Kategorija: BODY POSITIVE

Gastric sleeve – lakši način

on By 2 komentara

Kaže mama, kao i uvijek, nisi morala svima reći da ideš na operaciju.

Istina, nisam. I ne moram. No, ja se ljudi ne bojim. Poznajem tamu u ljudima, poznajem i svjetlo. Svakako, da dvoje ljudi zna, znat će četiri, šesnaest, pa šesdesetčetiri – a ja sam sve, samo nisam kukavica, nisam ono što netko očekuje ili želi da budem. Pa evo, za moju autentičnost, za ljude kojima će značiti šibica u tunelu, kao što je meni značilo kada sam čula za ovu opciju i pomislila – ima nade, čekaj, čovječe, ima nade! A onda na kraju evo i vama koji ćete svakako klepetat i pričat jesam li, nisam li, kako si ti velik jer si sve to sam, a ja nemam karakter, pa idem lakšim putem. I dok ti misliš da ja skidam kilograme, ja se kilogramima neću ni bavit, jer me, što je tebi nezamislivo – ne zanimaju.

Imam puno više toga za skinut od kilograma.

Ideju koliko kilograma trebam imat.

Traume od mržnje koja se na mene slijevala godinama.

Traume od samoće, jer sam stajala sama na suprotnoj strani, bez ičije potpore ikada. Ako je postojala, to je bio čisti mehanizam veličine s druge strane. Ljudi nekada pomažu samo da se osjećaju jači i bolji.

Traume od samoće, kada mi se nešto lijepo događalo, a svi se oko mene kiselili – te nije jedina rodila, te šta će ti to, te šta imaš od toga, svaki uspjeh je bio pod upitnikom, svaka želja ismijana, nikada dovoljno dobra, nikada ista, uvijek kriva jer ima jezik i usta, jer govori, jer se ne boji, jer, jer, jer.

Puno toga mi se zamjeralo. Svaka sitnica, stav, misao, sve je bilo podložno grobnoj tišini kada sam tu i priči kada okrenem leđa. Šta ti znaš, nikad ništa nećeš ni znat, vidit ćeš ti, čekaj samo – sa nadom da će mi se dogodit štogod loše, pa da se može biti ponosan, jer šta je mislila? Sitničarilo se, jer se nije imalo šta ni reć, skuhala je, nije skuhala, jel obrisala prašinu? A u prostoriji slon, koji se ne spominje. Kada sam se predebljala – gađenje. Šta si napravila od sebe? To slušaš od ljudi koji s tobom igraju tekmu, koji guraju kilogram po kilogram u tvoj gol.

Već je odavno bilo previše. I bilo dosta. Misliš da je nekog briga kako sam? Ono, stvarno kako sam i kako ću ovo? Nije. Oni će prebrajat do zadnje šta sam ja trebala, ribajući svoje savjesti, pravdajući svoje izbore.

Moja je pak mirna. Imala sam 38 kada sam shvatila da sam isto prolazila sa 4. Iste riječi, isti stav, niti me tko štitio tada, niti sa 15 kada sam se sama prehranjivala čuvajući dvoje djece i radeći u salonu uz školu. Kasnije pak, mogla sam malo živjeti, dok traje serija, kada za ništa nikome ne trebam. Svaki moj izbor bio je napad na nekoga – iako sam zapravo vrlo odmjerena osoba, pazim da ne povrijedim ljude, isto se moglo dogoditi nenamjerno, sigurna sam da sam nekad nekog povrijedila, no kako da i to defniram – ako sam nekoga povrijedila, a ta osoba, iako odrasla, ne dođe sa jasnim izražavanjem, zrelo, razgovarati, to također dalje nije moj problem, ja sam bila tu. Više nisam.

Noću sam oduvijek budna i to se pretvorilo u poremećaj. To je bilo moje vrijeme, kada sam mogla samo biti, disati bez prepreka – razvila sam astmu. Noć je bilo vrijeme kada mogu pisati, živjeti u svom svijetu, pa čak i jesti – razvila sam bolesti probavnog sustava.

Jutra su uvijek bila neželjena paralelna realnost. Od prije dvije godine spavam do kad hoću. Trebala je hard core dijagnoza da se ne pravdam kad sam ustala. Svako buđenje bio je strah kada sam ustala i koliko je sati. Čak i kada sam bila kilometrima daleko, ako vidim propušten poziv…

Ovo je lakši put. Samo se operiraš. I budeš top model. Ne moraš se trudit kao drugi, sami.

Ima nekih osam mjeseci da sam prerezala sve psihološke spone, navezanosti koje me guraju u bolest, gutanje riječi, šutnju, stvari su se slagale, jasnije sam vidjela sebe, sve oko sebe i put se otvorio.

