Vrata predrasuda i hejter per capita

on By

„Stop posting video in a bikini! You don`t have the body! „

„Ti si klasična debela krava feministkinja, bez uvrede, ali tako je!“

„Šta tebi vrijedi samopouzdanje?“

„Baš ti priliči tako da se snimaš sa 100 kila, da si malo punija ok al brate devojko ne prilici ti“

„nikakav hejt samo istina boli, a ti mutava živi u laži, mnogi dizajneri nemaju veličinu veću od xl, jer neće svoju odjeću na ogromnim, ova nosi xxxl“

„da je tebe bog stvorio mršavu bila bi savršena, ne bi bilo fer prema nama“

„Djevojko, ti nisi debela, ti si gromada, neumjesno je da mlada osoba bude ovolikaaaa, strašnooooo!!!“

„Kako to da su sve debele žene prelepe u licu?“

„Debele da budu sretne ako ih neko pogleda i to pod uslovom da imaju pristojnu facu“

„Ništa ti ne stoji na 120 kg“

„Šta je ovo? Našminkani peder“

„Šta baba u tvojim godinama ima nosit marte?“

„Idi kući, gledaj djecu!“

„Ti imaš djecu i plešeš tu, kako te nije sramota?!“

„Imaš muža i djecu bolje da kuhaš ručak nego što se tu blamiraš“

„jesi ti muško ili žensko“

„bi volila jadnica da je lijepa“

„Nemaš ti ćero muža jer da imaš nebi reklamirala sise po tik toku“

„Glupa si, idi gledaj to dijete bolje ti je. Mani se tik toka“

„I sad ti kao faca odgovaraš na hejt komentare, jes ti život dosadan“

„ti si iskompleksirana silikonuša“

„Tebe treba išutirat u glavu da ne pričaš ovakve stvari više, ja bi ti iskopo oči piii“

„ne volim žene sa tetovažama“

„nemaju šta stari ljudi radit na tik toku“

„baba šetaj“

„stara si vidi se na šta ličiš“

„kako te nije sramota takva stara tu da kačiš slike fuj“

„stara vještica“

„babetina“

Za svrhu ovog posta izvukla sam komentare osoba koje pratim na društvenim mrežama. Samo jedan od navedenih, adresiran je meni,  ovaj sa `kravom debelom feministkinjom bez uvrede`  – DM, Instagram.  Od 2008. na ovamo, mnogo puta sam čula isti ili varijante tog teksta. Mogla bih profilirat ljude na društvenim mrežama i prije nego izgovore, napisati to što će oni i to bez  2% mogućnosti pogreške.

Prije 20 godina ja sam mislila svijet će do danas značajno napredovati, ljudi će biti jednako vrijedni i jednakopravni, dolaze mlađi, oni će biti nadograđena verzija iskustva do danas, no postalo je istinski potresno gledati kako se energija i mogućnosti koriste za ono što bi svakom zrnu razuma bilo degradirajuće za osobu. I to osobu koja to izgovara. Osoba o kojoj pričaš, nikakve veze sa tvojim viđenjem stvari nema. Ti nosiš sebe, svoje misli, svoj lijek i svoj otrov. I zaista mi nije jasno da društvena slika egzistira na borbi za osnovna prava, na uvredama, na sjedenju doma za ekranima svih vrsta u potpuno apsurdne svrhe.

Ova tema bi se mogla vući do u beskraj u svim smjerovima i napraviti novog Gospodara prstenja i zlatnih lanaca, po izboru može i bez zuba, no kako ovo ne bi bila eksplozija usmjerit ću se na žene, kilograme i godine i nadati se da će nas biti više glasnih, jer je njih realno – dosta. Za bilo čiji ukus.

Želim iskoristiti svoju snagu kako bih ojačala nekog drugog, pa da ti kažem – ne postoji osoba kojoj se trebaš opravdat, niti dokazati. Ova ideja je halucinacija. Tuđe misli nisu tvoja briga. Njihove misli, riječi i djela dolaze iz njihovih obitelji, razvoja, možda i zaostatka u istom, izbora, neznanja i baš ništa nema s tobom. Danas ćete naći ljude kojima smeta YT video mačke koja napravi nešto komično, kamoli ne biste našli osobu kojoj smetate vi. Ili vaši kilogrami. Ili godine. A iznad svega – stav.

Najniža razina na kojoj netko može egzistirati je potreba da budu u pravu. Takva potreba je temelj nedostatka i pronalaska vlastite neupitne vrijednosti. Nikada, ali baš nikada nećete sresti osobu koja ima iza sebe rezultate, izgrađen sustav vrijednosti, vlastitu spoznajnu vrijednost, a da degradira ikoga. Nešto kao kad vidite dijete koje pokušava ubaciti kocku kroz oblik kruga – bit će vam simpatično i možda ćete pokušati na zabavan način sugerirati kockastu opciju, no ako ne želi, ne želi – prepustit ćete ga njegovom iskustvu.

Zašto ljudi misle da drugi utječu na njih, da tuđe misli i riječi njima osobno čine nešto? Da bi jasno znali da sve što vam drugi kažu nema vrijednost (osim ako je vi ne date), morali biste prihvatiti da vaše misli i riječi ne znače apslutno ništa drugima. Ego se na ovo oslanja u svrhu vaše zaštite, no kada jednom ovo suštinski spoznate, neće vam biti potrebna ova štaka i bilo čija misao ma koliko vas hvalila ili kudila – postaje ništa. Nula. Ne postoji. I vi živite mir. Svijet bez predrasuda.

Ako ovo ne spoznajete, ulazite u samokreiranu ratnu zonu. Ukoliko ste osoba koja degradira sebe sa umišljajem da to radi nekom drugom spadate u vrlo neinteligentan oblik života, jer ovo naime ne prepoznaje nijedna vrsta osim naše.  Prosudba i sud bilo čega mimo vas samih vas se ne tiče. I to čini vas slabom karikom u lancu predrasuda. Ta debela za koju vam nije jasno kako ima samopouzdanje veće od vašeg, ne bavi se vama. Ta od 65 koja pleše na TikTok-u vaš je problem, jer ste ga uzeli. Vi trošite energiju, vi trošite vrijeme, vi trošite sebe, vi se osjećate loše. Nema osobe koja se dobro osjeća kada napiše nešto ružno nekome. Bilo kome. Nema zadovoljne osobe koja će trošiti svoje vrijeme ni na internetu ni na kavi da priča o nečijem nosu ili mojim kilogramima, a da radi nešto dobro za sebe.

Kvaliteta vašeg osobnog života ovisi o vašim izborima, a ako vi trošite vrijeme na tuđu debljinu i godine, izgled i izbore, čuđenja i pisanje nama svega toga – vi ste zaglavili. Imali 13 ili 73. Umjesto da radite na vlastitoj edukaciji – vi se bavite ljudima koji žive svoje živote i uopće vas ne pitaju da li će i kako će; umjesto da radite na vlastitim željama i ciljevima – vi se bavite mislima i riječima o tome šta stoji nekome od 120 kg.

Velika spoznaja. Ako ti smeta imat 120 kg, nemoj imat. Ako smatraš da se osoba sa 28 godina treba izbrisat sa interneta, za dvadesetosmi rođendan se izbriši sa svih mreža. Ako ti smeta debljina, ne budi debeo/la i okruži se fit ljudima i fit temama i fit sadržajima ili još bolje budi fitnes trener. Inače, promašio si poantu. I to ne samo sadržaja, nego svog vlastitog života.

Bonus, opusti se. Nitko te nije ni zvao ni tražio, ni da dođeš, ni da se igraš s nama. Kako nam ne bi prišao na igralištu, tako nemamo potrebu za tobom ni na internetima. Mi se igramo svoje stvarnosti, radimo ono u čemu uživamo, a neki od nas neće odrasti po tvojoj mjeri nikad. No, ljude koji pišu gore spomenute komentare trebalo bi brinut vlastito tijelo, financije, posao, obitelj, ljubav, ispravljanje vlastitih krivih skretanja, dijagnoze i istina o tome tko mu i u koje svrhe plaća internet račune?

