanja muškaraca nad tijelom žene, no ovdje je zapravo potrebno shvatiti slobodu izbora i prirodu mazohizma, te suprotan kolosjek – sadizam. Potrebno je shvatiti da mazohistici iz priče prija i godi njena bol, čekanje, ponos trpljenog, gubitak stvarnosti u kojem je potrebno svakodnevno donositi odluke i preživljavati – te ona i nakon što napusti dvorac u kojem je bila izložena poniženjima i torturama, odbija svoju slobodu. Eventualni čitatelji prije čitanja ovog tipa literature trebao bi posvetiti neko vrijeme shvaćanju ove vrste odnosa, kao i shvaćanju da je ona bila slobodna svo vrijeme donijeti odluku odlaska, nepristanka, no njoj to nije bilo ni u primisli.
Ne čudi ni danas zašto je autorica djela provela 40 godina, od izdavanja, pod pseudonimom, jer nisam sigurna da smo značajno daleko otišli u razumijevanju ove vrste kontroverze kod prosječnog čitaoca.
U svakom trenutku varaju te moja mašta i nejasni snovi. Izmoždi me. Otarasi me tih snova. Podaj me nekom. Poduzmi nešto, e, da ne bih imala vremena ni sanjati o nevjeri. (U stvarnosti mnogo je manje prilika za to). Ali, pobrini se da me najprije obilježiš svojim znakom. Neka tragovi tvojih korbača i lanaca, ili one karike u mojim usnama, nedvojbeno zbore o mojoj pripadnosti tebi. Sve dok me tvojom voljom tuku i siluju, ja nisam drugo do tvoja misao, želja, tvoja opsjednutost. Mislim da si upravo to htio. I ja tebe volim i upravo to hoću. Ako sam jednom zauvijek prestala biti ja, ako usne, utroba i grudi nisu više moje, postajem biće s nekog drugog svijeta i sve je drugačije. Možda jednog dana neću ništa o sebi znati. Čemu odsad užitak, čemu milovanja toliko ljudi što mi ih šalješ, a meni su svi isti – čemu, kad ih ne mogu usporediti s tobom?“

Banja Luka, HOTEL TALIJA

Listopad 2020.

Na početku posta moram naglasiti specifične uvjete vremena koje smo odabrali za putovanje – corona time. Jesen se zahuktala, nakon prilično mirnog ljeta, virus je već uvećavao broj zaraženih pa smo danima prije puta pratili stanje u Hrvatskoj, granicu sa BiH i odluke oba stožera.  U takvim situacijama oslanjajte se na provjerene i dostupne službene informacije. Do nas su danima dolazile oprečne informacije, svatko je baš imao nekog,… Uglavnom, shvaćate. Granice su bile slobodne, postojale su određene propisane mjere koji se pridržavate i put je bio ok u tom smislu.

Par dana sam pregledala Booking.com – ponuda smještaja u Banja Luci je zaista velika i raznolika. Rekla bih za svačiji džep. Apartmani i za i preko pet ljudi, sasvim pristojnog izgleda na fotografijama, opremljeni, bliže i dalje od centra, s liftom, bez, moguće je naći i za cca 400,00kn/noć (cca 53,00EUR) što je  oko 80,00kn/po osobi.  Ukoliko želite hotele, većina ima klubove, četiri zvjezdice, neki i tri (Palas, Bosna, neki van grada itd.), no mi smo se odlučili za Hotel Talija koji je prema navodu sa njihove web stranice jedini hotel u Banja Luci i jedan od rijetkih u regiji koji ima 5 zvjezdica.

Sljedeći korak me kao kupca oduševio. Na booking-u je bilo nejasno postoje li sobe sa balkonima, a kako su u put uključeni pušači, nedostajala mi je ta informacija pa sam kontaktirala hotel putem maila. Odgovor je stigao u razumnom i adekvatnom roku – nemaju balkone, no poslali su mi cjenik i prvi put sam shvatila da je smještaj znaaačajno povoljniji ukoliko ga riješite sami, bez posrednika. Razlika u cijeni je ogromna sa ili bez Booking-a. Naravno, potpuno podržavam njih i njihovu ideju i ljudi su, logično, plaćeni za posredovanje, no razlika je zaista značajna. Možda ova informacija nekome koristi pri bilo kojem putovanju, osobito ako kao ja niste na isto ni obraćali pažnju. Nikad. Ma koliko je logično.