Da, malo rubno, malo ekstremno, no moje misli i moje tijelo zajedno su bili ushićeni danima – ima nade, ima načina! Ima par godina da je svaki moj dan bolan. Doslovno, nema dijela tijela koji me fizički ne boli. Umorna sam i ujutro, do popodne sam preiscrpljena – pa i takva imam energiju nuklearnog reaktora, radim puno, puno toga sam preuzela na sebe i svaki moj dan je planina za svladavanje. Ovo, realno, osim njih dvoje koji žive sa mnom, ne shvaćaju, ne vide, ne žele – i to je čak i ok. Ljudi žive svoje živote.

Ja puno toga danas ne mogu. Ako odem do negdje, ne znam hoću li se moći vratit. Doći do stana je bol, uz zaustavljanje na kat i pol. Nikada ne znam kada neću moći disati, a kada mi nestane dotok zraka, kreće panika – jer nikada ne možeš biti siguran da ćeš moći izdahnuti i da neće doći do gušenja.

Nespecificirana kronična upalna bolest crijeva je prvo  umor. Nema odmora, naspavanosti, uvijek je neka razina umora tu. Smeta mi hladnoća. Smeta mi prevelika toplina. Hrana nije prijatelj. Bez lijekova ne možeš živjeti – sreća je kada nemaš aktivno krvarenje crijeva, pa ne moraš biti na kortikosteroidima ili imunosupresivima, jedni imaju toliko nuspojava da živiš horor priču, drugi ti ubiju imunitet.

Ne zaboravimo da ja pokušavam biti i poduzetnik u Hrvatskoj. I da sam generacija koja se sjeća rata. I straha.

Pretilost na sve ovo dođe kao ona karta viška koja sve uruši. Kocka zbog koje i to malo ravnoteže ode u nepovrat. U nekom trenu sam se pomirila da neke stvari – nikada više. Osim mene, dvoje ljudi je potpuno ovisno o mom stanju. Kćer, kojoj nikada nisam htjela bolesnu mamu koja ne može sve što i druge mame. Muža, koji zbog moje bolesti čak ne ide na regularan posao, nego je preuzeo na sebe veći dio radnji koje je za nas potrebno obavljati, a živi dostupan na moj poziv, jer nikada ne znaš kada će meni biti loše, a on ostavljati sve i dotrčavati.

***

Postoje stvari koje me rastužuju do kosti. Moje dijete koje moli da izađemo, odemo, idemo, a ja ne mogu. On, koji svaki ozbiljan razgovor okreće na neku glupost ili čak kad je ljut, jer je meni opet nešto, pa ponekada izgubi živce. Snimke sa Youtube videa koji uz glazbu prikazuju pejzaže i gradove koje nikada neću vidjeti, jer nema smisla ići negdje da bi vidio 300 m nekog grada, a priroda me alergijama pokušava ubit. Ili ljudi parfemima. Život u boli. Nerazumijevanje, jer kada imaš kronične bolesti, dosadiš ljudima, zapravo i ideš im na živce. Naviknu se na to stanje i budu u fazonu „opet ova priča“. Posao. Za kroničnu bolest ne možeš na bolovanje do zauvijek, čak i da možeš, što onda?

***

Danas više ne, no kako se približavala operacija, na 15-20 dana, mentalno se događalo svašta. Nikada nisam bila gurman, hranu nisam doživljavala nekim važnim faktorom, oduvijek sanjam tabletu koju ću popit i neću morati jest – ovo je djelomično želja da se ne bavim ovim, djelomično vjerojatno preiscrpljenost dijetama i lošim stavom. Više od 30 godina nisam nešto pojela s guštom, ili bar ravnodušno. Ako sam debela, onda jao jedem ovo, ne bih smjela. Ako sam bila u mršavoj fazi, jao ne bih smjela udebljat ću se opet. Imala sam faze da naručim hranu, ali mi  je neugodno jer će dostavljač misliti, ova debela jede. Ili, sjećam se događaja kada smo sjeli na pizzu i meni je moja bila ružna i nisam je htjela jest, pa ju je pojeo On. Ja sam i dalje bila gladna, kontala sam da mi je bar palačinke, ali kako je On pojeo moju pizzu, mislit će ova debela pojela pizzu, pa sada još i palačinke. Da, to je društvo napravilo. Iskaspilo i nas i misli i … Zato sad ja ovo idem riješit na lakši način.

***

Danima je vidim. Kao da je odvojena od mene. Ili nije. Istovremeno smo ista osoba i nismo. Tužna sam kada je osjetim u sebi.

Moja kćer mi se smije, jer plačem na dječje pjesmice. Ne, to nije plakanje na Zeko i potočić, to je svaka dječja pjesmica, ikad. Žaba na lopoču, ja plačem.