…nastavit će se

Halo, ovdje Bivši, kako si?

on By

Znala je da ga sutra neće biti. Da će se sutra protegnuti na ostatak vremena. Dio nje je govorio zaboravi, sad je tu, uzmi to što je ispred tebe. Sutra plači. Iz misli ju je prenula njegova rečenica „Ljudi sve što rade, rade zbog sebe“ . Pogledala je u njega. On je bezbrižno grickao nešto, potpuno siguran u to što govori. Promatrala ga je, šutila i pustila tu rijeku  svom nizvodnom toku, iako je htjela vrisnuti „Ne!“. Ne, ne i ne, mislila je. To si ti. Ti radiš sve što radiš zbog sebe, ne ja, ne mi, ne ostatak planete, ne svi, ti, ti…! Sve u njoj je znalo da je kraj. Kad je odlazio, osjetila je tugu duboku tri stotine milja, tešku zoru, njegovu kožu na usnama i svu svoju patetiku s kojom se nije znala izboriti. Osjećala je krajnji nedostatak emocija u riječima, porukama, pitala se umišlja li, misli su se petljale s mirisom njegovog tijela, njegovim smijehom, njegovim…ničim. Dio po dio, tih je dana rezala spone. Ne zna tko je od koga otišao. Ona. On. Da li je i on bio svjestan svega danima prije. Ostala su pitanja. Iza svakog odlaska ostanu pitanja?

Čini se da često imam mazohističke porive, kad pokušavam iznijeti smislene cjeline na teme kojima je teško upravljati bez krivih skretanja i izbjeći generalizaciju, stoga, tekst treba promatrati kroz prizmu mogućnosti svih opcija, no bez ignoriranja činjenice da postoje i pravila. Možemo prijeći cestu na mnogo načina, no čini se da je pješački za nas najsigurniji.

Dakle, vraćaju li vam se bivši?

Nema jednostavnog odgovora koji pokriva sve; jedni su samo nestali, zar ne? S drugima se sve raspadalo, nekad ste odlazili vi, nekad ste bili ok , no okolnosti nisu, neki su mlađi, neki stariji, kao mlađi češće ćete se se vraćati i greškama, iskustvo i umor poslije gube entuzijazam, no mnogi i u zreloj dobi primaju poruke noću, proučavaju što znače, zašto, zašto sad i ostale misterije univerzuma. Prije ćemo ravnozemljaše uvjeriti u gravitaciju lopte, nego shvatiti što se događa u svim tim glavama. Ili, ipak? Postoji li možda ipak, ipak, ipak, pravilo kaosa?

Prije nego dam odgovor, moram dodati da sam se ja svojedobno pitala, da li je sa mnom sve u redu? Jesam li ja jedina osoba kojoj se bivši ne vraćaju? Prije, recimo, 10-ak godina, prijala bi mi koja kap drame, no osim osobe sa narcističkim poremećajem, što je vrsta i priča za sebe, narcisi i manipulatori su povratnici po defaultu i teško ćete, ne samo da ćete ih se teško riješiti, nego ćete trebati poseban tretman da shvatite srazmjere problema kojeg imate i kako naći izlaz. Naučite prepoznati ovu vrstu ljudi – internet je danas pun iskustava s ovim, guglajte, tražite, zaprepastit ćete se koliko su nam svima priče iste, kao da smo bili svi sa istom osobom. To je njihova šauma!

No, dakle, ostalih nema. Nitko da pita kako si, nitko ni da pozdravi, nitko da se ispriča, nitko da shvati koliko sam genijalna i kako je život bez mene bezvrijedan, nitko da preklinje, da šalje poklone, šalje pjesme noću. Ništa. Nula. No,` ajde da budemo brutalno i jezivo iskreni – to je to što želiš, zar ne? Želiš da shvati šta je imao (la, ali ja sam žensko i ne da mi se pisati u svim mogućim licima), da zažali, da shvati da mu je i ova sad i ona prošla i sve žene u globalu ništa kraj takve osobe, da si ti ta bez koje mu teško ide i disanje. Eee, paa, tu smo si negdje, pa da ti kažem istinu – i oni samo žele znati da još mogu. Možda ste bili zaljubljeni i lak plijen i kao takvi nezahtjevni, a moguće da sada nema aktivno uposličenog gladitelja ega, ne dobija pažnju, dodaj možda u sve malo seksa, s tobom možda nije bilo osobitog truda i komplikacija, a možda ti je baš sad i krenulo, pa mora provjeriti da može. Dobit ćeš neodređene poruke, konfuzne, nejasnog razloga javljanja, pitat ćeš se što sad želi, no uvjeravam te, kada je riječ o muškarcima, oni su jednostavna bića; ne, nije analizirao tvoju dušu i shvatio koješta, nije ni romantičan i uglavnom ne misli ništa osim toga što piše. Iza kako si ne stoji ništa. Iza toga ne stoji ništa osim pumpe da, najbolje prije spavanja, napumpaš njegov ego. Koristi li tvoju pumpu, imaš problem, a ne fatalizam. Žao mi je što ovo moram reći, ali to je nedostatak poštovanja tebe kao osobe i moguće da si ovo prilično omogućila sama. Sponsored by …. Što manje imaš povratnika, vjeruj mi, to je izvjesnije da si ostala u memoriji kao netko s kim se ne igra. Bit će tu šireg spektra, moguće i da si sama toliko zafrknula, da si zadnja na planeti kojoj bi se javio – sve opcije igraju, no moramo postavit parametre.

Javljate li se vi njima?

Da. Uglavnom, zar ne? Dogodi se katkad da vam se vrate, a vi onda shvatite da vam  to i ne znači koliko ste mislili i sad ste u problemu kako opet stvari okončati. Egom ako ne upravljate, on se začas razleti i pretvorite se u „ljudi sve što rade, rade radi sebe“ – i ovo vam je odgovor. Duga lista mogućih razloga u oba smjera upravljana je egom, potrebom za dokazivanjem, nedostatkom adekvatnije osobe, usamljenošću, krpanjem nesigurnosti, dalje dodaj bilo što.

Osobno, imam pravilo kojeg se držim cijelog života, ukoliko je nešto došlo kraju uzimam si pravo na još jedno javljanje. Ono obično bude nakon nekog kraćeg vremena od kraja priče; ukoliko osjećam emocionalnu vezanost , sjednem i  popričam sa sobom, racionalno. Emocija je odraz mojih misli, ne kvalitete osobe.  Kada si posvjestim svoja kriva skretanja, još jednom se javim s potpuno i stopostotno iskrenim mislima. Ispalo je da se smrt odnosa potvrdi i ja oslobođena odlepršam dalje. Mirna, jer – dala sam sve od sebe i bila sam tu. Nakon toga – nema te za mene i nemaš se više kome javiti. Nikad. Nema dovoljno valjanog razloga ni za pokušaj istog.

Također, nemojte se osjećati loše ako ste čistih namjera išli prema nekome smatrajući da vrijedi. To je vaš život, vaš rasplet, no učite iz toga, o sebi. Kada dosegnete sebe, lako je s drugima. Emocije će katkad putovati s vama, no vi ste odgovorni urednik, ta osoba nema osobite zasluge u tome. Da ta osoba ima zasluge za isto – bila bi kraj vas i vi ne biste imali ova pitanja.

Hint za kraj onima koji ipak ne žele odustati; vi sami morate biti uporni, ali ne dosadni i psihopatski nastrojeni, morate biti jasni oko toga što želite od druge strane i morate biti spremni to dokazivati i morate imati što konkretno ponuditi. Morate znati što želite i morate biti zreli da to možete postići, a ako želiš da netko misli da ti je svejedno, ne diraj blok. Ljudi kojima je svejedno se ne trude to dokazati.

Vrijeme je nosilo mnogo tišine. Katkada se nadala da će ugledati to ime na ekranu. Čuvala je stare poruke. Tragove. Zaborav je trebalo ograničiti. Zašto nije ni ljuta? Zašto se svima bivši vraćaju, samo njega nema nikada? Kao da nije ni postojao. I to je najtežio dio. Konačan kraj, nedostatak osobe, tako se čini bliskim smrti. Nemanje. Neimanje. Katkada je gubitak drugih, cijena imanja sebe.