Opći dojam cijena smještaja u Banja Luci je sasvim, rekla bih, ok.

 Idemo sada u hotel. 🙂

Prva stavka, komunikacija putem maila – zadovoljavajuća. Radila sam i neke izmjene i sve je riješeno brzo i ugodno. U hotel smo stigli navečer, mislim da se ne varam ako kažem da je već prošlo i 22 h, petak. Dočekala nas je ugodna, pristojna ženska osoba na recepciji, sa maskom, opuštena, upravo na mjeru da se osjećate ugodno, a da ne izlazi iz okvira mjesta na kojem se nalazite. Kada kažem NAS mislim na 4 ženske osobe, društvo, put u slobodnoj formi, razonoda. Otkrili smo da je u Taliji povoljnije biti vikendom, nego preko tjedna, što nam je malo bilo nejasno, dok nismo shvatili da se preko tjedna održavaju poslovni događaji, pretpostavljamo i konferencije, sastanci i slično. Nadam se da smo ovo dobro zaključili, nismo se ovim puno bavili, no svakako je detalj koji bi mogao bilo koga zanimati. Vikend u Taliji je više nego pristojne cijene obzirom na lokaciju i sadržaj.

Hotel Talija nalazi se u samom centru, Srpska 9, doslovno u blizine blizine! 😀 Sve što vam može zatrebati je u blizini: Ulica Veselina Masleše poznatija kao Gospodska ulica, glavno gradsko šetalište, bankomati (ako dolazite iz RH svi će vam preporučiti da gotovinu podižete na njihovim bankomatima, Sparkasse kao najpovoljnija opcija – poveznica Erste&Steiermarkische bank d.d.), mjenjačnice (ja sam došla sa novcem u eurima koje sam kupila u RH i u par minuta došetala do mjenjačnice promijeniti novac u KM – napominjem da sam ja sa određenim zdravstvenim problemima lako došla do istog u par minuta), restorani, barovi, trgovine, Banski dvor, muzeji, tvrđava Kastel, tržnica, park, crkve i sve ostalo što vam može zatrebati, rekla bih. 

Hotel ima svoj parking, vanjski, čuvani, navodno ima i unutarnji ali samo sa nekoliko mjesta, tu nismo ulazili. Nalazi se uz sam hotel i nije vam potrebno mnogo pješačenja za ulazak u hotel kojem možete pristupiti na glavni ulaz, no mi smo kasnije izlazili na parking kroz restoran/caffe bar hotela. Od hrane smo probali doručak, zbog prilagođenih uvjeta  zbog koronavirusa nismo se spuštali u uobičajenu salu za prehranu nego nam je konobar donio doručak uz kavu – rekla bih klasičan hotelski, možete birati između mnogo namaza, slanih, slatkih, sokove, mlijeko, jaja, šunku,sireve, itd. Hrana ok, osoblje ljubazno.

Ostale obroke smo mogli jesti tu, no radije smo izabrali maknuti se iz hotela, te smo ručali u Le Coq restoranu, hrana recimo ok, konobar je mogao biti ljubazniji, kasnije je čak i bio malo bolje volje, no u osnovi moglo bi proć pod ugodno iskustvo. Večerali smo u Balkon restaurant & bar. Blizina hotela na par minuta.  Njima sam se javila za rezervaciju putem stranice na facebooku, iznimno ljubazni u procesu dogovora, hrana ukusna, glazba uživo, rezervirali smo stol uz staklo. Konobar simpatičan, pristupačan i ljubazan. Mala zamjerka za glazbu koja je prethodila pjevačima, bučna, elektronska, malo neprimjerena mjestu, no ovo je stvarno napomena ako želite cjepidlačiti. Na ulazu možete dezinficirati ruke. Nama iz Hrvatske neobično je da je dozvoljeno pušenje u prehrambenim objektima, no imaju zaista dobru ventilaciju – osobno imam astmu i nisam imala značajnih problema zbog istog.  Ćevape smo naravno jeli na dolasku i odlasku u roštiljnici A&D – ovo vam je domaća zadaća ako ste tamo. 😀 Kako smo se sve četiri odlučile za neke manje tetovaže, pohvale Rembrandt tattoo studiju. Možete ih naći na FB i IG, oduševit će vas čistoća linija i pedantnost. Dečki pristupačni i ljubazni, vedri.

