D&D art

Ne znam jesam li bila uzrok ili posljedica.

Što god da sam napravila, ili nisam, ona je bila tu. Da mi kaže da ne mogu. Da mi kaže da je uzalud. Da mi sve iz ruku izbije i baci na pod, držeći mi noge u đavoljim zamkama, na sred ogromne bare živog blata. Da mi kaže da me ne voliš. Da mi kaže da ne misliš na mene. Da mi kaže da mislim nemislivo. Da ću poluditi. Da je bolje da me, tu, nema. Da me nitko ne razumije. Da se sve ugasilo. Da ne dišem. Da me nema. Da ne čujem. Ne razaznajem. Ne rezoniram. Da mi oteža svaki dan, svaki izbor.

A onda mi se rugala iz prikrajka.

Ne razlikujem stvarne od nestvarnih izazova. Sve je izazov. Ja sam izazov. Spavat je izazov. Ne spavati je izazov. Promjene raspoloženja su izazov. Zemlja izazov, nebo je izazov.

Odvrćem vodu. Stavljam čep u kadu. Uzimam zlatnu bocu, otvaram, izlijevam…sve miriše na vaniliju. Možda danas ne želim vaniliju. Volim vaniliju, tu je.

Hvata me jeza. Kalkuliram. Kada je veća od bojlera, bojler je manji. Ima li, pobogu, za mene dovoljno vode? Što sam napravila? Što sam si napravila? Kako se ovo dogodilo? Ne mogu se sad javiti na mobitel. Zvoni li uopće? Ovo nisam ja.

Ne mogu biti ovo tijelo. Ulazim u kadu. Spuštam se polako. Tko je ova osoba i što želi od mene?

Nažalost to sam ja. Sve moje borbe s kilogramima svode se, opet, na istu rečenicu.

Ja sam debela. Ne kao punija. Ne kao popunjena. Ne kao lijepa si daj samo malo ovdje i ovdje, više kao ne poznajemo se, ne surađujemo, mrzim te, ne smijem te mrziti i da sad smijem prevrnuti stol, baciti mobitel, zaustaviti ono što mi život radi…(što radim?) ne bih jela. Ne bih na svaku misao u usta gurala čep. I ne bih upropastila sve rezultate postignute do sad.

Jebote, njega ništa neće vratiti.

Tko će vratiti mene?

Oko rođendana sam uvijek mnogo pametna

Možda često ne razumiješ, ali postoje ljudi koji vide par koraka ispred. Ne znam je li to dar ili nešto što trebaš neželjeti. Mir je znati. Misliš, ako znam, zašto griješim? Iz istog razloga zašto se ljudi penju na planine. Adrenalin. U meni je oduvijek suviše života. Nisam trebala planine, ja sam svoj vrhunac!

Zato vas ne razumijem. Ja sam kao prskalica, vatromet, turbulencija, potres, ne odustajem ni kada me strah, ni kada je strah one oko mene.

Ne, nisam sklona rizičnom ponašanju. Ne nalazim smisao u izlaganju koje ništa ne donosi, osim dubine očaja. Očaj je zanimljiv. Dok koketiraš s njim. Nešto kao smrt.

Ali nisam to htjela reći.

Ne voliš kada se ljuti, što je razumljivo. Zaista razumijem da je teško dobiti eksploziju u trenu kada nekog ideš zagrliti. No, vidiš, ti ne čitaš život. Ti ne razumiješ da je tvoje jučer postalo tvoje sada. Ne razumiješ da ćeš jednom sjediti sam. Sama. Da će se današnje akcije osipati, da će pijesak iscuriti kroz prste, da iznova grabeći nećeš svako zrno pijeska složiti gdje je bilo. Ne shvaćaš da će svi otići. Ne shvaćaš da imaš ono što si živio. Predložila bih ti, ako smijem, da ulažeš u sebe. U biti. U život. U ono što te ispod kože grebe, ono što možda više ne osjaćaš pod višegodišnjim zadebljalim slojevima. Ne zavaravaj se. To ne radi vrijeme. To ne rade godine. To ti radiš. Izborima. To je svaki put kada joj nisi donio cvijeće dok te je voljela. To je svaki put kada si rekao ružnu riječ, kada te molila da prestaneš. To je bilo svaki put kada je vikala, nemoćna, a ti si prkosio. To je bilo svaki put kada si vratio. To je svaki put kada nisi čuo. Kada ti je bilo dosadno. Kada nisi pričao. Kada nisi živio. Svaki put kada mu nisi rekla da je u pitanju tuga, a ne bijes. Kada nisi sebi priznala da je bijes prihvatljiva zavjesa ostalim emocijama. Kada nisi shvatila da je bijes životinja postavljena da štiti strah od emocija. Svaki put kada si odgumila orgazam. Svaki put kada si pristala na ono što ne želiš. Kada si našla opravdanje. Kada si šutila svijest da bi otišla bilo kome, samo ako te čuje. Bilo je dovoljno da te čuje. Svaki put kada ste bezvoljni otišli ujutro, bez strasti hodali ulicom, ljuti, razočarani, slijepi, nezahvalni. Svaki put kada je vaša nemoć vrijeđala druge, pogađala druge, vaš nemar, vaše laži, vaša samozavaravanja.