Često sam čula da kažu da ja ne volim djecu. To je toliko milja daleko od istine…Ja se samo ne znam igrati s djecom, ne znam što bih im rekla, ne znam se ponašati i jako, baš jako strahujem da ne napravim nešto mimo njihove volje. Ljudi su nekada u fazonu, ajde pozdravi, ajde poljubi, ono jao ne, ako dijete ne želi…

Sigurna sam da u tim trenucima, moje unutarnje dijete nešto ne da, nešto želi i ne želi. I pojavila se u mojim mislima, kroz moje trigere, regresira me na momente, u dob od četiri ili pet godina i prilično sam sigurna da na operaciju ide ona, a ne ja. Ja u mislima vidim nju, sebe, preplašenu, samu, kao da je ostala negdje, kao da je napuštam, tako se osjeća, a ja joj govorim da je gotovo, da je sve dobro i da nam stara prtljaga više ne treba.

Malo mi je žao što ovo pišem večer prije bolnice, što nisam pisala u skladu sa mislima kako su se događale, no vrijeme i snaga nisu bili na mojoj strani. Nadam se da ću nakon operacije imati snage zabilježiti stvarnost. Ako netko nije shvatio, barijatrija, gastric sleeve – 22.08.2022.

Bojno polje na mojim bedrima

on By

Ne osjećam ništa.

Iz dana u dan ne pišem, čekam neko, mjesecima, sutra.  Kada sam loše, ne pišem. To nije za mene. Kao zlouporaba magije; ne želi, nemam poriv, sve u meni samo stane. Kada sam bolje, dobro, pišem. Ne znam pisati u terapijske svrhe, pa se poslije provlačim kroz rupe u sjećanju.

Četrdesete su donijele olakšanje. Malo što se čuva u pretincima, malo što u klijetkama.

Sada sam tu, malo, zbog sebe.

Znaš li kako izgleda starenje? Nešto kao ideš putem i sve je nekako na mjestu. Onda jedno jutro ustaneš i vidiš promjenu. Stepenica koje tu nije bilo, ne dozvoljava nijansu. Promjena je nagla, vidljiva. Navikneš se na nju i ustrajavaš dalje. Nešto kao ideš putem i sve je nekako na mjestu. I onda opet jedno jutro ustaneš…shvaćaš poantu. Nekako je i lijepo. Pritisak popušta, znaš tko si, gdje si, racio preuzima bajke, sve manje se bojiš, slika je prilično cjelovita, premalo iznenađenja. Unaprijed znaš sve što će netko reći, lakoća čitanja misli, svemu se zapravo, u sebi, smješkaš. Maaalo je letargično u svoj toj sigurnosti.

Tu sam negdje prihvatila sebe. Moji bokovi imaju svoju priču. Rukama dodirujem trbuh. Kako je moguće da tolika težina može izazvati osjećaj nježnosti, mekoće, snage, lakoće postojanja?

Taj dan kada mi je zaista došlo do glave: Rješenje postoji – nisam osjetila gotovo ništa. Da, uskoro uz moje ime neće biti vezana pretilost, problem, vizual debelog identiteta; statistika je jasna. Brojevi govore. Rizik barijatrijske operacije, višestruko je niži od rizika bivanja ovim što jesam.

Kako da ti kažem, meni je jasno da ovo nisam ja. No ovo, neželjeno, što mnogi misle držati u sferi problema, nepoželjnosti, rizika, zdravstvenog rizika, izostanka estetike – meni je to, to ovo, spasilo život. I nikada, da se ujutro probudim kao manekenka, na sred piste u odjeći koju ne znam pravilno izgovoriti, nikada neću ovo promatrati kao grešku, nelagodu, sramotu, ružnoću, samoću, nedostatnost, grešku.

Sada shvaćam sve. Sada kada sam toliko puta ranila ovu sebe, kada me taj meki oblak oko mene spašavao od gorih misli, težih misli, od stvarnih mora koje su disale uz moja bedra, uz moje nadlaktice koje sam čak i kad su bile tanke skrivala, godine i godine kada je hrana bila jedina ljubav koju sam dobijala, godine i godine jedini osjet užitka, a na koji, kao ni na ostale nisam imala pravo, kada sam mislila da sam slaba – bila sam zapravo stijena. Stijena koja se kažnjavala, jer su svi, baš svi sudjelovali u kasapljenju mene, pa sam im se pridružila. Red zabrana, red restrikcije, red mučenja, red pucanja.

