Ne mogu reći da znam gdje je točno ta granica.

Nametnula se kao nešto opipljivo, stvarno, kao da je oduvijek tu. Postala sam je svjesna kroz susrete koje sam izbjegavala, riječi koje više nisu značile težinu, poglede koji su se odbijali, umjesto sudarali; kada je nestala bol, pa drhtaj. Kada su u meni tražili ono čega više nije bilo.

Dogodi se taj trenutak koji napravi vatreni most preko nabujale rijeke, pa ga prepoznaš i u drugim ženama. Vidim je kada od sebe dajemo svih devedeset i pet posto; kada drugi vide preciznost, hladnu sigurnost, korake koji na hodnicima života više nemaju ni jedan suvišan pokret.

Hladan izbor: što ću spaliti danas, a što ugrijati?

Tek ponekad, u nekom uskom prolazu ili u tišini koja traje deset sekundi predugo, osjetim onih preostalih pet posto. Onaj dio koji nije pripao ni mom braku, ni mom poslu, djetetu, ni sadašnjosti.

Prije nego što smo i same postale vatra, bile smo ljudska bića. Djevojke koje su mirisale na vaniliju, vjerovale u obećanja i nisu znale da se ožiljci ne liječe, nego pretvaraju u oklop.

Oni koji su nas poznavali tada, uzalud traže u našim očima odsjaj starog straha, ne znajući gdje je drhtaj koji su znali izazvat; ne shvaćaju da vatra ne zaboravlja kako biti čovjek, samo više ne dozvoljava da ju čovjek opeče.