Mali kutak kontroverznih preporuka

on By

Ja sam ona generacija koja probija led stareći na internetu. Kao takvoj, kronično mi nedostaje adekvatnog sadržaja, pa je to jedan od razloga zašto osjećam potrebu za stvaranjem istog. Ja nisam od ljudi „zašto ja?“ ja sam iz kaste „zašto ne ja?“ a kako sam na ovim prostorima pisala blogove kada su mnogi glasni danas, bili tek rođeni ili bili u vrtiću, svjesna sam snage koju donose sa sobom, ali su oni potpuno nesvjesni praznina ispred njih i da i ovo netko mora za njih otvoriti. Njih u četrdesetima i pedesetima i šezdesetima virtualna stvarnost dočekati će spremna. Mi, nešto stariji, bili smo sami onda, tko je o(p)stao, sam je ovdje i danas.
Znate kako to izgleda? Mnogi nas nisu popratili na ovu stranu kada je online stvarnost uzimala maha, mnogi naši, pa i mnogi mlađi, i danas nisu dobro ukomponirani u tipkovnice, mreže, ne znaju gdje, ni kako, ni zašto bi, a neki su odustajali putem ne snalazeći se u novonastalim brzacima. Povlačili su se, usporili, zastali. Sve je to dio puta, no nekima kao što sam ja, nezgodna je stvarnost na tipkovnici i van nje. Zašto? Ne funkcioniram u lokalnim pričama, van tema sam koje njih zanimaju, a oni ne znaju što je TikTok, zašto bi itko pisao blog, šta će mi YouTube, a i FB mi je postao dramatično nepodnošljiv. S druge strane, nemam 23 godine, pa mi ni s njima nije mjesto. Uz to, ljudi kao što sam ja, tu su da ruše staro i grade novo. Za mene ne postoji tabu, nema teme koja se ne iznosi na svjetlo, nema stvarnosti koja se ne naziva pravim imenom, ma u kakvom obliku bila.
Zato sam tu. Da vam pokažem svijet koji je imao strpljenja za sadržaje koji nisu bili ograničeni na 9 minuta vaše koncentracije, pri čemu i ne razumijete da ste zapravo prevareni, da je to suptilno i sofisticirano odrađen plan koji vas drži na uzdi, na sadržaje koji su tresli ljude, vrijeme koje ne poznajete, ljude i djela koja su stvorile vašu slobodu. Jedna od stvari prema kojoj gajim duboku ljubav jeste – kontroverza. Kad ti ona dirne um, kad ti ona izazove radost, ushit, bol, mučninu, skok u dalj – to pamtiš. Naučite promatrati svijet u široj slici, naučite snagu kritičkog razmišljanja, snagu koja donosi mir dok čitate i pratite i slušate ono s čim se možda ne slažete, ali pokušate razumjeti, promatrajući faktore koji su doveli do tog slijeda misli i događaja. Ovo će vam služiti. U svim vašim stvarnostima. Otvorite um, zadržite mir i pokušajte. Moj mali kutak kontroverznih preporuka.

TEODORA, Paul I. Wellman – Meni je Teodora jedna divna kontroverza i ličnost, dijete i žena koja je u svom uličarskom životu i poziciji kurtizane navikla na sve vrste neuljudnosti, upoznajući ljudsku narav, ljude u suštini, narav muškarca, manipulaciju, promatrajući sve ono što bi čak i današnje društvo sablaznilo, bez čuđenja, prihvaćajući stvarnost kakva jeste i upravo to postaje njena snaga. Pronađe se tu i kojekakvih povijesnih uvida u rimsko-bizantski svijet, pripremu mladih žena na prostituciju, cijeli razrađen sistem istog. Teodora je upila suviše od ulice, a i suviše šamara; treba li posebno napominjati pošasti prostitucije: bolesti i trudnoće? Iako svjesna mnogih neuspjeha, nije prestajala s pokušajima da promijeni svoj svijet, shvaćajući koliko je obilježena spolom, ženstvom, te što to za nju znači u svijetu punom drugih žena, klasa, eunuha, muškaraca, naravi, politike, previranja, orgija i smrti. Teodora se ne libi biti britka, zahtjevna, hrabra, zajedljiva, smjela, inteligentna. Korak po korak, prkosna, držeći u ruci ono što su zvali najvećim grijehom, Teodora se uspinje na sam tron. Povijest je drži lijepom, osjećajnom, hrabrom, mudrom, iznimno ženstvenom ženom koja cijeni žensku prirodu i u njoj ustrajava, te upravo uz pomoć nje vlada i Justinijanom i carstvom.

VJEŠTICA I KIŠA, Jurga Ivanauskaite – roman koji je svojevremeno izazvao skandal u Litvi, koji zbog svoje radnje, postignućem Crkve, biva zabranjenim prodavati u svim knjižarama, proglašen pornografskim, te ga se moglo kupiti isključivo u sex shopovima. Stvarnost ovog djela nije ni blizu toliko isprazna, no ako ste nekritičkog uma i uzrujava vas pomisao na stvarnosti drukčije od vaše – onda samo nemojte. Djelo nije vrh umjetnosti, no izuzetno zanimljivog stila pisanja oplemenjen radnjama na tri razine, koje se međusobno isprepliću u svojim različitim dobima i likovima: žena koja je spaljena u srednjem vijeku zbog ljubavi prema fratru, jedna suvremena žena u borbi za i sa ljubavi prema svećeniku i ljubav Marije Magdalene prema Isusu. Ma kako gledali na ovo djelo, nemoguće je vas ostavi ravnodušnim. Suština kontroverze, koja najčešće ljude potrese već samom spoznajom teme. Ono što je divno u sve tri priče jeste ženska narav, koja i kroz vjekove, povijest, okolnosti, ostaje ista.

MALLEUS MALEFICARUM (Malj koji ubija vještice), Heinrich Institoris, Jacob Sprenger – Inkvizicija. Da vam jednom riječju opisujem ovu knjigu, to je to. Svaki tekst postane zanimljiv ako u njega dodamo riječi kao što su magija, vještice, vjera, vrag, koje onda obogatimo sa Bog i sud i dobijemo zastrašujuću jednadžbu…stvarnosti?
Kršćanstvo je velikim korakom rušilo vjerovanja rasprostranjena u narodu, sve u što su ljudi vjerovali ili radili, liječili se, koristili prirodu, u nekom trenu prozvano je nesvetim i vražjim, a ako k tome dodamo položaj žene u srednjem vijeku imamo recept za katastrofu tolikih razmjera da mi je teško i danas vjerovati koliko je ovaj dio povijesti pometen pod tepih, zabranjen u propitivanju, nijem na oltarima i usnama svih kršćana. Ova knjiga u tri dijela opisuje položaj žene – jer samo je i isključivo žena mogla biti podložna magiji, nikako muškarac, žena je po naravi bezvrijedna i stoga ljubomorna na muškarca i jedina svrha postojanja žene jeste da nanese zlo muškarcu, te kao takva odaje se čarobnjaštvu, orgijama sa đavolima i vrazima i svim mogućim vrstama najgorih opačina. Crkvena inkvizicija stoljećima kažnjava, ranjava i ubija žene pod nazivom „vještica“ a svjetovni sud od crkvene inkvizicije, bez pitanja, prosudbe, bez ikakve rezerve, samo preuzima model i zajedničkim snagama imamo progon vještica. Sve je bazirano na tome da žena ima prirodan nedostatak još od stvaranja prve žene, obzirom je stvorena od muškarčeva rebra koje je svinuto tako da jasno pokazuje da je protiv muškarca, da su države uništene zbog žena, s pretpostavkom da je priroda žene laž, da je potpuno demonska i da je muškarac u svakom pogledu žrtva žene. Dakle, da stvari budu jasne, nikada nije postojao progon vještica, ovo je bio apsolutni progon žena i nekog manjeg broja muškaraca. Simpatičan detalj koji većina ljudi ne zna, jeste, gdje je nestao ured crkvene inkvizicije? Nije nestao. Preimenovan je. Na sigurnom je i danas se zove“ Kongregacija za nauk vjere“ i ako ćete biti hrabri pogledati dublje vidjet ćete da isti i danas rade na istom cilju. I ne pričam o imaginarnim likovima, svi znate Ratzingera, desnu ruku pape Ivana Pavla II, alfu i omegu ovog ureda, koji je bio i glavni teolog, glavni i odgovorni za sve funkcije Crkve, način na koji funkcionira, sabotirajući mnoge istine, zaboravljajući i da je Isusova božanstvenost izglasana u Niceji 325.godine većinom od 217 naprama 3 glasa, a papinska nepogrešivost 1870. većinom od 535 glasova od ukupno 1084 eklezijasta, držeći, da citiram: „ vlast se ne temelji na većini glasova“.
Ova knjiga smatra se najzlokobnijom i najizopačenijom knjigom ikad napisanom. Tri dijela sadrže poglavlja (npr. „Kako se vještice pretvaraju u životinje“, „Na koji način mogu iščupati čovjeku srce“, „Kako živom tijelu mogu izmijeniti glavu bez boli ili ozljede“). Također, tu su i pitanja koja služe utvrđivanju istine: zašto su vještice žene, a ne muškarci? ‘Imenica Femina je složena od dvije riječi Fe i Mine što u prijevodu znači da je žena manje vjere od muškarca i time ona sama manje vrijedna’.
Zašto vještice ne mogu nanijeti štetu kraljevima i ljudima na položajima? ‘Gospodu štiti poseban anđeo čuvar, a druge samo običan anđeo.‘
Jasno je da žene ovdje nisu imale šanse kad su odgovori jednom prihvaćeni od strane naroda i vlasti. Opasnost od vještica i njihovih općenja sa vragom, sukuba, demona, letenja i to na način da se mažu, ili metle, mašću koje prave od dječjih udova, odgovornošću za pobačaje, impotencije i sve što je nekome moglo past na pamet, smatrana je stvarnom u očima naroda. Dokaz krivnji mogle su biti i suze i ovo jasno navodi koliko je važno stalno propitivati položaj žene u društvu, Crkvi, svijetu – jer srednjovjekovni stav nije se promijenio, samo se nalaze perfidniji načini utjecaja u nemogućnosti daljnjih direktnih napada.