Da ti kažem nešto…Ako pucaš i nešto „ne možeš“ postoji razlog. Kada ste vidjeli da je nešto slabo prsnulo? Puca ono što je pod pritiskom. Pritisak nije ono čemu težiš. Radiš borbu na krivom bojnom polju. Bojno polje nije na bokovima, bojno polje je stvarno. Ti ne umišljaš. Nitko ne guta hranu koja će ga ubiti kako bi se ugušio tulumbama. To je dobro osmišljena taktika i niz u koji se zapleteš kada im ne kažeš što želiš, kada povjeruješ, kada ispod kože gasiš emocije, prišivaš traume kao gumbe, sve dok nisu nanizane do vrha samog vrata. Žele te ušutkati. Tišina je na cijeni. Tišinom štitiš svako koplje bačeno na sebe. Gaslighthing u coloru. Ti si pretjerana, ti govoriš, ti imaš dug jezik, ti si rekla, ti nisi napravila, a za to vrijeme skrivamo slona u sobi. Pa jedeš. Ne možeš imati  50 kila i skrit slona iza sebe, shvaćaš? Te hrpe tvojih malih grijeha i propusta, radi mala brda, oaze po kojima se pentraš kada nitko ne gleda. Jednom sam, davno, sjedila u svojoj sobi i pisala jednoj po jednoj osobi oproštajna pisma. Nisam se ubila. Pretpostavljam da je čips bio ok okusa, taj dan. Između brda male su travnate površine. Katkada nikne poneki cvijet. Nije baš da je posađen od ruke koja ti slaže brdo na brdo, ali vidiš, ta osoba i nije tako loša. Ti si loša. Kako možeš kriviti osobu koja je tako lijepu stvar učinila. Za tebe. Ti da valjaš, bilo bi više cvijeća, manje smeća, ne?

Zapravo, ne volim jesti. Okusi nisu moje područje; nisam gurman. Ne volim kupovinu hrane, ne volim pripremu hrane, ne volim žvakati, ne volim jesti, ne volim novac trošiti na nešto tako nevažno kao što je hrana.

Tijekom godina shvatila sam da imam problem sa svim bazičnim ljudskim potrebama. Disati moraš, ja imam astmu, alergije na prirodu. Hraniti se moraš, a ja imam alergije i pretilost. Hrana se mora probaviti, a ja imam problem sa crijevima. Spavati moraš, a ja cijeli život odbijam san. Mene zapravo ubija sve što ljude drži na životu: to je otprilike veličina brda koje se tijekom godina složilo.

Na moju sreću, čini se, pogled s njegova vrha je prilično jasan.

Pitaju me ljudi kako teku pripreme za operaciju? Prava je istina da nema priprema. Ja se ne rješavam nikoga i ničega. Moji su demoni svo vrijeme van mene. Meni će biti malo žao što nestajem, što se polako otpušta moja sigurna zona, no nitko ne ostaje zauvijek, zar ne? Poslužila je kada sam je trebala, sada ćemo se polako pozdraviti, no ne dajte se zavarati – ono što sam vidjela kroz nju ste vi. Svi vi.

Koju zastavu tko nosi, nije do mene.

Oprostite gospodin kriminalac, da li biste mogli odustati od kriminala?

on By

Postoje mnoge očigledne vrste nasilja i postoje mnogi ljudi koji ga opravdavaju.

Postoje mnoge vrste suptilnog nasilja i kako ovo posvijestiti ljudima koji opravdavaju i ono očito, očigledno, jasno, nesumnjivo, ortodoksno i nedopustivo?

Kako je moguće da bez ikakve odgovornosti Nixa Zizu sjedeći između dvije žene, bez odgovornosti izgovori bljuzgu dostojnu ležanja bar tri godine, za primjer drugima? Čini mi se da je ovo jedino područje gdje je bez premca uspjela zaživjeti „demokratska pravda“. Od policije očekujemo pristup kao „oprostite gospodin kriminalac, da li biste mogli odustati od kriminala, ako ne odustanete, morat ćemo vas zamoliti ako vam je zgodno da s nama proštetate do postaje, imamo čak i kavu, pa evo malo da popričamo u društvu mnogih svjedoka, o mogućnosti da vaše ponašanje možda nije bilo adekvatno, pa evo izvolite ovim putem, hvala vam, mnogo ste ljubazni“. Ako nije ovako, evo vas sa mobitelima, prvi red obrane. No zato, kada sa ekrana govori čovjek koji silovanje zove muškarčevim pravom, ako ne i obvezom, namećući ženi razum amebe, koja služi da muškarcu govori kako je u pravu, dobijemo hrpe istih koji podržavaju nasilje, uvrede, obespravljenost, nejednakost, pravo na ponižavanje, mržnju, i krajnju neodgovornost prema i izgovorenom i učinjenom. Nixa Zizu i dalje ima svojih 600 tisuća na Youtube i 200 tisuća na Instagramu koji ne znaju u čemu je problem. Dok im se ne približi „peder“. Od njega očekuju da je isti kao oni, pa ga nastoje ukloniti, jer ih postojanje gay populacije stavlja u položaj žene u njihovoj glavi. Sada drugi muškarac može uzeti od njih ono što oni misle da mogu od žena? Je li to razlog mržnje prema njima?