I onda je borba prošla. Poslova nema. Djeca su otišla kroz vrata, ljubav je otišla, vjerojatno na sve izlaze, odvukla se raskomadana. Ostala si, prozirna; s godinama sve više pričaš, pričaš, pričaš, ljudi te izbjegavaju jer držiš monologe. Šutio si kada je trebalo govoriti, govoriš kada više nikog nema da te čuje. Ne čuju te, kao što nisi čuo.

I tako, dobiješ što si hranio. Pravda je tu, neumoljiva, svakodnevna. Zašto ja? O, znaš zašto ti. Znaš. Svaki put kada je dostajalo sutra, svaki put kada je nekom zbog tebe napuklo danas, zato ti.

Posao koji ne voliš, ljubav koju ne ljubiš, djeca s kojom ne znaš što bi, stare ljubavi, novi ljudi, tuđi uspjesi, tvoje tijelo, fotelje, televizori, televizije, pretplate, bahatost, cinizam, neostvarenost, rane za koje kriviš druge, nedostatak odgovornosti.

Još želiš čuti da si u pravu. Sutra ćeš. Znam. A tako si sam, zar ne?

Random iskustva o ravnopravnosti spolova

Maja, 24 g.

Mislim da je bilo pola pet ujutro, izašla sam iz noćnog autobusa nakon 4-5 sati vožnje, na zagrebački kolodvor. Osim mladosti, nisam imala ništa provokativno, rep, trenerku, putnu torbu, neprospavanu noć i prirodno blijedo lice.

Ušla sam u jedan od lokala, sjela uz staklo na visoku stolicu, naručila kavu, izvadila novine – imala sam dva sata da dočekam što čekam. S druge strane stakla prilazi lik već očigledno nabrijan, počinju neumjesne gestikulacije, kucanja, ludilo u očima, ludilo u zubima, u pokretima. Ulazi unutra…

Maja, 17 g.

Ključ u ruci. Namještam ga između prstiju da se, kao, ne vidi. Glumim, užurbanost u hodu pokušavam zapakirati u ležernost. Ukoliko nikoga nema ispred mene, do kud seže vidno polje, gledam lijevo i desno, smišljam u glavi „što ako“ scenarije. Moram početi trenirat. Ili trčati da mogu umaknuti ili pojačati snagu. Koliko mi snage treba za suočavanje?

Netko se pojavljuje u vidokrugu. Puls. Joj, daj, pa to netko ide svojim poslom, ni ne zna da si baš sada ti tu. Nema motiv, tješim se. Stišćem ključ. Mimoilazimo se. Uf, gotovo je. Hodaj samo.

Usporava automobil. Ne vidim razabrati je li netko poznat. Nije?! Nastavi hodati. Nastavi. Ignoriraj. Ne uspostavljaj kontakt očima. Nastavi.

Maja, 22 g.

Plešem. Društvo je tu. Smijeh, nada, očekivanja. Ne bih, hvala. Ne, ne, stvarno ne bih. Ne bih. Ne, ne, ne treba. Hvala. Ne. Ne, ne. Molim te, nemoj. Pomjeri se malo. Ne bih. Sve češće glumim da se smješkam, sve češće gledam oko sebe, kao tražim nekoga. Pogledavam u pod. Trebam li krenuti doma? Je li to garancija mira? Zašto tu nemam mir? Makni se, molim te. Pusti me, dosta je. Popio si.