PRIČA O DJEVOJCI O. (Djevojka O.), Anne Desclos, (napisan pod pseudonimom Pauline Réage) – osobno mi omražena Pedeset nijansi sive izvukla je ponovno na svjetlo dana u popisima erotske literature Priču o O. Nisam sigurna da je ovo dobra ladica za ovu knjigu, osobito jer je knjiga BDSM tematike i suštinski prosječnom čitatelju teško shvatljivog sadomazohističkog odnosa. Iako su u knjizi stvari nazvane pravim imenom, suština knjige možda i nije to zašto je svrstana u ovu kategoriju, nego povjerenje, emocija, predaja vlastitog postojanja u ruke osobi kojoj toliko vjeruješ da joj prepuštaš svoje maske, svoju istinu, svoj mrak – žena koja svojevoljno stavlja sebe u poziciju roba. Kod kritika i opisa ove knjige naći ćete suhoparne rečenice koje upućuju na kolosjek morbidnosti u spominjanju tortura, mučenja, seksualnog korištenja, iživljavanja muškaraca nad tijelom žene, no ovdje je zapravo potrebno shvatiti slobodu izbora i prirodu mazohizma, te suprotan kolosjek – sadizam. Potrebno je shvatiti da mazohistici iz priče prija i godi njena bol, čekanje, ponos trpljenog, gubitak stvarnosti u kojem je potrebno svakodnevno donositi odluke i preživljavati – te ona i nakon što napusti dvorac u kojem je bila izložena poniženjima i torturama, odbija svoju slobodu. Eventualni čitatelji prije čitanja ovog tipa literature trebao bi posvetiti neko vrijeme shvaćanju ove vrste odnosa, kao i shvaćanju da je ona bila slobodna svo vrijeme donijeti odluku odlaska, nepristanka, no njoj to nije bilo ni u primisli.
Ne čudi ni danas zašto je autorica djela provela 40 godina, od izdavanja, pod pseudonimom, jer nisam sigurna da smo značajno daleko otišli u razumijevanju ove vrste kontroverze kod prosječnog čitaoca.
„U svakom trenutku varaju te moja mašta i nejasni snovi. Izmoždi me. Otarasi me tih snova. Podaj me nekom. Poduzmi nešto, e, da ne bih imala vremena ni sanjati o nevjeri. (U stvarnosti mnogo je manje prilika za to). Ali, pobrini se da me najprije obilježiš svojim znakom. Neka tragovi tvojih korbača i lanaca, ili one karike u mojim usnama, nedvojbeno zbore o mojoj pripadnosti tebi. Sve dok me tvojom voljom tuku i siluju, ja nisam drugo do tvoja misao, želja, tvoja opsjednutost. Mislim da si upravo to htio. I ja tebe volim i upravo to hoću. Ako sam jednom zauvijek prestala biti ja, ako usne, utroba i grudi nisu više moje, postajem biće s nekog drugog svijeta i sve je drugačije. Možda jednog dana neću ništa o sebi znati. Čemu odsad užitak, čemu milovanja toliko ljudi što mi ih šalješ, a meni su svi isti – čemu, kad ih ne mogu usporediti s tobom?“

SRETNA ŽENA

on By

Rekla mi je da je pomislila „šteta što je žensko“. Znala je, kaže, da će mi biti teže. Da će i jednostavne stvari zahtijevati više i jače. Ne znam je li u pravu, nisam još uspjela, uz svu silu kameleonske naravi (koja ni to nije uspjela potpuno biti u vlastitoj prgavosti), mijenjati spol. Ali znaš, mama, ova je žena sretna.

Sretna jer ima mamu koja ju je naučila da se granice moraju prelaziti. I kad nisu nužno odobrene. Pa ni od tebe. Možda si bila tiša, možda si bila mirnija, možda osjetljivija, možda više okrenuta sebi – razumljivo, ali ja sam Čula da si išla u školu, unatoč…Unatoč. Čula sam i da si nosila haljinu bez rukava, kada je rukav bio simbol čednosti. Znam da ti nisi voljela svoje čizme koje sam ja kao dijete voljela  uništavati, skupa sa zavjesom koja je bila moja najdraža balska haljina. Ako mene pitaš, hlače koje si nosila, meni su bile sasvim razumljive – najlonke su ionako loš način za prezimjeti. U osnovi, nisam ni očekivala da mi ona četka neće zaglaviti u kosi, otkud mi ideja da će mi frizure raditi ona koja ostavi na pola kuhan ručak da bi s tatom visila na stadionima. 😀

Čula sam da je rekao „da mi dlaka sa glave ne smije pasti“. Shvaćam, danas, shvaćam opciju da bude muškarac svog doba. Možda nismo obitelj iz časopisa, glasni smo, stalno se „koškamo“. Fućkaš kataloge. Njegove poklone ionako nitko nije nadmašio. U stvari, ne znam otkud mu volja da se, sa 50+ godina, još i s tobom bori oko kupnje one ružne neprave barbike u vjenčanici. Kad malo razmislim, znaš one neke ženske stvari, stvarčice, farbe za kosu, higijenske kontroverze koje se ne spominju na glas (da je to neka muška stvar, ne bi bilo problema s tim ni na razglas, prodavale bi se kao krumpiri, od vrata do vrata), parfemi, šalovi, lakovi, pjene – i danas, još imam fen koji mi je on kupio – sve je to nekako bio njegov „posao“ (ne znam je li mama kad što imala sa ičim takvim, vjerojatno jeste, ali ne sjećam se tih mogućih rijetkih dana 😀 ) – pozivi iz dućana dok sa trgovkinjama raspravlja o krilcima. Nije bio za bojanje moje kose, ali je na pojavu izrasta gurao ruku u džep govoreći „daj se, molim te, ofarbaj“. I danas me vesele članci koje je izdvojio za mene – novi lijek za celulit, npr. On me vozio u školu svako jutro. Vozio me na posao svako jutro. Sa 25 godina smijali su mi se jer sam za uvriježene „ženske poslove“ tvrdila da su muški. Šta ja znam, nismo savršeni, ali naučio me je da, ipak, mazim i razmazim ženu u sebi. A žena u PMS-u zaslužuje puding i čokoladu koju će ti netko donijeti – iako je ostalim danima bio za to da odem na dijetu 😀 Male stvari koje čine život, male stvari koje te čine ženom. A velike? Prva je osoba kojoj se javljam ako imam bilo koji problem. Sasvim sigurno na prvu neće biti pitom. Za pet minuta svaki, bilo kakav, problem – biti će riješen. Kriterij za sve muškarce u životu.

Ponekada mislim da sam odrasla sa dva oca. Drugi je brat, stariji, očinska figura – jedina osoba koju sam, po defaultu, morala poslušati. Tu mi nisu davali prostora. Neko je vrijeme imao glavnu ulogu; život nekada stvarno nije lijep, pa je dobio pubertetsku mene, na odgovornost, u prilično mladoj dobi, kao bonus uz svoju obitelj. Bezbroj puta me izvukao i opravdao pred „njima“. Njegova riječ je bila ono što su i oni poslušali – bar kad sam ja u pitanju. Nisam baš znala biti najbolja sestra na svijetu, ali je on pomogao tkati nit života kako bih bila sretna djevojka i sretna žena.

Muškarci su imali poštovanja prema meni. Prijatelji, poznanici, prve i zadnje ljubavi – jednako su me pazili. Prijatelj koji je nabavio motor, nije me htio voziti na njemu smatrajući da nema dovoljno iskustva da mene vozi na njemu. Morala sam čekati. Ako je bilo kasno, a put do doma mračan, nikome nije bilo teško prošetati sa mnom i vratiti se sam. Bili su tu i kao zaštita od one šake nemuškaraca koje uvijek negdje bauljaju. Svi meni bliski su cijenili moju potrebu za onom svrhovitom slobodom.

Ako netko i nije, ne bih to znala, moj svijet je ispunjen muškarcima vrijednim svakog poštovanja. I oprostite me što se neću bazirati na ničije mane – nitko ne bi trebao. Jedine mane koje bi si trebali dozvoliti žvakati su one…naše. Moje. No, kada imaš ovakvu podlogu, korak po korak učiš biti sebi prijatelj…ica.

