Moj ocean, moje more

Pitao me koliko je trajala ta lakrdija? Posramljeno sam rekla istinu. Zašto se danas više ne sjećam je li bilo riječ o dvije ili tri godine?

Ne sjećam se.

Sjećam se da si bio zgrožen čizmama koje sam nosila. Važna informacija, deset godina nakon.

Sjećam se reakcije kada sam priznala da još imam problem sa riječju „ocean“. Sjećam se koliko mi je bilo mučno onaj dan, koliko sam trebala samo nekoliko rečenica koje nisam dobila, sjećam se radosti kada sam ti vratila za sve Davorke, Ruže, Zore, Maje i ostale žene koje su te mrzile. Sjećam se buđenja. Buđenja  kada sam doživljavala bljeskove u glavi, u trgovini, na poslu, u krevetu, pod tušem – što sam se više udaljavala od „priče o kojoj se ne priča“ to sam jasnije vidila laži, bistrinu svoje gluposti i sreću jer si ostao dovoljno daleko.

12524276_467468993444545_2501050141782082218_n

Sjećam se pažnje s kojom sam slagala stvari u svojih 20 kvadrata, pogleda na sat čekajući nekog drugog, euforije, slobode, vlastitog daha. Disala sam! Bacala sam bočice s tragovima vlastite anksioznosti, ustrajno i religiozno odbijala te spomenuti, vrlo brzo i svi oko mene su te zaboravili.

Do danas, neki su zaboravili mene. Ti nisi. Iako me nisi volio, iako si od mene želio napraviti ono što si već imao, iako ti moja današnja snaga može izazvati jedino mučninu, iako nikad nisam bila jedina, iako ne znaš tko sam, iako bi da možeš mijenjao moje misli, riječi, stavove, slobodu, ono što jesam.

Jesam li ja zaboravila tebe?

Nisam. Iako sam ti izgovorila neke laži. Iako je jedna veća od svih tvojih.

Sjetila sam te se prije par godina na jednoj kavi, u društvu koje bi mi ti zabranio, onako kako si malo po malo, podlo i smišljeno uvodio zabranu po zabranu, prišivajući mi što jesam i što nisam, stavljajući mi na ramena krivnju, nenosivu, pretešku za bilo koga. Jedan dio mene bio je neopisivo sretan znajući da bi ti bilo loše da vidiš s kim sam u društvu.

Zato sam lagala. Nisam htjela ni jednom mišlju, a kamoli riječju da oskvrneš ono što je meni značilo. Više od tebe. Više od svega. Tvoja površnost nikada me ne bi shvatila. I ma koliko je svakako bilo tih godina, taj sam dio u sebi obranila. Ponosna na svoju laž. Ta je laž danas moj cijeli svijet. Moja snaga. Moje Zašto i moje Zato.

Puno sam toga zaboravila. Tvoje riječi. Koje pjesme nisam mogla čuti. Kada sam i gdje bacila poklone, ono što je imalo ikakve veze s nama. Gdje je i kada uopće postojalo „s nama“ u ikakvom kontekstu?

Pa opet, postoji razlog zašto si večeras „tu“. Dio koji si mi uzeo, strah koji je ostao, praznina i bezdan. Dio mene čak može pomisliti da ti to nije bila namjera. Nada da nisam toliko oštećen primjerak postojanja nakon svega: zato se vraćam u glavi, sebi, koja je postojala onda. Ma koliko prazno i nabacano zvučale riječi, poredane kao stara hrpa plastike, patetike, morala sam. Morala sam se vratiti nazad, pokupiti krhotine i sama ih smisleno baciti na jedno mjesto: deset godina borim se sa vlastitim riječima.

Nekada sam pisala. Stalno. U hodu. U tami. Na svjetlu. Okovana. S teretom. S lakoćom. To sam bila. Nisam pisala. Mene je pisalo. Prvo sam se korigirala zbog tebe. Pa nakon tebe. I ništa mi nije teže priznati nego da sam sve ove godine roba sa greškom. Neotklonjen kvar. Sve ono što sam kroz vrijeme mogla postati, ali nisam. Sam Bog zna koliko je riječi u mojoj glavi. Koliko se riječi saplelo u mrežu koja raste. U obećanjima samoj sebi. Budem.

Nisam shvaćala. Kako bih i mogla povezati kaos u kojem odavno nisi ništa, odavno, ništa, a da je tamo negdje sve stalo, osipalo se, prosulo, rasulo, polupalo se? Ostao je sram, krivnja, dijelovi mene koje sam izgubila radeći od sebe ono što nisam.

Morala sam. Vratiti se po ono što je moje. Moj ocean, moje more.

Godina dana, od danas

Problem sa piscima koji ne pišu pretvori se u psihofizičku borbu. Sve u tebi želi složiti misli u slova, slova u riječi, riječi u rečenice, rečenice u frontalni napad na postojanje, ali onda se nađeš u limbu i riječi gube smisao, redoslijed, istovremeno misliš do krajnje nemisli. Toliko toga misliš da misliš da nisi u mogućnosti spojiti cjelinu.

Godinama.

Dolaziš na rubove, tražiš gdje si bio, razmišljaš o vlastitoj pretencioznosti, želje postaju mutne, konfuzne kao riječi. Izmiješane riječi bez cjeline ne daju emociju. Nedefinirane želje ne daju emociju.  Znaš da se ne možeš nazivati piscem. Nisu te priznali. Čovječe, ne možeš se zvati piscem kad ne pišeš. Riječi u glavi…

Vjeruj da bi vidio. Vjeruj da bi vidio. Vjeruj da bi vidio.