Da se maknem? Da se maknem? Je li? Da se maknem?

Gledam kako podiže bocu, zamahuje. Osjetim snažan stisak oko ramena, stišće me uz sebe, okreće malo ulijevo, ruku postavlja iznad nas zaustavljajući ruku u zamahu! Čujem kako izgovara: To je moja cura, stani! Tvoja? Tvoja cura? Da, moja. Ok, onda. Odlazi. Moram li imati deklaraciju i registrirano vlasništvo da bih bila sigurna?

Update: Šutim. Draga žena.  Sretno oženjen. Auto, djeca, bor.

Maja, 22 g.

Smijeh. On je i vlast i Olimp. Sve. Izgledam kao maltezer od dva mjeseca. Ili mješavina maltezera i teleta. Pokušavaju biti duhoviti. Nastojim sačuvati svoj ego, nešto malo Ja. Pet sekundi, našalila sam se kako nisam smjela: Želiš li šamar? Stanem ispred njega, stišćem dlanovima i maltezera i tele u sebi: osjećam njegov dlan na obrazu. Ne sjećam se da li je zabolio udarac, ne sjećam se njihove reakcije, sjećam se tu noć, nešto je u meni puklo.

Maja, 25 g.

Žene se oblače tako i što uopće imaš raditi vani? Ti si udana, šta on kaže na to? Samo vi tako pa će poslije biti Zašto je silovana?

Maja, 7 (12, 17, 27, 37) g.

Gledam u pod dok dobacuje konobarici. Samo se imena mijenjaju. Ne znam je li tko do sad otkrio „pošto je ta janjetina“? Da, svi vidimo da je lijepa.  Svi ne vidimo drhtaj na bradi, izbjegavanje uspostavljanja kontakta očima, smijeh na zubima, prazninu u očima – sve, samo da ne bude gore. Pokušava požuriti odlazak. Nije mi smiješno. Ni najmanje.

Maja, 17 g.

Srednja škola. Dežurstvo. Taj dan nisi na nastavi, koliko možemo ukrasti od zvona? Malo kasnije početak, malo ranije kraj, to je to. Otključavamo. Ulazi. Nizak, kratkih koraka. Izraz lica zbog kojeg bi izbjegao i pozdrav. Odgoj je jači. Odlazi uz stepenice, uskoro se vraća: Imaš lijepe zelene oči, prodorne zelene oči. Baš su mi, eto, lijepe oči. (Želi ih za u džep?) Što ja imam s tim, slučajnost, šta on ima s tim, ja sam tu da otključam vrata? Lijepa sam, vidi se na meni da sam…Nešto. On bi baš to nešto. Odbija otići. Sukob. Postajem nervozna. Razgovor se završava stolicom između nas.

Dva tjedna nakon, ulazimo u učionicu: imamo novog profesora matematike.

Maja, 21 g.

Izlazak. Na nogama smo, oni su par, ja nisam. Ne sjećam se tko je još tu. Sjećam se zato da je on imao 50? 60? Smrad alkohola, suviše blizu, priča s ruba pakla, ne idem ja nikamo, postaje agresivniji, balansiram. Prijatelji mi nisu pomogli. Prijatelj mi nije pomogao.

Maja, 20 g.

Popodnevnu kavu završavamo u ranim večernjim satima. Ustajemo, plaćamo. Ustaju, plaćaju. Izlazimo. Izlaze. Krećemo autom. Kreću autom. Slijedi sat vremena u kojem nas prati potpuno nepoznata skupina muškaraca koja u sporednim, mračnim, uličicama gasi i svjetlo dok ide za nama. Ne želim da me odveze doma, ne želim da znaju gdje stanujem, ne želim nju ostaviti samu. Stajemo pred policijsku postaju…

Maja, 27 g.

Slušaj, ona je loša žena,  loša majka, teško mi je otići od nje, možda je trudna, možda nije, ne volim je, djeca i to. Ti se ne smiješ viđati sa muškarcima, pričati sa muškarcima, komunicirati s muškarcima, dopisivati s muškarcima, a i zna se kad završava radno vrijeme. Sa mnom, nema prekovremenih. Također, zna se gdje se i kako suši rublje. Nemaju šta susjedi i prolaznici gledat tvoje rublje. Molitva je obavezna.

Maja, 36 g.