No, sve ovo i dalje je nimalo suptilna mržnja, neobrazovanost,  nedostatak edukacije, nedostatak pravnog odgovora države, nedostatak društvenog razvoja, pojedinac koji kržlja u zatupljivanju pod besmislom praznog sadržaja, kriva interpretacija demokracije u kojoj je sve dozvoljeno svima bez odgovornosti svih za sve, pojedinac koji ne čita adekvatnu literaturu, čitaoci literature koji čitaju senzacionalističke laži dozvoljene u nesnalaženju odgovornih za izgovoreno i napisano, mentalno gašenje pojedinca u nažalost primjetnom – vremenu bez odgovornosti.  Rado bih da griješim u procjeni.

Što dakle očekivati sa daleko suptilnijim načinima potkopavanja, vrijeđanja, poništavanja nečije vrijednosti, uništavanja samopouzdanja, uskraćivanja ljudskih prava, širenje laži, dezinformacije, do onih najperfidnijih djelovanja koje zlostavljač uglavnom zove „pravo na mišljenje“. Nimalo suptilno ću vam reći, a vi si ako niste posvijestite: misliti da znate što je za nekog drugog dobro, uvijek jeste nasilje.

Da, vi imate pravo na svoje ideje, na iznošenje svoje istine, na svoj prostor, jasnoću, na osobno da i osobno ne, no nemate pravo djelovati kao da je vaša istina apsolut kojim ulazite u tuđu slobodu.

Ispravan put bi bio, izložite ideju pa ako se tko slaže s vama neka vam se priključi, u suprotnom pusti ljude na miru. Ne, to ne znači da ne možete razgovarati sa neistomišljenicima, nećemo bacati ljudskost kroz prozor i svak se klanjat svoj veličini od zamisli, no hajde stvarno, suštinski – gledaj svoja posla. Bar tu uvijek ima posla!

Sve dok gledaš tuđa posla i korigiraš druge, ma koliko mislio da si u pravu, spadaš u red hejtera i nitko te ne voli, pa ni ti sam sebe. Kad voliš sebe, šta će ti mene?

Ako zamišljaš Isusa kao lika s plakatom ispred bolnice, bojim se da si promašio i samog sebe na putu do tamo. Ako zamišljaš da znaš dijagnoze debelih ljudi, javi se u nekakav medicinski konzilij, da nam dijagnoze pogledom riješiš, što gubimo vrijeme na pretragama; ozbiljno ti kažem i debeli idu na pretrage. Ako misliš da debele ljude nitko ne voli – naš se život često ne razlikuje od života top modela, dapače, moj osobno premašuje opcije i top modela. Ako misliš da debeli ne trebaju jesti, popij terapiju. Ako misliš da stari ljudi ne trebaju biti ovdje, ondje ili raditi ovo ili ono – ako budeš imao tu privilegiju, samo ako budeš imao tu privilegiju, i ti ćeš biti stari ljudi, tada izaberi sve to i nemoj tu biti, ili tamo. Ako misliš da znaš bolje od nekoga bilo što – učini to. Znaš bolje od mene? Ja sam sretna zbog tebe. Učini to. Blago tebi! Ali učini, ne reci, učini. Ako misliš da imaš pravo donositi za sebe bilo kakvu odluku, griješiš, imaš pravo do granice tuđe odluke i tuđeg „prostora“. Ako misliš da NE ikada znači DA, ili da MOŽDA ikada znači DA – ovo nije primjenjivo ni na tebe samog. Ako misliš da si adekvatan za suditi bilo kome, griješiš, prati događanja u svom životu i shvatit ćeš da si svaki put, ali svaki put, osudio samog sebe i da ćeš samog sebe dobiti u iskustvo kao bumerang. Nije moguće osuditi druge. Ako misliš da bilo što govoriš jer je to netko drugi izvukao ili isprovocirao iz tebe, opet griješiš, nitko od tebe ne može napraviti ništa što ti sam nisi. Ti biraš tko si, a nisi baš mnogo toga ako sam ne upravljaš sobom. Ako misliš da je tvoja nesreća kada je netko drugi u radosti, ako netko ima više, kupuje više, lakše ili bolje nešto radi, ostvaruje rezultate i uspjehe, moraš znati da se sreća zaslužuje radovanjem tuđoj i radom na svojoj. Ako misliš da je nekome „lako tebi“ ugrizi se bar za jezik, pitanje što bi s tobom bilo ako na tvoja leđa padne nečije „lako“. Ako misliš da si došao do točke u kojoj sve znaš, nisi ni na početku. Ako misliš da si otkrio ego i sve njegove tajne, dobro provjeri da nisi u fazi ego duhovnosti ili ego čitalačkog snobizma; ja bolje vjerujem od tebe, više znam od tebe, ja sam duhovniji, a i da ti pravo kažem ja ne čitam trash, ja samo velikane i teške klasike i samo o tome pričam i lamentiram dok slušam svoju daleko kvalitetniju glazbu, jer jedini smisao glazbe je kvaliteta i umjetnost i ja sve znam o osobi ako mi kaže što sluša, čita i u kojeg boga vjeruje. Ako misliš da si hard core faca ako ljude na internetima zoveš glupačama, kurvama, a ti im pokazuješ kolike su nule, pokaži telefon mami i ostale internet sage.

