Godina dana, od danas

Problem sa piscima koji ne pišu pretvori se u psihofizičku borbu. Sve u tebi želi složiti misli u slova, slova u riječi, riječi u rečenice, rečenice u frontalni napad na postojanje, ali onda se nađeš u limbu i riječi gube smisao, redoslijed, istovremeno misliš do krajnje nemisli. Toliko toga misliš da misliš da nisi u mogućnosti spojiti cjelinu.

Godinama.

Dolaziš na rubove, tražiš gdje si bio, razmišljaš o vlastitoj pretencioznosti, želje postaju mutne, konfuzne kao riječi. Izmiješane riječi bez cjeline ne daju emociju. Nedefinirane želje ne daju emociju.  Znaš da se ne možeš nazivati piscem. Nisu te priznali. Čovječe, ne možeš se zvati piscem kad ne pišeš. Riječi u glavi…

Vjeruj da bi vidio. Vjeruj da bi vidio. Vjeruj da bi vidio.

Pisac nisi kada napišeš. Gdje su pisci koji su pisali bez da su prethodno stvorili sebe u sebi? Čovječe, oni ne bi pisali da nisu bili pisci!

Sjedila sam na rubu kreveta i pila čaj. To je bio dobar osjećaj. Nakon tri dana niz grlo mi je kapala nekakva bezokusna tekućina, možda je i bila slatkasta, ne znam da li je šipak. Svejedno, bio je nektar s Olimpa. A ja sam sjedila pogodivši težište. Da sam se malo nagnula nazad bolilo bi. Naprijed, bolilo bi. Promatram noge, nemam mišljenje. Dren spojen na desnu stranu trbuha, spušta se niz prekratku spavaćicu, ili bar prekratku dok sjedim, crijevo zavrće rub čipke. Nisam htjela obući ništa duže, ni ružnije. Ruka mi je izbodena prije tri dana, spremna za novu dozu, infuzije, fiziološke, nečega. Ako me sjećanje služi na isto mjesto bila je spojena i anestezija. Ne želiš sada razmišljati o mučnini, ne želiš. Desna nadlaktica je izgrebana, obje sa vanjske strane izbodene. Svijet je lijep. I ja sam lijepa. Nema veze što mi između Dnevnika gradske cure, obiteljske fotografije i ostalih znakova života leži hrpa kamenja. Njih 11. Ne spominjem da su mi teške misli o nedostajanju nekog dijela mene. Neka mala sjena tuge. Drugi kad me pogledaju vide pozamašnu cjelinu, a ja si nedostajem. Rekla sam ovo jednom na glas, više ne, više neću. Svoj sam najbolji lijek.

Kažem, nakon oporavka želim u teretanu. „Znamo i ti i ja da nećeš“. Podrška ljudi i nije važna koliko misliš. Svi koji su nešto, išta, ikada postigli, napravili, usudili se, slušali su isto ovo. Riječi me ne smetaju. Smeta me što ljudi žive po tom načelu. Rado bih bila jedini jastučić za igle, no ti što meni zabadaju iglice, na sebi pletu cijelu priču najvećim pletaćim iglama. To je moja bol. Vidim stvarnost ljepšom nego jeste. Jednoga dana ona će se izbalansirati i uskladiti sa mojim viđenjem stvari.

Godina dana. Godina do budućeg današnjeg dana.

Ugledala sam reklamu za krevet. Preko konstrukcije u svrhu dekora nalazi se… Zavjesa! Sate i sate sam provodila omatajući se u zavjesu. Kako sam ovo zaboravila? Kao dijete obožavala sam baldahine, nisam imala pojma kako se to zove, sanjala sam da sam vila, princeza i pjevačica i svaka od njih imala je svoj razlog za uplitanje tila. Ja sam si, očito, davno oduzela sjećanje i na njih i tilovite čarolije! Najednom ushit…želja je definirana!

Ulazimo u mjesec kada mnogi kreiraju svoje bajke. U jednoj  zagrebačkoj priči sjede najljepši plišani medvjedi na svijetu. Ovisno kada si rođen, ali to je onaj blago čupkasti medvjed, zapravo prilično tvrd, čarobnih plastičnih očiju i crnog uvezenog nosa… Nedostajanje mi stisne srce. Godinama ga se nisam sjetila. Gdje je završio? Rasuo se kao i cijeli moj život, nekad davno.  Bila sam premlada da bih se adekvatno sjećala tako važnih stvari, kamoli da skupim svako zrno riže rasipane godinama. Druga želja, definirana.

Želim da shvati puno prije. Promatram ljude svaki dan i…znam gdje se nalazi sreća. Obrisi više nisu mutni. Slike su jasne, fokusirane, izoštrene i želim da, prije mene, puno prije mene nađe svoj Oz. Ona me se neće sjećati kakva sam bila prije, ona se neće sjećati kakva sam dok ovo pišem, ona je djevojčica s kojom smo večeras sjedili ispred peći, obasjani vatrom, pričajući „strašne priče“. Organizirala je pidžama party i ispričala priču o djevojčici koja je ugledala duha, kad je došla blizu kuće bilo je još više duhova, ali oni u stvari to nisu, to su bile maskirane njene prijateljice! Ja ću nju pamtiti, kao što pamtim kako je mirisala kao beba, prvo kupanje, korake, priče, pjesmice, ali ona mene neće, a čini mi se da joj toliko toga imam reći. I ostaviti dio sebe kakva sam sada, kako bi znala tko sam, s kim je imala posla i koliko je volim. Volimo!

Godinu dana od danas želim sjediti čitajući svoj blog, svoje priče, svoje bilješke, dozvoljavajući si postojanje gdje želim, na načine na koje to želim, ne razmišljajući o tome uzrujava li koga moj smisao i mjesto za koje sam rođena. Želiš li nekamo stići morat ćeš krenuti, pa želio medvjeda, bajku, krevet s baldahinom ili ostvariti svoje snove, sve se svodi na isto – što poduzimaš da dođeš  na željeno mjesto?

Godina dana od danas, da.