Strašno kolika me zaljubljenost lupala po glavi. Ona potpuno nenormalna, poremećena, ona koja lomi misli, prste, lupaš gluposti, gledaš u pod, pa prkosiš, pa se inatiš, pa miriš sa minusom, pa odskočiš od plusa – na kraju smo se vjenčali. To je bio moj drugi brak na papiru i prvi u cijelom Univerzumu. Znaš što je najbolje? Sloboda. Osjećaj uvažavanja. Kada bih došla na ideju da cijeli dan ležim na trgu – on ne bi sumnjao da tome postoji odgovarajuć i prihvatljiv motiv. Vjerojatno bi došao sjest kraj mene s onim osmjehom „evo je, opet“ , donio bi pecivo i kavu. Ono što je vidljivo na prvi pogled je to koliko voli moje „ludilo“. Nije bitno ako si malo lud, dok god imaš nekoga tko je lud sa tobom. I za tobom.

A opet…mnogo je čvršće na zemlji od mene. Ne pokušava me spustiti sa mojih oblaka, zna da moram imati dnevnu dozu snova. Dok ja počinjem rečenice sa „hej, pročitala sam…“ on radi od kantica zvučnike. 😀

Onda je došla Ona. Bili smo van sebe…koliko god se pripremali, euforija te okrene naglavce. Tih 10-15-30 dana, da je potrajalo duže, u tom intenzitetu, sigurna sam, ne bismo preživjeli. Sve smo prošli zajedno; pregledi, tečajevi, porod, sve nakon. Plakala sam kad su mi oko 16-og tjedna rekli spol. Ok, plakala sam i na prvom ultrazvuku, ali taj tren kada sam čula „curica“ sve je postalo stvarno! Nisam pomislila da mi je žao, jer će joj biti teže. Pomislila sam, dolazi spremna za sve što je čeka. Kada sam je konačno imala u rukama…nisam plakala. Nisam postojala. Postojala je samo misao – ništa veće ne možeš napraviti od toga da nekom pružiš mogućnost proživjeti cijeli jedan život. Pomalo se misao pošla cijepati…već sam tada bila svjesna i pomalo tužna, jer je u stvari tako malo moja. Svaki tren nakon toga više sam svjesna njene osobne stvarnosti, njenog života odvojenog od moga i samo joj želim biti stup na koji se uvijek može osloniti – bilo da je to moja izrečena misao, sigurnost, topla juha, sjećanje ili dom. Tek tada…i sada, shvatila sam tko sam ja. I tko smo svi. I  jedno želim više od ičeg, toj divnoj ženi koja će uskoro napuniti 3 godine – da nikada, nikada, nikada ne zaboravi živjeti. I da do maksimuma živi što jeste. I da uvijek Bude. To ne da je dostatno, to je sve.

Prijateljice. Prijateljice! E to je drugi svijet, planeta, galaksija! Žena bez žene nije potpuna žena. Netko mora imati taj isti savršen osjećaj za osjećaj. S nekim moraš oboriti sve barijere i biti potpuno Ništa i Sve. I smijati se do suza, plakati u istoj sobi ili toliko sliniti da popuniš sve kilometre između. Moraš imati to posebno mjesto u nekom, to posebno mjesto, poseban stol, posebno sjećanje. S nekim se moraš rugati sebi kada smršaviš 30 kila pa ne znaš možeš li proći između dva utjesno parkirana automobila. Moraš s nekim analizirati sve što je rekao, način na koji je rekao, pogledao, s kim je bio, tko je bio, netko ti mora javiti gdje je prošao i netko mora tako dobro znati koliko je ružna ta njegova nova. Ili bivša. Netko mora primjetiti koliko joj bokovi nisu skladni i kako izgleda baš tupavo. 😀 Moraš s nekim sve to prerasti. Moraš imati nekog tko može slatko i bezazleno uputiti ti psovku. Ili te udariti daljinskim po glavi. S nekim moraš biti vani zgodna, ono, do ibera. Moraš imati nekoga tko je ljubazan, profinjen, sav u trudu da bude bolji svaki dan. Moraš imati nekoga koga nije briga za to. Moraš imati nekog starog i nekog novog. I moraš imat nekog s kim se možeš pomirit nakon glupe svađe. I moraš kada staneš pomalo umoran, znati, da to jedno mjesto u srcu samo ona, samo one, mogu dotaknuti. Mjesto koje grije jednako kada si mlad i kada stariš. I kada zastaneš sama, negdje, kilometrima daleko, umorna…samo želiš taj poznat glas. I nazvat ćeš tužna. Poklopiti s boljim trbušnjacima, od smijeha.

Netko ti mora kada stvari krenu loše, u tišini i bez riječi, spustiti novce na stol. Moraš imati nekog kome ne možeš reći hvala, a da on/ona zna da hvala nisi rekla samo zato da je ne utopiš u suzama. Moraš imati nekog tko će zbog tebe ići gledati Eminema. Nekoga tko će ti predložiti bijeg sa vjenčanja. Tko će razumjeti zašto dvije godine nisi rekla istinu o svom, lošem braku. Zašto nisi spomenula onog koga se ne spominje. Netko mora biti ono, tvoj, do neba.

Postoje i oni trenuci…Kažu, čovjek je sretan onoliko koliko može biti sam.

Sve rečeno i neizrečeno završiti ću rečenicom Anais Nin, divnom, kontroverznom ženom;

“…A ja ću uvijek biti djevica – prostitutka, perverzni anđeo, dvolična žena, kobna svetica.”

Sretan Dan žena ,

uz zahvalu svima koji su me učinili sretnom, zadovoljnom, divnom, ma kojeg spola bili i ma koliko i na koji način ste sudjelovali u kreiranju moje niti, bilo da sam vas spomenula ili nisam, bilo da ste se prepoznali ili niste 😉

ARHIVA 2015.

STARIJA JA, MLAĐOJ

on By

Shvatit ćeš kroz vrijeme da sve te okreće tebi.

Da si sam.

Da si ovdje zbog sebe.

Sebe kojeg onda poklanjaš svijetu i svijet nosi tvoj trag; tvoje dobre i loše dane, ono što si davao ljudi nose dalje, ono što si bio, ostat će i kada odeš, u tragu, otisku, smislu ili besmislu.

Ti biraš. Ti igraš.

Žalim li što neke stvari nisam znala ranije? Ne. Ne žali ni ti. Čula sam divnu rečenicu: vrijeme ne prolazi, ono samo dolazi. Vidiš koliko toga je u stavu? Ne shvatite me krivo, razlog zašto ovo pišem nije žaljenje, razlog zašto ovo pišem jeste spoznaja o bezbrižnosti. Iz tog razloga rekla bih mnoge stvari mlađoj sebi. Ne da živimo nešto drugo, ne da idemo drugim putem, ne da bi brisali prostor ni vrijeme, samo jedna stvar je motiv: Ne brini se, ne boj se, život je divniji nego što misliš.

Slušaj, postoji mnogo načina da se odživi život i nijedan krivi način za to. Ma što postojalo oko tebe, život bez tebe ne postoji. Ti jesi život. Ne glagol, imenica. Ne radnja. Postojanje. Jesi. I ništa, baš ništa nije potrebno raditi, činiti, morati, samo jesi. I za sve je dovoljno samo to. Sav taj nemir, sav nemir, rat, visoki glasovi, neuzvraćene ljubavi, uzvraćene, dodir, glas, sukob ili mir jednak je životu u kojem sjediš i gledaš u suton ili svitanje. Ljudi, događaji, izbori, u divnoj svrsi, no ono što čini sve dobrim ili lošim u tvom oku jeste tvoja reakcija na navedeno. Tvoja. Reakcija. Tvoja reakcija je odluka. Duga je priča kako dođe do odluke, putem pokupiš oblike koje stvore uvjerenja i ponekad, teško te probuditi da sagledaš ono što zoveš stvarnost. Očima nikada nećeš vidjeti stvarnost. Očima, rukama, emocijama i svim ostalim čulima, osjetit ćeš samo svoju reakciju. Nekad ti je hladno kad je drugima vruće. I ti ćeš tvrditi da je hladno. Pusti druge da imaju svoju stvarnost. Da samo jesu. U svojim reakcijama.

Gle, ljubav nikada ne odlazi. Nekako, nikada, nikako, ne odlazi. Ono što vežeš u sebi, ostat će vezano; i da, istovremeno može egzistirati slobodno i vezano. Ljudi će odlaziti, prolaziti. Ponekada, to će značiti suze, a doći će dan kada ćeš stajati par metara od nečijeg tijela, bez mogućnosti da dijelite što ste dijelili, kada je sve što imaš hladan kamen pod suncem i kišom i ti ćeš nositi cvijeće i paliti svijeće i ponekada ćeš biti zaleđenih emocija oko svega toga, jer u tvojoj stvarnosti još živi ona fotelja i on kako sjedi na njoj ili spava ili drži knjigu. Onda ćeš knjigu spremiti u staklo, a od najdražeg starog džempera napraviti medvjedića, jer ćeš tražiti u sebi samo još dan, još samo jedan dan, još samo malo postojanja, još samo jedan trag, ili znak ili, ili i tako mnogo ili, a bol i sreća postojat će u istom trenu. Ne boj se. Znam koliko si se toga bojala. Izdaleka, izgledalo je tako strašno. Nije. Tvoju bol odredit će tvoja uvjerenja i tvoje reakcije, tvoji izbori, ono što odlučiš nositi. Ljubav neće otići, uspomene neće blijediti, a ti ćeš naći odgovore – ako to želiš.