I šta vam ( i zašto) djeca mlađa od  13 rade na društvenim mrežama?

Vrata predrasuda i hejter per capita

on By

„Stop posting video in a bikini! You don`t have the body! „

„Ti si klasična debela krava feministkinja, bez uvrede, ali tako je!“

„Šta tebi vrijedi samopouzdanje?“

„Baš ti priliči tako da se snimaš sa 100 kila, da si malo punija ok al brate devojko ne prilici ti“

„nikakav hejt samo istina boli, a ti mutava živi u laži, mnogi dizajneri nemaju veličinu veću od xl, jer neće svoju odjeću na ogromnim, ova nosi xxxl“

„da je tebe bog stvorio mršavu bila bi savršena, ne bi bilo fer prema nama“

„Djevojko, ti nisi debela, ti si gromada, neumjesno je da mlada osoba bude ovolikaaaa, strašnooooo!!!“

„Kako to da su sve debele žene prelepe u licu?“

„Debele da budu sretne ako ih neko pogleda i to pod uslovom da imaju pristojnu facu“

„Ništa ti ne stoji na 120 kg“

„Šta je ovo? Našminkani peder“

„Šta baba u tvojim godinama ima nosit marte?“

„Idi kući, gledaj djecu!“

„Ti imaš djecu i plešeš tu, kako te nije sramota?!“

„Imaš muža i djecu bolje da kuhaš ručak nego što se tu blamiraš“

„jesi ti muško ili žensko“

„bi volila jadnica da je lijepa“

„Nemaš ti ćero muža jer da imaš nebi reklamirala sise po tik toku“

„Glupa si, idi gledaj to dijete bolje ti je. Mani se tik toka“

„I sad ti kao faca odgovaraš na hejt komentare, jes ti život dosadan“

„ti si iskompleksirana silikonuša“

„Tebe treba išutirat u glavu da ne pričaš ovakve stvari više, ja bi ti iskopo oči piii“

„ne volim žene sa tetovažama“

„nemaju šta stari ljudi radit na tik toku“

„baba šetaj“

„stara si vidi se na šta ličiš“

„kako te nije sramota takva stara tu da kačiš slike fuj“

„stara vještica“

„babetina“

Za svrhu ovog posta izvukla sam komentare osoba koje pratim na društvenim mrežama. Samo jedan od navedenih, adresiran je meni,  ovaj sa `kravom debelom feministkinjom bez uvrede`  – DM, Instagram.  Od 2008. na ovamo, mnogo puta sam čula isti ili varijante tog teksta. Mogla bih profilirat ljude na društvenim mrežama i prije nego izgovore, napisati to što će oni i to bez  2% mogućnosti pogreške.

Prije 20 godina ja sam mislila svijet će do danas značajno napredovati, ljudi će biti jednako vrijedni i jednakopravni, dolaze mlađi, oni će biti nadograđena verzija iskustva do danas, no postalo je istinski potresno gledati kako se energija i mogućnosti koriste za ono što bi svakom zrnu razuma bilo degradirajuće za osobu. I to osobu koja to izgovara. Osoba o kojoj pričaš, nikakve veze sa tvojim viđenjem stvari nema. Ti nosiš sebe, svoje misli, svoj lijek i svoj otrov. I zaista mi nije jasno da društvena slika egzistira na borbi za osnovna prava, na uvredama, na sjedenju doma za ekranima svih vrsta u potpuno apsurdne svrhe.

Ova tema bi se mogla vući do u beskraj u svim smjerovima i napraviti novog Gospodara prstenja i zlatnih lanaca, po izboru može i bez zuba, no kako ovo ne bi bila eksplozija usmjerit ću se na žene, kilograme i godine i nadati se da će nas biti više glasnih, jer je njih realno – dosta. Za bilo čiji ukus.

Želim iskoristiti svoju snagu kako bih ojačala nekog drugog, pa da ti kažem – ne postoji osoba kojoj se trebaš opravdat, niti dokazati. Ova ideja je halucinacija. Tuđe misli nisu tvoja briga. Njihove misli, riječi i djela dolaze iz njihovih obitelji, razvoja, možda i zaostatka u istom, izbora, neznanja i baš ništa nema s tobom. Danas ćete naći ljude kojima smeta YT video mačke koja napravi nešto komično, kamoli ne biste našli osobu kojoj smetate vi. Ili vaši kilogrami. Ili godine. A iznad svega – stav.