Možda se vidimo ako joj muž pričuva svoju djecu.

Maja, 15 (16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24,…) g.

Sa koliko si ih bila?

Maja, 29 g.

Hvala za vizitku, laka noć. Izlazim iz taksija. Ej! Okrenem se. Zovi za bilo što ako trebaš. Ne moraš samo za taksi.

Maja, 24 g.

Možemo popiti kavu. To je ok.

Ajde sad stvarno dosta priče, dolazim po tebe i ako sad kažeš Ne  brišem zauvijek tvoj broj i nikad te više ni pozdraviti neću.

Zurim u mobitel: je li ovo upravo bila ucjena? Ucjena jer nisam ušla u auto u koji bih možda i ušla da je imao poštovanja popiti kavu.

Maja, 19 g.

Glazba zaglušuje uši. Gužva zaglušuje organe. Dok pokušavam(o) proći, gleda me. Ne poznajemo se. Povlači mi ovratnik i niz leđa izlijeva bocu piva.

Maja, 35 g.

Muškarci i žene ne mogu biti prijatelji.

Maja, 37 g.

Većina muškaraca s kojima radim protiv je Istanbulske konvencije.

*kako pravilno pročitati naslov? Ravnopravnost – jednakost. 

 

 

Nemoj zbog mene…

Ostavljaš li me to?

Kao gost koji polazi, gledam kako spuštaš ruku na kvaku, pa se vraćaš, sjedaš, umjesto riječi, preslažeš tišine. Pa sjedimo tako. Ovdje i tamo, a ja strahujem čega ću se sjećati.  Šutim bol, pa ćutim bol, pa zaboravljam.  Spavam i jedem, koraci me vuku, teški, preslagujem tišinom.

Izgovorim li kao da ću ubrzati. Odlazak. Ili polazak. Palim svjetla, pa ih gasim, molim noć da te ostavi još malo, pa te puštam…nemoj zbog mene!

Odroni. Čujem srce u grlu. Pa zaboravljam zvuk. Ljutnju. Sve ono što je nosilo rane. Povrijedi me još jednom, ponesi me još jednom, možemo li malo biti sami? Nismo dugo. Možda nikad i nećemo.

Pomislim, ne mogu ja ovo. Jesi li još tu, zbog mene? Zbog njih? Čemu se nadam?

Prije ulaska povučem osmijeh, lijevo pa desno, pogledom u oči ti, tražim odgovore na pitanja koja ne postoje. Što ako ovo zadnji je put? Zadnji Božić, zadnji rođendan, zadnje…nešto? Što pamtit ću? Što ponijeti ću? Znaš li da me boli? Znaš li da boli zauvijek? Znam da si još tu…ne mogu, ne mogu ja ovo!

Ne smijem ti reći. Čuvam ti ponos. Snagu. Zadnjim svojim. Nečim. Pogledavam te, tražim to što ostati će kad odeš, uz mene. Pa me boli zaborav, što ću zaboraviti? Što ako me zaboraviš, a da me nisi ni upamtio? Što onda? Što će mi ostati nakon svakog pogleda dok tražim znak da još dišeš dok spavaš na svojoj fotelji? Što će mi ostati? Čija ću biti kada se, jednom, više ne *vratiš?

Ne mogu bez tebe. Gasi se moje podnožje, moje planine, moje nebo… Pomislim, Bože, šuti! Ne govori, ne piši, ne spominji, ne izgovaraj…Još si tu. Još si tu, a ja kasnim.

Jesam li bila krivo? Kriva? Sve? Nisam htjela. Ostani još malo. Boli li te? Nemoj zbog mene…Nemoj ostajati zbog mene. Mogu ja to.

Pomislim, nemoj…ne radi si to. Pusti još ovaj dan da prođe, sutra možda, neki drugi dan. Nije danas. Hvala ti, nije danas. Hvala Ti, nije danas. Ne mogu ja to.

Pruža ti ruke, ljuti se,pjeva, grli te, …ne vidi tugu koju držiš, dok pričaš o njoj. Vidim što misliš i što stoji u riječima „koliko je odrasla“. Grlim te kroz nju, jer ja ne mogu. Bojim se da izgledam kao oproštaj. Kao oprost i kao oproštaj. Ne činim to, govorim si, ne čini to…ne mogu ja to, pravim se jaka. Kao ti. Da sam kao ti. Rekli su da sam kao ti.  Moram biti kao ti…nemoj još danas.