Pisac nisi kada napišeš. Gdje su pisci koji su pisali bez da su prethodno stvorili sebe u sebi? Čovječe, oni ne bi pisali da nisu bili pisci!

Sjedila sam na rubu kreveta i pila čaj. To je bio dobar osjećaj. Nakon tri dana niz grlo mi je kapala nekakva bezokusna tekućina, možda je i bila slatkasta, ne znam da li je šipak. Svejedno, bio je nektar s Olimpa. A ja sam sjedila pogodivši težište. Da sam se malo nagnula nazad bolilo bi. Naprijed, bolilo bi. Promatram noge, nemam mišljenje. Dren spojen na desnu stranu trbuha, spušta se niz prekratku spavaćicu, ili bar prekratku dok sjedim, crijevo zavrće rub čipke. Nisam htjela obući ništa duže, ni ružnije. Ruka mi je izbodena prije tri dana, spremna za novu dozu, infuzije, fiziološke, nečega. Ako me sjećanje služi na isto mjesto bila je spojena i anestezija. Ne želiš sada razmišljati o mučnini, ne želiš. Desna nadlaktica je izgrebana, obje sa vanjske strane izbodene. Svijet je lijep. I ja sam lijepa. Nema veze što mi između Dnevnika gradske cure, obiteljske fotografije i ostalih znakova života leži hrpa kamenja. Njih 11. Ne spominjem da su mi teške misli o nedostajanju nekog dijela mene. Neka mala sjena tuge. Drugi kad me pogledaju vide pozamašnu cjelinu, a ja si nedostajem. Rekla sam ovo jednom na glas, više ne, više neću. Svoj sam najbolji lijek.

Kažem, nakon oporavka želim u teretanu. „Znamo i ti i ja da nećeš“. Podrška ljudi i nije važna koliko misliš. Svi koji su nešto, išta, ikada postigli, napravili, usudili se, slušali su isto ovo. Riječi me ne smetaju. Smeta me što ljudi žive po tom načelu. Rado bih bila jedini jastučić za igle, no ti što meni zabadaju iglice, na sebi pletu cijelu priču najvećim pletaćim iglama. To je moja bol. Vidim stvarnost ljepšom nego jeste. Jednoga dana ona će se izbalansirati i uskladiti sa mojim viđenjem stvari.

Godina dana. Godina do budućeg današnjeg dana.

Ugledala sam reklamu za krevet. Preko konstrukcije u svrhu dekora nalazi se… Zavjesa! Sate i sate sam provodila omatajući se u zavjesu. Kako sam ovo zaboravila? Kao dijete obožavala sam baldahine, nisam imala pojma kako se to zove, sanjala sam da sam vila, princeza i pjevačica i svaka od njih imala je svoj razlog za uplitanje tila. Ja sam si, očito, davno oduzela sjećanje i na njih i tilovite čarolije! Najednom ushit…želja je definirana!

FB_IMG_1512091782386

Ulazimo u mjesec kada mnogi kreiraju svoje bajke. U jednoj  zagrebačkoj priči sjede najljepši plišani medvjedi na svijetu. Ovisno kada si rođen, ali to je onaj blago čupkasti medvjed, zapravo prilično tvrd, čarobnih plastičnih očiju i crnog uvezenog nosa… Nedostajanje mi stisne srce. Godinama ga se nisam sjetila. Gdje je završio? Rasuo se kao i cijeli moj život, nekad davno.  Bila sam premlada da bih se adekvatno sjećala tako važnih stvari, kamoli da skupim svako zrno riže rasipane godinama. Druga želja, definirana.

IMG_20171202_170954

Želim da shvati puno prije. Promatram ljude svaki dan i…znam gdje se nalazi sreća. Obrisi više nisu mutni. Slike su jasne, fokusirane, izoštrene i želim da, prije mene, puno prije mene nađe svoj Oz. Ona me se neće sjećati kakva sam bila prije, ona se neće sjećati kakva sam dok ovo pišem, ona je djevojčica s kojom smo večeras sjedili ispred peći, obasjani vatrom, pričajući „strašne priče“. Organizirala je pidžama party i ispričala priču o djevojčici koja je ugledala duha, kad je došla blizu kuće bilo je još više duhova, ali oni u stvari to nisu, to su bile maskirane njene prijateljice! Ja ću nju pamtiti, kao što pamtim kako je mirisala kao beba, prvo kupanje, korake, priče, pjesmice, ali ona mene neće, a čini mi se da joj toliko toga imam reći. I ostaviti dio sebe kakva sam sada, kako bi znala tko sam, s kim je imala posla i koliko je volim. Volimo!

Godinu dana od danas želim sjediti čitajući svoj blog, svoje priče, svoje bilješke, dozvoljavajući si postojanje gdje želim, na načine na koje to želim, ne razmišljajući o tome uzrujava li koga moj smisao i mjesto za koje sam rođena. Želiš li nekamo stići morat ćeš krenuti, pa želio medvjeda, bajku, krevet s baldahinom ili ostvariti svoje snove, sve se svodi na isto – što poduzimaš da dođeš  na željeno mjesto?

Godina dana od danas, da.