Velika je buka na svijetu. Teško je čuti pravi glas i pravi zvuk i pravi ton, a izbori će ovisiti o onome što vidiš, što čuješ, osjećaš i kome vjeruješ. Najčešće krivo jer se izbor donosi prije iskustva i ovo bi te trebalo zabavljati! Doći će dan kada ćeš se probuditi i shvatiti da nema ograničenja, da možeš biti, i ovo kažem doslovno, bilo što, što želiš biti. Svaka granica i svaki razlog i sve to što objašnjavaju, govore, spominju realnost, državu, uvjete, ratove, nacije, pandemije, sve to u jedan mentalni koš za smeće. Makni sve antene koje primaju signale, ustani i radi, svaki dan koliko ti dozvoljava snaga, radi kao da ti sve ovisi o tome, kad svi spavaju ti radi, kada svi imaju teoriju ti radi i radi i aktivno njeguj svoj život, svoj san, svoj unutarnji kompas. Svi drugi žive sebe, svoje reakcije na svoje izbore i apsolutno ništa s tobom nema nijedna priča, osim one koju sam kreiraš. Možeš. I to je sve.

Ne vjeruj prošlosti. Od budućnosti uzmi samo onoliko koliko je nužno, nešto kao „u toliko sati, tu i tu“. Sve drugo – samo nemoj. Prošlost u sadašnjost unosi pretpostavku. Mozak će pretpostaviti sličnu situaciju, pa će te uvjeravati u neke halucinacije i takozvane realne opcije – no ti više nisi ona koja si bila. Nisi više ta osoba, a nemaš ni sposobnost predviđanja. Više će ti reći vlastiti stomak, nego mozak. Ozbiljno. A budućnost….Vidjet ćeš mnoge zabrinute, ozbiljne, namrgođene, pametne, to će se čak smatrati vrlinom. Ozbiljna dramatičnost je priznata, tvoj glasan smijeh sadašnjosti – nije. I neće biti. Uozbilji se. Mnogi će raditi na tome da te spuste u stvarnost. I ta stvarnost je zaista realna, ali je njihova. I ti nemaš ništa s njom. Ti biraš za sebe, budućnost je nepotrebna, osobito ako zbog nje ne vidiš svoje ruke danas, ako ti slabi kapacitete svojim strahom od nepoznatog, ako ti pada energija, a ti sve radiš polovično, koristeći maštu kako bi izmislio, doslovno izmislio, scenarije koje čak nećeš ni staviti u knjigu ili platno. Mašta ima svoju svrhu i ona sigurno nije tu da smišljaš kingovske scenarije što će se dogoditi kada okreneš taj broj ili ako te nazovu iz banke.

Na kraju, da ti kažem, uvijek ostani žena svojih godina. U nijednoj dobi nećeš izgubiti sebe, ni svoju strast, ni svoj smijeh, ni svoju radoznalost, ni želje, ni sjaj. Ne nasjedaj na priče o pravoj i krivoj ženi, osobi, krivoj dobi, krivoj težini, krivom izgledu, zdravlju, podrijetlu, ljubavi. Svijet nikada ne može parirati nježnosti i snazi jedne ostvarene osobe. Budi točno ono što jesi.

Nekada to što jesi neće biti filmski, neće biti knjiški, neće biti cosmo, ali ti i ne trebaš biti – ti već Jesi.

5 ležernih plus size komada odjeće do 100,00 kn

on By

  Nekako je ispalo da moje tijelo nije samo faza. 

      Nisam imala izbora nego svoj težak kofer svijesti otvoriti i krenuti slagati na police.  Bila sam zadovoljna. Neke police stvarno su lijepe, složene, pune, trebaju još prostora, no neke…Neke su stalno u neredu. Čak mi se učinilo jednom da postoji naznaka reda, no onda sam ipak, tražeći mjesto za teške stvari u rukama, rasula i ono što je na njima i kako to život nimalo suptilno radi, bila prisiljena suočiti se sa kaosom. Kada dugo vučeš za sobom svoj nevidljiv svijet, lako vidiš i tuđe nevidljive svjetove. Istu potrebu za prihvaćanjem, mirom, nemirom, sigurnošću, nesigurnošću, sav splet kontradiktornosti, može i istovremeno. Postaje teško glumiti drugima, sebi nemoguće. 

I tako iznova sam sebe rađaš. Možda ne jutrom, nekad oko podne, a može biti da se ponekad i prespavaš ne nalazeći više ni vlastiti kalup. 

Ne boj se. 

     Da ti kažem nešto. Siguran si u svijetu i svijet u tebi. Uzmi malo boje i igraj se. Čak i meni ( da, čak i meni!) katkad treba malo boje. Odvoji malo od svojih i tuđih prioriteta i poigraj se, poveži se sa sobom. 

     Ja nisam nikakav modni stručnjak, ali šta nas briga, osobni blog sve trpi. Kao ugovor!

Shvaćam da mnogim ljudima, osobito kada imamo svako malo „ključna dva tjedna“ a godinu dana držimo ključ bez brave, financijski dio predstavlja ne malu prepreku igri, no uvijek ima načina. I staro je nekada bilo novo pa nema razloga da se starom ne veseliš, a ja sam našla par komada zaista prihvatljivog budžeta, pa krenimo. 

1. Minnie Mouse ne prerasteš čak ni kad sebe prerasteš i kada ti za bal još malo što pristaje, osim cipelica, budimo realni! Možeš zadržati malo sive, da svijetu bude jasno da si ozbiljna, to se cijeni. Kada okrenu glavu, imaš Minnie, ona ima mašnicu i ti imaš mašnice i proljeće pred vratima; prekrši modna pravila, obuci tajice, stare patike, nabavi cvijeće i imaš osmijeh.  (manje od 100,00 kn)

2. Sivo. Ne, ne, ne, ne razmišljaj u tom smjeru – siva nije razblažena crna, čak i ja znam da je siva ta koja se tako lako kombinira, pa bio dosadan sa crnom kao ja ili volio sve nijanse sunca; siva će se nekako sama uklopiti i naći svoj način i uz tvoj ten, tvoj puder, nakit, a i super je pristojna boja, na kauču, ali i u redu i uredu. Probaj sivu majicu i žuti jastučić za svoj Instagram! A i kažu da je u narednim danima u najavi kao jedna od dvije trendovske boje! (cca 100,00 kn)

3. Godinama sam u dvije krajnosti. Crno i crno i crno i još crne. I onda: roza. Za tren sam ružičasta i roza i pufna i svijet je tako šaren. I onda je ugledam. Pa moraš imati crnu majicu. Nemaš opravdanje da nemaš crnu majicu. Ne trebaš razlog za crnu majicu. Crna majica voli tvoje obline, tvoje tijelo, voli tvoje bokove, tvoje traperice, tajice, trenerke. Sve voli. I još ako smutiš malo boje! Malo samo. Malo slova, malo ljubavi i malo PP-a, to je sreća! Tvoj veliki svijet i tvoj mali svijet, zajedno! (cca 100,00 kn)

4. Toliko sam puta spomenula tajice da se moram objasnit. I dat ti razlog da kupiš tajice. Da, znam čemu služe, koja im je namjena, ali tko tu koga nosi? Pravila su za one koji ne znaju šta rade! A ti budi malo prgav, malo bahat, malo svoj, malo ih kombiniraj na haljine, majice, tunike, asimetriju i simetriju, a realno…dobro bi nam došlo malo i za brzo hodanje na traci! Halo, to su crne tajice! I ti moraš naučiti nositi sebe, odjeću, vježbati šarm i kad je sve protiv tebe! (70,00 kn)

5. I na kraju, najteža borba. Konačna. Prihvati najmanje ti drage dijelove. Bit ćeš ljuta, bit ćeš tužna, htjet ćeš, a nećeš moći, pa ćeš moći a nećeš htjeti.  I sve će to proći. Taj dan udahni duboko i kupi to što ti se sviđa. Pusti ogledalo, pusti druge, pusti što si do tad govorila sama sebi, pusti sve i udahni sobodu. To će biti boja koja ne prija tvom skrivanju. To će biti ono što te čini slabom, što te čini ljudskijim, to će biti ono što ti dira svijest, savjest, bit će ti jasno šta si trebala, a nisi, što možda bi, ali uzdahnut ćeš na okolnosti. Neka je usko i kratko, neka je bilo što. Pusti samo, pusti brojeve, pusti zbrojeve, pusti bojeve…Sjeti se sebe i uživaj. (100,00 kn)

Banja Luka, HOTEL TALIJA

on By

Listopad 2020.