Ne misli to, proživi kada bude, pusti ovo proživljavanje svaki dan! Svaki dan, svaki dan, svaki dan, svaki dan,… Budi kao t..on. Ono čemu se veselio osamdesete. Ono što je držao na krilu praveći se da ti svira po trbuhu i rebrima. Budi ona kojoj je kupovao pudinge, kojoj je branio izlaske, ne ljuteći se nikad ispoštovanom satu povratka. Budi ona koja ga je ljutila, ona s kojom se svađao, ona kojoj je s osmijehom kupio stvari u auto na nekom parkingu dok je po tko zna koji put rušila vlastiti život i smjer. Budi danas ona koja je ljutnjom urušavala krov i opraštala do njegovog sastavljanja.

Ne plači, kažem si. Nisi dijete. Ovo nema smisla. Pusti. Pusti i kad te izda pogled na njegova prsa dok spava, pusti i kad se otme uzdah jer je još tu. Pusti.

Kako? Pitam na glas. Nikoga. Samoću koja nagriza utrobu. Kako? Pa još sam dijete. Njegovo.

(18.04.2018.)

25552123_10210892914100221_7488010548048816967_n

Legend Fest 2018 – NP Krka (Roški slap)

Ako me gdje zagubiš, uvijek ćeš me naći tamo gdje se spominju legende, mitovi, priče, bajke, vile, općenito sva stvorenja za koja misliš da ne hodaju zemljom, još ako je bilo kakva voda u blizini…Da je i bara, tu sam!

Vječna potreba za čarolijom. Vječno, pa i bolno traženje krila!

bty

I evo nas. Odgajamo buduće naraštaje tragača. Znam da većini izgleda kao neki običan selfie, u polovnom automobilu, dok Željko ulijeva gorivo i provjerava gume – ali onda morate još mnogo raditi na sebi! Mislite da je lako biti čarobnjak u današnje vrijeme? 😀

dav

I evo nas. Šuma protkana malim tekućim jezercima, mostićima, tako je logično da se ovdje nalazi sve što tražiš. Pa i bube kojih se ne bojiš. Tako su divno plavi, zeleni, crni, dostojno društvo svake vile…

dav

I ne, nisu danas djeca stalno na mobitelima. Djeca su točno tamo gdje ste vi. U ovom slučaju na svježem zraku, u obilasku Krke, dišući nestrpljenje kad će konačno ugledati vile…

dav

I onda smo ih našli, kako im se kosa vijori i zapliće skupa sa haljinama, na vjetru, dojam koji ne možeš prenijet nijednim medijem. Šeću s posjetiteljima, slikaju se, ljuljaju na cvjetnim ljuljačkama, nose vjenčiće od šiblja, moče bose noge, plešu uz dječje i ostale pjesme. Divne su i dok samo sjede na tlu i ne rade ništa. Djeca su sretna, išaranih lica, crteži posuti šljokicama, uživaju u predstavi punoj raznih bajki…

dav

Nismo prilazili bliže upoznati i ova stvorenja: šumski ljudi, duhovi, tko su?

dav

I za kraj jedna mala virtualna šetnja s nama.

Ne volim jabuke

Znam da znaš šta je bol.

I ja sam od nje samo nabacan niz.

Mozaik nekih razbacanih slika

što šute

u meni.

Zaglavljene u labirintu,

strepe od pronalaska puta.

 

***

Ne volim jabuke. One ne vole mene. Izrezali su je, više puta, iz mojih pogubnosti. Umišljam da imam svijest. Kako onda nisam znala što rade?

Ne znam kad sam je posljednji put stavila u oko. Da bar znam, no ne znaš kad imaš da i neka polovina iskrivljenog, mirisnog legla stršljenova može imati vrijednost koju ćeš nositi u stopama. Ne znaš da ćeš strahovati od susreta, da ćeš strepiti da je više nema…

Ne znaš da će biti važno što ne znaš tko ju je posadio, zašto je nedostaje pola, kako cvjeta, kako daje plodove ta njena rupa…bez dna.

Ne znaš da nećeš imati snage pitati.

Znaš da znaš dovoljno.

