Danima ne znam odgovor na ovo pitanje. Nemam ni jednu želju, ali pustim danima ovu misao da se polako otapa s jezika niz ruke, dlanove, prste. Tekuće srebro, maštam.Zar nemaš ni jednu želju? Zar te ne vesele igračke? I onda se uhvatim kako gledam u sliku medvjedića kojeg godinama tražim, želim, kupujem bez prave namjere, jer on nikada neće biti on, čak i da ga nađem prodanog iz nekih tuđih ruku, to će biti samo njegova zamjena. Neće imati iste oči. Neće imati stare ozljede. Neće imati uspomene koje smo dijelili. Neće imati miris kakav pamtim. Nikada više neću ga dotaknuti, zagrliti, imati, posjedovati, podrazumijevati. Pa ipak, želim njegovu zamjenu. Nekom drugom dati sve ono što su mi uzeli. Najviše boli što znam da on ne pamti ništa, što mu srce nije moje, što ga ne boli. Zaključim da je bolje tako, u onom kratkom blicu nesebičnosti, samo nisam sigurna govorim li još o medvjediću iz osamdesetih?

Četrdesetičetiri godine sam, evo, na Zemlji i pošla sam kršit obećanja koja sam dala. Koja sam si dala.

Obećala sam si radost, ma što živjela.

Obećala sam osmijeh, ma što gledala.

Obećala sam toplinu, ma što slušala.

Obećala sam snagu, ma što gubila.

Obećala sam si da ću preskočiti cinizam, ma čim me trovali.

I evo me ljuljam se na satu i razmišljam što me to pobjeđuje, nakon svega? U ime svake pojedine godine, osjećam večeras kako skidam sve tuđe što sam prihvatila. Zadnje dvije-tri godine pošla me plašiti ‘realnost’ koju mi prodaju tuđe misli. Jako me preplašila priča o perimenopauzi. Jako me preplašila priča o umiranju seksualne želje. Jako me preplašila priča u kojoj je svaki muškarac nepotreban negativac, koji u ovim godinama postaje nepotreban, neprivlačan i smetnja. Jako me preplašila opcija gubitka identiteta, svega što me definiralo, gubitak ženstvenosti i iznad svega gubitak moje (cenzura) energije.

Meni je privlačnost, naboj, seksualna energija = životna energija, koju sad trebam počet propuštat, otpuštat i nasilno izbrisat, bez prava da ja ostanem ja, jer to je ta tragedija života i ljudske vrste i morat ću se s tim pomiriti?Nema od toga ništa. U potpunosti odbijam, dok sat broji zadnje sate sa 43 na 44, postati ono što me uvjeravaju, kao da sam ikada bila u kalupu, kao da sam ikada bila što se očekivalo, kao da su ikada i imali ovu silu od energije, kao da netko zna išta o mom tijelu, mom umu, mojim uvjerenjima, mojim da i mojim ne. Ne može. Ne zato jer odbijam realnost, nego zato što je realno da možeš govorit za sebe, ne za mene. Briga mene što tebe plaše bore, ograničenja, gdje ti misliš da idu ljudi stariji od 29, šta ti moraš, što te plaši srednja dob pa je zoveš starost, što se plašiš novih početaka i gole noge u bilo kojoj dobi. Doslovno sam sjela sa sobom i rekla, hajmo sad, šta je ovdje tvoje, šta je tuđe, što mi možemo i želimo i stariš li stvarno ili upijaš priče koje slušaš od djetinjstva? Prvo si bila balava, pa šta ti znaš, pa samo prešla skokom na sad ti je gotovo, makni se. Gdje je tu točno život, nije mi baš jasno, al’ dobro je što vas nisam slušala, pa još stižem medvjediće, ljude, mreže, uspomene, glazbu, riječi, uspjehe, mreže, gola bedra, suze, smijeh, izgubljeno i nađeno, prgavo, ljuto, snažno i voljeno do kosti.

Što želim za rođendan?

Uvijek dosadno, isto.

Da zbog mene zaustavljaš avione, da zbog mene patiš, da mi opraštaš, da me vratiš kada odlazim, da me nađeš kad se izgubim, da me pustiš kada nisam tvoja, da znaš što ja ne znam, vruću juhu, zamrznuti šlag, kadu punu pjene, da mi čitaš, da misliš na mene kada ja ne mislim na tebe, da znaš šta mislim i kada radim sve suprotno od toga, kinder jaje, barbiku, knjigu, tajnu, da obučeš žuto da znam da misliš na mene, crveno kada si ljut i da nitko ne zna osim nas čitati između redova, na koži utisnutu zihericu.

Želim preglasnu muziku, šarena svjetla, tvoje oči koje zaboravljaju sve osim mene, želim otiske prstiju na vratu, na bedrima, da moram sve što želim, da me ostaviš, povrijediš, da je voliš kao mene nekad, da me sastaviš i sav otrov isisaš nakon ugriza.

Želim bazene, putovanja, ženske glasove, slobodu, sjećanja na anksioznost, tuš bez mobitela, smijeh, oprost, istinu, uspon, strme rubove, ruže i tulipane i gerbere i svoje ime na tvojoj koži.

Male stvari, Majo, male stvari. Citiram.

I tako naučih sačuvat one najveće. I sebe u njima.

P.S. Što god mislili o nabrojanom, sigurno ste u krivu; ekspert za šifre, metafore i sjećanja.