Na početku posta moram naglasiti specifične uvjete vremena koje smo odabrali za putovanje – corona time. Jesen se zahuktala, nakon prilično mirnog ljeta, virus je već uvećavao broj zaraženih pa smo danima prije puta pratili stanje u Hrvatskoj, granicu sa BiH i odluke oba stožera.  U takvim situacijama oslanjajte se na provjerene i dostupne službene informacije. Do nas su danima dolazile oprečne informacije, svatko je baš imao nekog,… Uglavnom, shvaćate. Granice su bile slobodne, postojale su određene propisane mjere koji se pridržavate i put je bio ok u tom smislu.

Par dana sam pregledala Booking.com – ponuda smještaja u Banja Luci je zaista velika i raznolika. Rekla bih za svačiji džep. Apartmani i za i preko pet ljudi, sasvim pristojnog izgleda na fotografijama, opremljeni, bliže i dalje od centra, s liftom, bez, moguće je naći i za cca 400,00kn/noć (cca 53,00EUR) što je  oko 80,00kn/po osobi.  Ukoliko želite hotele, većina ima klubove, četiri zvjezdice, neki i tri (Palas, Bosna, neki van grada itd.), no mi smo se odlučili za Hotel Talija koji je prema navodu sa njihove web stranice jedini hotel u Banja Luci i jedan od rijetkih u regiji koji ima 5 zvjezdica.

Sljedeći korak me kao kupca oduševio. Na booking-u je bilo nejasno postoje li sobe sa balkonima, a kako su u put uključeni pušači, nedostajala mi je ta informacija pa sam kontaktirala hotel putem maila. Odgovor je stigao u razumnom i adekvatnom roku – nemaju balkone, no poslali su mi cjenik i prvi put sam shvatila da je smještaj znaaačajno povoljniji ukoliko ga riješite sami, bez posrednika. Razlika u cijeni je ogromna sa ili bez Booking-a. Naravno, potpuno podržavam njih i njihovu ideju i ljudi su, logično, plaćeni za posredovanje, no razlika je zaista značajna. Možda ova informacija nekome koristi pri bilo kojem putovanju, osobito ako kao ja niste na isto ni obraćali pažnju. Nikad. Ma koliko je logično.

Opći dojam cijena smještaja u Banja Luci je sasvim, rekla bih, ok.

 Idemo sada u hotel. 🙂

Prva stavka, komunikacija putem maila – zadovoljavajuća. Radila sam i neke izmjene i sve je riješeno brzo i ugodno. U hotel smo stigli navečer, mislim da se ne varam ako kažem da je već prošlo i 22 h, petak. Dočekala nas je ugodna, pristojna ženska osoba na recepciji, sa maskom, opuštena, upravo na mjeru da se osjećate ugodno, a da ne izlazi iz okvira mjesta na kojem se nalazite. Kada kažem NAS mislim na 4 ženske osobe, društvo, put u slobodnoj formi, razonoda. Otkrili smo da je u Taliji povoljnije biti vikendom, nego preko tjedna, što nam je malo bilo nejasno, dok nismo shvatili da se preko tjedna održavaju poslovni događaji, pretpostavljamo i konferencije, sastanci i slično. Nadam se da smo ovo dobro zaključili, nismo se ovim puno bavili, no svakako je detalj koji bi mogao bilo koga zanimati. Vikend u Taliji je više nego pristojne cijene obzirom na lokaciju i sadržaj.

Hotel Talija nalazi se u samom centru, Srpska 9, doslovno u blizine blizine! 😀 Sve što vam može zatrebati je u blizini: Ulica Veselina Masleše poznatija kao Gospodska ulica, glavno gradsko šetalište, bankomati (ako dolazite iz RH svi će vam preporučiti da gotovinu podižete na njihovim bankomatima, Sparkasse kao najpovoljnija opcija – poveznica Erste&Steiermarkische bank d.d.), mjenjačnice (ja sam došla sa novcem u eurima koje sam kupila u RH i u par minuta došetala do mjenjačnice promijeniti novac u KM – napominjem da sam ja sa određenim zdravstvenim problemima lako došla do istog u par minuta), restorani, barovi, trgovine, Banski dvor, muzeji, tvrđava Kastel, tržnica, park, crkve i sve ostalo što vam može zatrebati, rekla bih. 

Hotel ima svoj parking, vanjski, čuvani, navodno ima i unutarnji ali samo sa nekoliko mjesta, tu nismo ulazili. Nalazi se uz sam hotel i nije vam potrebno mnogo pješačenja za ulazak u hotel kojem možete pristupiti na glavni ulaz, no mi smo kasnije izlazili na parking kroz restoran/caffe bar hotela. Od hrane smo probali doručak, zbog prilagođenih uvjeta  zbog koronavirusa nismo se spuštali u uobičajenu salu za prehranu nego nam je konobar donio doručak uz kavu – rekla bih klasičan hotelski, možete birati između mnogo namaza, slanih, slatkih, sokove, mlijeko, jaja, šunku,sireve, itd. Hrana ok, osoblje ljubazno.

Ostale obroke smo mogli jesti tu, no radije smo izabrali maknuti se iz hotela, te smo ručali u Le Coq restoranu, hrana recimo ok, konobar je mogao biti ljubazniji, kasnije je čak i bio malo bolje volje, no u osnovi moglo bi proć pod ugodno iskustvo. Večerali smo u Balkon restaurant & bar. Blizina hotela na par minuta.  Njima sam se javila za rezervaciju putem stranice na facebooku, iznimno ljubazni u procesu dogovora, hrana ukusna, glazba uživo, rezervirali smo stol uz staklo. Konobar simpatičan, pristupačan i ljubazan. Mala zamjerka za glazbu koja je prethodila pjevačima, bučna, elektronska, malo neprimjerena mjestu, no ovo je stvarno napomena ako želite cjepidlačiti. Na ulazu možete dezinficirati ruke. Nama iz Hrvatske neobično je da je dozvoljeno pušenje u prehrambenim objektima, no imaju zaista dobru ventilaciju – osobno imam astmu i nisam imala značajnih problema zbog istog.  Ćevape smo naravno jeli na dolasku i odlasku u roštiljnici A&D – ovo vam je domaća zadaća ako ste tamo. 😀 Kako smo se sve četiri odlučile za neke manje tetovaže, pohvale Rembrandt tattoo studiju. Možete ih naći na FB i IG, oduševit će vas čistoća linija i pedantnost. Dečki pristupačni i ljubazni, vedri.

No, vratimo se hotelu. Sobe su lijepe, možete ih zagrijati koliko želite (napominjem ovo jer su neki hoteli u kojima sam bila bili ograničeni na maksimalne stupnjeve i preko toga niste mogli), uredne, kupaona uredna, tuš u staklu, prostran, pločice, uredno, sve u sobi ispravno. Kreveti su udobni. Pogled iz moje sobe nije reprezentativan – na parking, ali u centru ste, ne možete očekivati irsko zelenilo, složit ćemo se. 🙂

Na krovu hotela je bazen, teretana i ako me sjećanje dobro služi sauna. Pogled sa krova je zapravo divan, no osobno imam malu zamjerku na stakla koja nisu čista. Ne znam kako održavaju krovna stakla, pa ovo i nije velika zamjerka, no to su detalji koje ja uočavam. Ulaz u bazen nije dobar, obične metalne ljestve, malo i rasklimane – nikako dobre za ljude sa viškom kilograma, starije, ljude sa zdravstvenim problemima, ljude sa tjelesnim nedostacima ili djecu. Iako je prostor topao, voda je prehladna za ugodno kupanje, pa uz sve to – ja sam preskočila kupanje, ostatak društva nije, no zamjerke su iste. Uz bazen je jacuzzi – no nije radio, a objektivno, značio bi nam taj dan više nego sam bazen. Za hotel sa  5 zvjezdica, ovo je maaalo upitno područje. No, ima jedan simpatičan detalj – kada sam tražila za sve nas ručnike i ogrtače, sebe sam isključila iz opcije za ogrtač smatrajući da nemaju adekvatnu veličinu za mene – jer godinama nisam naišla da netko ima moj broj otkako sam pravi plussize. No, evo iznenađenja – oni su imali. To znači i ako ste veliki, krupni, visoki, pretili ili košarkaši – oni imaju ogrtač za vas

.