Znaš da su mnogi, tvoji, prošli kraj nje, jeli sa nje, sjedili kraj nje, uzimajući je zdravo za gotovo, ostavljajući je tebi, zdravo za gotovo, jer tako život ide. Zdravo za gotovo. Korijen i raskrižje. Oca, djeda, pradjeda,… Tamo gdje više nikog nema.

***

Nisam taj dan mislila o jabukama.

Što je još jedan ubod? To ne boli. Nije važno. Ležiš i čekaš. Umrtvilo te. Osjećaš hladnoću dok te guraju prema još hladnijoj dvorani, dvorani od svjetala i noževa i glasova.

Okrznula me ljubav, usput. Htjela sam dodati smijeh. Htjela.

Sada ćeš zaspati, Majo.

Priča kao priča. Ne spominješ mnogo, mnogima je gore, zašto da spominješ takve tričarije. Nije važno ako poneki dio ostaviš negdje na putu. Mnogima je gore. Ne možeš priznavati svoju bol. Ne možeš pričati bol. Tko zna koga boli još jače.

***

Nikada nisam volila jabuke.

Svejedno, bila je slatka: ne smiješ jesti jabuke. Jabuke su isto što i krumpir, samo sa šećerom, a ti nisi dovoljno dobra, moraš suziti struk. I bokove. Ugljikohidrati nisu dobar izbor. Bila je slatka.

Čini se da je i ona krila svoju bol. Bacila sam ostatak. Nikada ne pojedem sve.

Val mučnine. Valovi. Grlo se steže, nastojim da ostane u meni. Tako mi i treba kada mi pada na pamet jesti ono što je isto kao krumpir. Sa šećerom.

***

Shvaćam. Onaj dan na stolu, sada ćeš spavati, Majo, izrezali su nju iz mene!

Val mučnine.

Nekoliko koraka od nje nalazio se bunar. I suncokreti. I grm ribizla. Nikada više. Ni *bijelog jelena, stopa u snijegu, ni klizališta od par stopa…

***

Znaš li što je Bosna? Možda i znaš gdje je? Ne znaš li priču o njenim *okeanima, ni zašto više nije moja, zašto sam tamo previše ono što ovdje nisam dovoljno?

Znaš li što je Bosna? Možda i znaš gdje je? Ne znaš li da se nigdje na svijetu ljudi ne smiju tako jako? Ne znaš li da je stalno dijele i nijedan dio nije moj?

Znaš li što je Bosna? Možda znaš i jedan, onaj, u njoj grad? Ne znaš li da je ona – ja…i jedna neuzvraćena ljubav.

*Druge, možda, boli više.

 

Godina dana, od danas

Problem sa piscima koji ne pišu pretvori se u psihofizičku borbu. Sve u tebi želi složiti misli u slova, slova u riječi, riječi u rečenice, rečenice u frontalni napad na postojanje, ali onda se nađeš u limbu i riječi gube smisao, redoslijed, istovremeno misliš do krajnje nemisli. Toliko toga misliš da misliš da nisi u mogućnosti spojiti cjelinu.

Godinama.

Dolaziš na rubove, tražiš gdje si bio, razmišljaš o vlastitoj pretencioznosti, želje postaju mutne, konfuzne kao riječi. Izmiješane riječi bez cjeline ne daju emociju. Nedefinirane želje ne daju emociju.  Znaš da se ne možeš nazivati piscem. Nisu te priznali. Čovječe, ne možeš se zvati piscem kad ne pišeš. Riječi u glavi…

Vjeruj da bi vidio. Vjeruj da bi vidio. Vjeruj da bi vidio.

Pisac nisi kada napišeš. Gdje su pisci koji su pisali bez da su prethodno stvorili sebe u sebi? Čovječe, oni ne bi pisali da nisu bili pisci!