Najniža razina na kojoj netko može egzistirati je potreba da budu u pravu. Takva potreba je temelj nedostatka i pronalaska vlastite neupitne vrijednosti. Nikada, ali baš nikada nećete sresti osobu koja ima iza sebe rezultate, izgrađen sustav vrijednosti, vlastitu spoznajnu vrijednost, a da degradira ikoga. Nešto kao kad vidite dijete koje pokušava ubaciti kocku kroz oblik kruga – bit će vam simpatično i možda ćete pokušati na zabavan način sugerirati kockastu opciju, no ako ne želi, ne želi – prepustit ćete ga njegovom iskustvu.

Zašto ljudi misle da drugi utječu na njih, da tuđe misli i riječi njima osobno čine nešto? Da bi jasno znali da sve što vam drugi kažu nema vrijednost (osim ako je vi ne date), morali biste prihvatiti da vaše misli i riječi ne znače apslutno ništa drugima. Ego se na ovo oslanja u svrhu vaše zaštite, no kada jednom ovo suštinski spoznate, neće vam biti potrebna ova štaka i bilo čija misao ma koliko vas hvalila ili kudila – postaje ništa. Nula. Ne postoji. I vi živite mir. Svijet bez predrasuda.

Ako ovo ne spoznajete, ulazite u samokreiranu ratnu zonu. Ukoliko ste osoba koja degradira sebe sa umišljajem da to radi nekom drugom spadate u vrlo neinteligentan oblik života, jer ovo naime ne prepoznaje nijedna vrsta osim naše.  Prosudba i sud bilo čega mimo vas samih vas se ne tiče. I to čini vas slabom karikom u lancu predrasuda. Ta debela za koju vam nije jasno kako ima samopouzdanje veće od vašeg, ne bavi se vama. Ta od 65 koja pleše na TikTok-u vaš je problem, jer ste ga uzeli. Vi trošite energiju, vi trošite vrijeme, vi trošite sebe, vi se osjećate loše. Nema osobe koja se dobro osjeća kada napiše nešto ružno nekome. Bilo kome. Nema zadovoljne osobe koja će trošiti svoje vrijeme ni na internetu ni na kavi da priča o nečijem nosu ili mojim kilogramima, a da radi nešto dobro za sebe.

Kvaliteta vašeg osobnog života ovisi o vašim izborima, a ako vi trošite vrijeme na tuđu debljinu i godine, izgled i izbore, čuđenja i pisanje nama svega toga – vi ste zaglavili. Imali 13 ili 73. Umjesto da radite na vlastitoj edukaciji – vi se bavite ljudima koji žive svoje živote i uopće vas ne pitaju da li će i kako će; umjesto da radite na vlastitim željama i ciljevima – vi se bavite mislima i riječima o tome šta stoji nekome od 120 kg.

Velika spoznaja. Ako ti smeta imat 120 kg, nemoj imat. Ako smatraš da se osoba sa 28 godina treba izbrisat sa interneta, za dvadesetosmi rođendan se izbriši sa svih mreža. Ako ti smeta debljina, ne budi debeo/la i okruži se fit ljudima i fit temama i fit sadržajima ili još bolje budi fitnes trener. Inače, promašio si poantu. I to ne samo sadržaja, nego svog vlastitog života.

Bonus, opusti se. Nitko te nije ni zvao ni tražio, ni da dođeš, ni da se igraš s nama. Kako nam ne bi prišao na igralištu, tako nemamo potrebu za tobom ni na internetima. Mi se igramo svoje stvarnosti, radimo ono u čemu uživamo, a neki od nas neće odrasti po tvojoj mjeri nikad. No, ljude koji pišu gore spomenute komentare trebalo bi brinut vlastito tijelo, financije, posao, obitelj, ljubav, ispravljanje vlastitih krivih skretanja, dijagnoze i istina o tome tko mu i u koje svrhe plaća internet račune?

…nastavit će se

5 ležernih plus size komada odjeće do 100,00 kn

on By

  Nekako je ispalo da moje tijelo nije samo faza. 

      Nisam imala izbora nego svoj težak kofer svijesti otvoriti i krenuti slagati na police.  Bila sam zadovoljna. Neke police stvarno su lijepe, složene, pune, trebaju još prostora, no neke…Neke su stalno u neredu. Čak mi se učinilo jednom da postoji naznaka reda, no onda sam ipak, tražeći mjesto za teške stvari u rukama, rasula i ono što je na njima i kako to život nimalo suptilno radi, bila prisiljena suočiti se sa kaosom. Kada dugo vučeš za sobom svoj nevidljiv svijet, lako vidiš i tuđe nevidljive svjetove. Istu potrebu za prihvaćanjem, mirom, nemirom, sigurnošću, nesigurnošću, sav splet kontradiktornosti, može i istovremeno. Postaje teško glumiti drugima, sebi nemoguće. 