Pozitivno je što hotel ima lift. Meni osobno važno i zbog zdravstvenog i fizičkog stanja.  Ulaz u sobe je sa karticom, imate dakako i minibar, čaše na stalku, telefon i upute. Komentirali smo da su možda ručnici za bazen i ogrtači trebali biti dio smještaja, a ne na zahtjev, no to su također finese. 

Ne mogu reć da su mi ijednog trena smetali zvukovi, razina buke je očito niska. Da li je i na to utjecala korona, ne znam, no ovaj put je tako bilo.

Kada sve zbrojim i oduzmem, moje iskustvo bi bila ocjena 4.

Da li bih ponovila dolazak? Da. Lokacija pobjeđuje, vikend cijena, šteta što nemaju balkone (mislim da sam negdje pročitala da imaju sobe za pušače, svakako provjerite ako vam to treba), no bazen ih malo ruši. Svakako bi na tome trebalo poraditi.

Želim vam ugodan boravak ukoliko vas put povede tamo i pišite svoja iskustva!

*fotografije otvaranjem u novom prozoru možete vidjeti uvećane

POVRATAK NA YOUTUBE

on By

Malo je na kraju kao da sam snimala peglom, pa sam pomislila mogla bih ponoviti, pa malo edit…Neću! Ako tražiš nešto savršeno, ionako ćeš me morati zaobići. 😀

DAME BIRAJU – dojmovi

on By

 

Ima neka žena koja još nije pogledala Dame biraju?

U stvari, idemo ponovo, ima li neka žena koja ovo nije pogledala a da globalno ne voli komedije i da joj inače nije smiješan, a niti zanimljiv, humor koji prozlazi iz seksualnih konotacija, notacija, acija, cija i to?

Dakle-M. Ja ti ne volim komedije, humoristične emisije, ništa što je globalno smiješno, masama. Užasavam se Mr.Bean humora, još više jimcarreyvskog i uopće ne razumijem potrebu kao – idem sad to gledat pa ću se smijat – koncept, jednako kao što ne razumijem – idemo se napit – konceptualnu glupost. Kod mene ti to funkcionira kao eto tu smo, teče događaj, unutar njega su ovi ili oni elementi, jelo se pa se najelo, pilo se pa se malo i napilo, netko je nešto rekao, nešto se spojilo i nastao je smijeh. Forsiranje jela, pića, humora, seksa, posla, govora, druženja, izmišljanje društvenih pritisaka, …samo nemoj. Ne volem, pa ne volem.

Šta je sad? Što sam išla gledat? (Pa što ti smeta što sam išla, konceptualno slobodnija osobo od mene? 😀 ) Išla sam, vidiš, jer ponekada odlučim napraviti iznimku. A drugi razlog je prizeman i plitak. Plićak, sami. Pa… Dečki su iz Bosne. Što je u mojoj glavi značilo, jeste, odbija me što se godinama priča o ovome, što prosječno žensko s frendicama ode ovo pogledat i dva puta, božemeprosti i tri, ali…iz Bosne su. Možda ima tu nešto.

Moja želja nije da uvrijedim ikoga, ali hrvatski humor uz gore navedeno još ima posebnu kategoriju zaobilaska, a prosto ne možeš uvijek biti apsolutno korektan. Nisam ja kriva zbog Jel me netko tražio pod lipom, nisam kriva ni za Zauvijek susjedi, kriva sam samo zato jer TV nisam upalila mjesecima, al` to je iz neke druge priče.

No, dakle, da se vratim kud sam pošla. Pretpostavljam da znate da je riječ o postavljanju na daske filma Skidajte se do kraja. Muška ekipa je nezaposlena, u višku slobodnog vremena nalaze ideju u mogućnosti postajanja striperima u noćnom klubu. Likovi su simpatično izbrušeni, imaju svoje karakteristike, od pojavnosti do karaktera i mana, opstajući u njima do kraja. To su rekla bih likovi koje već svi znamo.

Dolazak do finalnog striperskog nastupa nosi plesne točke, glazbu i da, humor. Humor je u osnovi nemoguće prepričati. Pokušali su na scenu prenijeti ono što sam rekla na početku, upravo spontanost svakodnevice. Važan dio ovdje je upravo interakcija sa publikom, ne toliko izravno, koliko ostavlja prostora za publiku da u glavi stvara svoje slike i komentarima sa onima sa kojima su došli, oko priče izgrade još jednu, svoju. Nisam sigurna je li im ovo bila namjera, ali `vozi`. Vama na niti jedan način niti jedan dio predstave kad bih ga sada prepričala, ne bi bio smiješan. No, samo jednim pogledom na dvoranu ostali biste bez teksta, podrška publike je srčana i stopostotna, navijački raspoložena uz puno smijeha. Da mi je zadaća ovo ocijenit, zbog dojma kakav ostavlja na publiku, dala bih ocjenu više od one koju bih ja osobno upisala.

 

Završnica je odlična. Pri tome ne mislim uopće na njih, zajedno na sceni dok se skidaju u ritmu, mislim na zadnju etapu predstave, odlično su iznijeli uloge u ulozi, ako me razumijete. Odlično prikazana transformacija, iznešena energija i velika pohvala voditeljici. Ovdje vam je možda nejasno o čemu pričam, pa ću vam to ostaviti kao razlog da, ako niste, kad budete u prilici definitivno pogledate i priuštite si predah uz simpa ekipu.

Jedan dio ovdje moram navesti, ne tiče se glumaca i izvedbe, niti ičega na što oni mogu utjecat, a to je osobna kultura pojedinaca, kao i nerealna očekivanja koju možebitno pojedinac nosi kada je u pitanju predstava Dame biraju. Prvo je zastrašujuća količina nekulture, što osobne, što one koju nosi podneblje (su)života, ljudi koji ne znaju kako se ponašati u javnosti, a drugo kada ponesu očekivanje da je predstava  zaista klub u kojem se netko skida do kraja. Nema riječi kojima možeš dovoljno naglasiti da bi netko trebao upozoriti ljude da nisu u svom dnevnom boravku, da ometaju ostatak publike da doživi predstavu i uopće čuje tekst, a onda i da na pozornici nisu postavljali 50 nijansi sive u stvarnosti.

Glumci ga odlično nose i odlično barataju smijehom u publici, uigrano ga prate i nijedan dio nećeš propustiti iz navedenog razloga, tako da ne biti svjestan da ometaš i glumce i ostale gledaoce je potpuno neprimjereno. ( Morala sam.)

Vrijedno dva sata života.

Vrlo dobar (4)

 

P.S. Ili kako bi oni rekli „A ti si Šekspira očekivala ovdje večeras?“

 

 

D&D art

on By

Ne znam jesam li bila uzrok ili posljedica.

Što god da sam napravila, ili nisam, ona je bila tu. Da mi kaže da ne mogu. Da mi kaže da je uzalud. Da mi sve iz ruku izbije i baci na pod, držeći mi noge u đavoljim zamkama, na sred ogromne bare živog blata. Da mi kaže da me ne voliš. Da mi kaže da ne misliš na mene. Da mi kaže da mislim nemislivo. Da ću poluditi. Da je bolje da me, tu, nema. Da me nitko ne razumije. Da se sve ugasilo. Da ne dišem. Da me nema. Da ne čujem. Ne razaznajem. Ne rezoniram. Da mi oteža svaki dan, svaki izbor.

A onda mi se rugala iz prikrajka.

Ne razlikujem stvarne od nestvarnih izazova. Sve je izazov. Ja sam izazov. Spavat je izazov. Ne spavati je izazov. Promjene raspoloženja su izazov. Zemlja izazov, nebo je izazov.

Odvrćem vodu. Stavljam čep u kadu. Uzimam zlatnu bocu, otvaram, izlijevam…sve miriše na vaniliju. Možda danas ne želim vaniliju. Volim vaniliju, tu je.

Hvata me jeza. Kalkuliram. Kada je veća od bojlera, bojler je manji. Ima li, pobogu, za mene dovoljno vode? Što sam napravila? Što sam si napravila? Kako se ovo dogodilo? Ne mogu se sad javiti na mobitel. Zvoni li uopće? Ovo nisam ja.

Ne mogu biti ovo tijelo. Ulazim u kadu. Spuštam se polako. Tko je ova osoba i što želi od mene?

Nažalost to sam ja. Sve moje borbe s kilogramima svode se, opet, na istu rečenicu.

Ja sam debela. Ne kao punija. Ne kao popunjena. Ne kao lijepa si daj samo malo ovdje i ovdje, više kao ne poznajemo se, ne surađujemo, mrzim te, ne smijem te mrziti i da sad smijem prevrnuti stol, baciti mobitel, zaustaviti ono što mi život radi…(što radim?) ne bih jela. Ne bih na svaku misao u usta gurala čep. I ne bih upropastila sve rezultate postignute do sad.

Jebote, njega ništa neće vratiti.

Tko će vratiti mene?