Sjedila sam na rubu kreveta i pila čaj. To je bio dobar osjećaj. Nakon tri dana niz grlo mi je kapala nekakva bezokusna tekućina, možda je i bila slatkasta, ne znam da li je šipak. Svejedno, bio je nektar s Olimpa. A ja sam sjedila pogodivši težište. Da sam se malo nagnula nazad bolilo bi. Naprijed, bolilo bi. Promatram noge, nemam mišljenje. Dren spojen na desnu stranu trbuha, spušta se niz prekratku spavaćicu, ili bar prekratku dok sjedim, crijevo zavrće rub čipke. Nisam htjela obući ništa duže, ni ružnije. Ruka mi je izbodena prije tri dana, spremna za novu dozu, infuzije, fiziološke, nečega. Ako me sjećanje služi na isto mjesto bila je spojena i anestezija. Ne želiš sada razmišljati o mučnini, ne želiš. Desna nadlaktica je izgrebana, obje sa vanjske strane izbodene. Svijet je lijep. I ja sam lijepa. Nema veze što mi između Dnevnika gradske cure, obiteljske fotografije i ostalih znakova života leži hrpa kamenja. Njih 11. Ne spominjem da su mi teške misli o nedostajanju nekog dijela mene. Neka mala sjena tuge. Drugi kad me pogledaju vide pozamašnu cjelinu, a ja si nedostajem. Rekla sam ovo jednom na glas, više ne, više neću. Svoj sam najbolji lijek.

Kažem, nakon oporavka želim u teretanu. „Znamo i ti i ja da nećeš“. Podrška ljudi i nije važna koliko misliš. Svi koji su nešto, išta, ikada postigli, napravili, usudili se, slušali su isto ovo. Riječi me ne smetaju. Smeta me što ljudi žive po tom načelu. Rado bih bila jedini jastučić za igle, no ti što meni zabadaju iglice, na sebi pletu cijelu priču najvećim pletaćim iglama. To je moja bol. Vidim stvarnost ljepšom nego jeste. Jednoga dana ona će se izbalansirati i uskladiti sa mojim viđenjem stvari.

Godina dana. Godina do budućeg današnjeg dana.

Ugledala sam reklamu za krevet. Preko konstrukcije u svrhu dekora nalazi se… Zavjesa! Sate i sate sam provodila omatajući se u zavjesu. Kako sam ovo zaboravila? Kao dijete obožavala sam baldahine, nisam imala pojma kako se to zove, sanjala sam da sam vila, princeza i pjevačica i svaka od njih imala je svoj razlog za uplitanje tila. Ja sam si, očito, davno oduzela sjećanje i na njih i tilovite čarolije! Najednom ushit…želja je definirana!

FB_IMG_1512091782386

Ulazimo u mjesec kada mnogi kreiraju svoje bajke. U jednoj  zagrebačkoj priči sjede najljepši plišani medvjedi na svijetu. Ovisno kada si rođen, ali to je onaj blago čupkasti medvjed, zapravo prilično tvrd, čarobnih plastičnih očiju i crnog uvezenog nosa… Nedostajanje mi stisne srce. Godinama ga se nisam sjetila. Gdje je završio? Rasuo se kao i cijeli moj život, nekad davno.  Bila sam premlada da bih se adekvatno sjećala tako važnih stvari, kamoli da skupim svako zrno riže rasipane godinama. Druga želja, definirana.

IMG_20171202_170954

Želim da shvati puno prije. Promatram ljude svaki dan i…znam gdje se nalazi sreća. Obrisi više nisu mutni. Slike su jasne, fokusirane, izoštrene i želim da, prije mene, puno prije mene nađe svoj Oz. Ona me se neće sjećati kakva sam bila prije, ona se neće sjećati kakva sam dok ovo pišem, ona je djevojčica s kojom smo večeras sjedili ispred peći, obasjani vatrom, pričajući „strašne priče“. Organizirala je pidžama party i ispričala priču o djevojčici koja je ugledala duha, kad je došla blizu kuće bilo je još više duhova, ali oni u stvari to nisu, to su bile maskirane njene prijateljice! Ja ću nju pamtiti, kao što pamtim kako je mirisala kao beba, prvo kupanje, korake, priče, pjesmice, ali ona mene neće, a čini mi se da joj toliko toga imam reći. I ostaviti dio sebe kakva sam sada, kako bi znala tko sam, s kim je imala posla i koliko je volim. Volimo!

Godinu dana od danas želim sjediti čitajući svoj blog, svoje priče, svoje bilješke, dozvoljavajući si postojanje gdje želim, na načine na koje to želim, ne razmišljajući o tome uzrujava li koga moj smisao i mjesto za koje sam rođena. Želiš li nekamo stići morat ćeš krenuti, pa želio medvjeda, bajku, krevet s baldahinom ili ostvariti svoje snove, sve se svodi na isto – što poduzimaš da dođeš  na željeno mjesto?

Godina dana od danas, da.