No, vratimo se hotelu. Sobe su lijepe, možete ih zagrijati koliko želite (napominjem ovo jer su neki hoteli u kojima sam bila bili ograničeni na maksimalne stupnjeve i preko toga niste mogli), uredne, kupaona uredna, tuš u staklu, prostran, pločice, uredno, sve u sobi ispravno. Kreveti su udobni. Pogled iz moje sobe nije reprezentativan – na parking, ali u centru ste, ne možete očekivati irsko zelenilo, složit ćemo se. 🙂

Na krovu hotela je bazen, teretana i ako me sjećanje dobro služi sauna. Pogled sa krova je zapravo divan, no osobno imam malu zamjerku na stakla koja nisu čista. Ne znam kako održavaju krovna stakla, pa ovo i nije velika zamjerka, no to su detalji koje ja uočavam. Ulaz u bazen nije dobar, obične metalne ljestve, malo i rasklimane – nikako dobre za ljude sa viškom kilograma, starije, ljude sa zdravstvenim problemima, ljude sa tjelesnim nedostacima ili djecu. Iako je prostor topao, voda je prehladna za ugodno kupanje, pa uz sve to – ja sam preskočila kupanje, ostatak društva nije, no zamjerke su iste. Uz bazen je jacuzzi – no nije radio, a objektivno, značio bi nam taj dan više nego sam bazen. Za hotel sa  5 zvjezdica, ovo je maaalo upitno područje. No, ima jedan simpatičan detalj – kada sam tražila za sve nas ručnike i ogrtače, sebe sam isključila iz opcije za ogrtač smatrajući da nemaju adekvatnu veličinu za mene – jer godinama nisam naišla da netko ima moj broj otkako sam pravi plussize. No, evo iznenađenja – oni su imali. To znači i ako ste veliki, krupni, visoki, pretili ili košarkaši – oni imaju ogrtač za vas

.

Pozitivno je što hotel ima lift. Meni osobno važno i zbog zdravstvenog i fizičkog stanja.  Ulaz u sobe je sa karticom, imate dakako i minibar, čaše na stalku, telefon i upute. Komentirali smo da su možda ručnici za bazen i ogrtači trebali biti dio smještaja, a ne na zahtjev, no to su također finese. 

Ne mogu reć da su mi ijednog trena smetali zvukovi, razina buke je očito niska. Da li je i na to utjecala korona, ne znam, no ovaj put je tako bilo.

Kada sve zbrojim i oduzmem, moje iskustvo bi bila ocjena 4.

Da li bih ponovila dolazak? Da. Lokacija pobjeđuje, vikend cijena, šteta što nemaju balkone (mislim da sam negdje pročitala da imaju sobe za pušače, svakako provjerite ako vam to treba), no bazen ih malo ruši. Svakako bi na tome trebalo poraditi.

Želim vam ugodan boravak ukoliko vas put povede tamo i pišite svoja iskustva!

*fotografije otvaranjem u novom prozoru možete vidjeti uvećane

DAME BIRAJU – dojmovi

 

Ima neka žena koja još nije pogledala Dame biraju?

U stvari, idemo ponovo, ima li neka žena koja ovo nije pogledala a da globalno ne voli komedije i da joj inače nije smiješan, a niti zanimljiv, humor koji prozlazi iz seksualnih konotacija, notacija, acija, cija i to?

Dakle-M. Ja ti ne volim komedije, humoristične emisije, ništa što je globalno smiješno, masama. Užasavam se Mr.Bean humora, još više jimcarreyvskog i uopće ne razumijem potrebu kao – idem sad to gledat pa ću se smijat – koncept, jednako kao što ne razumijem – idemo se napit – konceptualnu glupost. Kod mene ti to funkcionira kao eto tu smo, teče događaj, unutar njega su ovi ili oni elementi, jelo se pa se najelo, pilo se pa se malo i napilo, netko je nešto rekao, nešto se spojilo i nastao je smijeh. Forsiranje jela, pića, humora, seksa, posla, govora, druženja, izmišljanje društvenih pritisaka, …samo nemoj. Ne volem, pa ne volem.

