Uvijek mi se činilo da previše tražim.

Nebrojeno puta čula sam „uvijek ona nešto“.

Nebrojeno puta čula sam da sam teška.

Danas znam što je ljudima teško i za što sam osuđena: nisam dobra potpora sustavu. Ljudi ne vole da im ljuljaš brod, pa bio on i nasukan.

Kada znaš o ljudima nešto manje reprezentativno, gledat će da ti prišiju slovo A i otpute ka izlazu. Ljudi ne vole istinu o sebi pod tuđim jezikom. Zato me uvijek oduševljavala hrabrost ljudi koji lažu o tebi, dok ti u rukama imaš buket njihove istine. Mogu ti istinom srušiti pola svijeta, a ti lažeš o meni?

No, to je lako. Istina je da ja ako ne pričam s tobom, ne pričam ni o tebi. I to znaju. Ako se to i dogodi, to je zapravo priča o meni, a ti uloga, mom životu sporedna, koja nije pazila što radi, ali očekuje zaštitu tišinom?

Postoji i točka na kojoj progovaram, no to je druga tema.

Nemam ništa protiv tišine, zapravo. Rado je poklanjam.

Prosto, moj unutarnji kompas ne zna plivati duž obale i valjati se po plićaku.

E! – u prolazu, meni je nepotreban za ljude s kojima sam nekad ronila.

Kako ti, kako tvoji, šta ima? – floskule čije odgovore nitko ne sluša i nikoga nije briga, niti pitam reda radi, niti volim da me se pita, još manje volim odgovarati.

Javi se za neku kavu – a niti ćeš ti mene, niti ja tebe ikada zvati.

Što ne dođeš/ne zoveš? – nitko stvarno ne želi ovaj odgovor, pa sam prepristojna za reći, od mene do tebe je jednako kilometara, kao od tebe do mene, a odnosi su uglavnom umrli kad sam ja prestala zvati, dakle što ti točno fali?

Vidila sam XY, kaže to i to – ne znam što očekuju da kažem? Osim možda da ti vratim nož iz prsa, leđa ili kamo ste ga već imali namjeru zabadati, pa je zapelo?

Znaš što sam čula, kaže o tebi/za tebe ovo ili ono – divna osobo, meni je drago da si na mojoj strani, pa sudjeluješ u orgijama koje služe da me degradiraju.

Bilo koja laž – kako da ti kažem, ja sam overthinker i znam kada lažeš. Ne postoji, uvjeravam te, laž za koju ne znam, moja šutnja je moj izbor, dok ti misliš da ti je prošla i ta nargila. Poznajući me, trebali bi znati da će ova šutnja u konačnici imati cijenu.

Small talk – ovo je ok ako smo ispred vrata neke čekaonice dugo, a ne poznajemo se, pa zašto ne? Lijepo i toplo je nekada na vrhu obale i nasmiješ se s nekim u prolazu, upoznaš nekoga i to je ok, no pričati o vremenu dok se između nas rade planine, dok je na sred sobe slon za kojeg se pravimo da nije tu…ne. Ne može sa mnom, žao mi je.

I tako, činilo mi se da previše tražim.

Čula sam „uvijek ona nešto“.

Čula sam da sam teška.

I da ne opraštam.

I da sam gora od najgore.

I loša i zla.

I da ne pričam.

I mnogo epiteta uz koje idu laži, jer priče tamo gdje sam ja sporedna uloga počinju uvijek od dijela na kojem sam ružna i hladna i naporna i luda i bahata i _____________ (dodaj što želiš). I to je u konačnici istina. Samo, nisu ispričali cijelu priču.

Tu je moja snaga.

Ja sada mogu stati ispred bilo koga, može i na YT i TV, svjetski poznat podcast sa ogromnim odjekom, portali, gradski pano, letak pod brisačem – ja se ne moram kriti od ničega i nikoga.

Ne zato što sam ja ispravna, ne zato što nisam sve što govore, ne zato jer vjerujem ljudima kojima se povjeravam, ne zato što nemam mrlje za vaše (oh, tako visoke) standarde, ne zato što sam stala u vaše ladice po mjeri, nego zato što se ne bojim istine, nego zato što mogu nositi sve gubitke, laži, greške, gluposti, strahove, riječi, tišinu i iznad svega zato što – vjerujem sebi, da ja mogu nositi sve što sam si skrojila, pojesti sve što sam skuhala.

I to je u konačnici sve što tražim od svih svojih odnosa.

Istinu.

Sva moja zatvorena vrata imaju isti ključ.

Ja ne trebam ljude koji ne griješe, neke divne statue, savršenstva bez mane, ništa od toga, no ja sam suviše real za ono iza čega se svi skrivaju.

Meni treba tvoja bol. Tvoje najgore. Tvoje muka mi je. Tvoje zašto i tvoje zato. Motiv. Spoznaja. Emocija. Tvoje dno. Tvoja istina.

I baš to, nikada nisam dobila, u ovom nizu kukavica.