Šta je sad? Što sam išla gledat? (Pa što ti smeta što sam išla, konceptualno slobodnija osobo od mene? 😀 ) Išla sam, vidiš, jer ponekada odlučim napraviti iznimku. A drugi razlog je prizeman i plitak. Plićak, sami. Pa… Dečki su iz Bosne. Što je u mojoj glavi značilo, jeste, odbija me što se godinama priča o ovome, što prosječno žensko s frendicama ode ovo pogledat i dva puta, božemeprosti i tri, ali…iz Bosne su. Možda ima tu nešto.

Moja želja nije da uvrijedim ikoga, ali hrvatski humor uz gore navedeno još ima posebnu kategoriju zaobilaska, a prosto ne možeš uvijek biti apsolutno korektan. Nisam ja kriva zbog Jel me netko tražio pod lipom, nisam kriva ni za Zauvijek susjedi, kriva sam samo zato jer TV nisam upalila mjesecima, al` to je iz neke druge priče.

No, dakle, da se vratim kud sam pošla. Pretpostavljam da znate da je riječ o postavljanju na daske filma Skidajte se do kraja. Muška ekipa je nezaposlena, u višku slobodnog vremena nalaze ideju u mogućnosti postajanja striperima u noćnom klubu. Likovi su simpatično izbrušeni, imaju svoje karakteristike, od pojavnosti do karaktera i mana, opstajući u njima do kraja. To su rekla bih likovi koje već svi znamo.

Dolazak do finalnog striperskog nastupa nosi plesne točke, glazbu i da, humor. Humor je u osnovi nemoguće prepričati. Pokušali su na scenu prenijeti ono što sam rekla na početku, upravo spontanost svakodnevice. Važan dio ovdje je upravo interakcija sa publikom, ne toliko izravno, koliko ostavlja prostora za publiku da u glavi stvara svoje slike i komentarima sa onima sa kojima su došli, oko priče izgrade još jednu, svoju. Nisam sigurna je li im ovo bila namjera, ali `vozi`. Vama na niti jedan način niti jedan dio predstave kad bih ga sada prepričala, ne bi bio smiješan. No, samo jednim pogledom na dvoranu ostali biste bez teksta, podrška publike je srčana i stopostotna, navijački raspoložena uz puno smijeha. Da mi je zadaća ovo ocijenit, zbog dojma kakav ostavlja na publiku, dala bih ocjenu više od one koju bih ja osobno upisala.

 

Završnica je odlična. Pri tome ne mislim uopće na njih, zajedno na sceni dok se skidaju u ritmu, mislim na zadnju etapu predstave, odlično su iznijeli uloge u ulozi, ako me razumijete. Odlično prikazana transformacija, iznešena energija i velika pohvala voditeljici. Ovdje vam je možda nejasno o čemu pričam, pa ću vam to ostaviti kao razlog da, ako niste, kad budete u prilici definitivno pogledate i priuštite si predah uz simpa ekipu.

Jedan dio ovdje moram navesti, ne tiče se glumaca i izvedbe, niti ičega na što oni mogu utjecat, a to je osobna kultura pojedinaca, kao i nerealna očekivanja koju možebitno pojedinac nosi kada je u pitanju predstava Dame biraju. Prvo je zastrašujuća količina nekulture, što osobne, što one koju nosi podneblje (su)života, ljudi koji ne znaju kako se ponašati u javnosti, a drugo kada ponesu očekivanje da je predstava  zaista klub u kojem se netko skida do kraja. Nema riječi kojima možeš dovoljno naglasiti da bi netko trebao upozoriti ljude da nisu u svom dnevnom boravku, da ometaju ostatak publike da doživi predstavu i uopće čuje tekst, a onda i da na pozornici nisu postavljali 50 nijansi sive u stvarnosti.

Glumci ga odlično nose i odlično barataju smijehom u publici, uigrano ga prate i nijedan dio nećeš propustiti iz navedenog razloga, tako da ne biti svjestan da ometaš i glumce i ostale gledaoce je potpuno neprimjereno. ( Morala sam.)

Vrijedno dva sata života.

Vrlo dobar (4)

 

P.S. Ili kako bi oni rekli „A ti si Šekspira očekivala ovdje večeras?“