I tako iznova sam sebe rađaš. Možda ne jutrom, nekad oko podne, a može biti da se ponekad i prespavaš ne nalazeći više ni vlastiti kalup. 

Ne boj se. 

     Da ti kažem nešto. Siguran si u svijetu i svijet u tebi. Uzmi malo boje i igraj se. Čak i meni ( da, čak i meni!) katkad treba malo boje. Odvoji malo od svojih i tuđih prioriteta i poigraj se, poveži se sa sobom. 

     Ja nisam nikakav modni stručnjak, ali šta nas briga, osobni blog sve trpi. Kao ugovor!

Shvaćam da mnogim ljudima, osobito kada imamo svako malo „ključna dva tjedna“ a godinu dana držimo ključ bez brave, financijski dio predstavlja ne malu prepreku igri, no uvijek ima načina. I staro je nekada bilo novo pa nema razloga da se starom ne veseliš, a ja sam našla par komada zaista prihvatljivog budžeta, pa krenimo. 

1. Minnie Mouse ne prerasteš čak ni kad sebe prerasteš i kada ti za bal još malo što pristaje, osim cipelica, budimo realni! Možeš zadržati malo sive, da svijetu bude jasno da si ozbiljna, to se cijeni. Kada okrenu glavu, imaš Minnie, ona ima mašnicu i ti imaš mašnice i proljeće pred vratima; prekrši modna pravila, obuci tajice, stare patike, nabavi cvijeće i imaš osmijeh.  (manje od 100,00 kn)

2. Sivo. Ne, ne, ne, ne razmišljaj u tom smjeru – siva nije razblažena crna, čak i ja znam da je siva ta koja se tako lako kombinira, pa bio dosadan sa crnom kao ja ili volio sve nijanse sunca; siva će se nekako sama uklopiti i naći svoj način i uz tvoj ten, tvoj puder, nakit, a i super je pristojna boja, na kauču, ali i u redu i uredu. Probaj sivu majicu i žuti jastučić za svoj Instagram! A i kažu da je u narednim danima u najavi kao jedna od dvije trendovske boje! (cca 100,00 kn)

3. Godinama sam u dvije krajnosti. Crno i crno i crno i još crne. I onda: roza. Za tren sam ružičasta i roza i pufna i svijet je tako šaren. I onda je ugledam. Pa moraš imati crnu majicu. Nemaš opravdanje da nemaš crnu majicu. Ne trebaš razlog za crnu majicu. Crna majica voli tvoje obline, tvoje tijelo, voli tvoje bokove, tvoje traperice, tajice, trenerke. Sve voli. I još ako smutiš malo boje! Malo samo. Malo slova, malo ljubavi i malo PP-a, to je sreća! Tvoj veliki svijet i tvoj mali svijet, zajedno! (cca 100,00 kn)

4. Toliko sam puta spomenula tajice da se moram objasnit. I dat ti razlog da kupiš tajice. Da, znam čemu služe, koja im je namjena, ali tko tu koga nosi? Pravila su za one koji ne znaju šta rade! A ti budi malo prgav, malo bahat, malo svoj, malo ih kombiniraj na haljine, majice, tunike, asimetriju i simetriju, a realno…dobro bi nam došlo malo i za brzo hodanje na traci! Halo, to su crne tajice! I ti moraš naučiti nositi sebe, odjeću, vježbati šarm i kad je sve protiv tebe! (70,00 kn)

5. I na kraju, najteža borba. Konačna. Prihvati najmanje ti drage dijelove. Bit ćeš ljuta, bit ćeš tužna, htjet ćeš, a nećeš moći, pa ćeš moći a nećeš htjeti.  I sve će to proći. Taj dan udahni duboko i kupi to što ti se sviđa. Pusti ogledalo, pusti druge, pusti što si do tad govorila sama sebi, pusti sve i udahni sobodu. To će biti boja koja ne prija tvom skrivanju. To će biti ono što te čini slabom, što te čini ljudskijim, to će biti ono što ti dira svijest, savjest, bit će ti jasno šta si trebala, a nisi, što možda bi, ali uzdahnut ćeš na okolnosti. Neka je usko i kratko, neka je bilo što. Pusti samo, pusti brojeve, pusti zbrojeve, pusti bojeve…Sjeti se sebe i uživaj. (100,00 kn)

D&D art

on By

Ne znam jesam li bila uzrok ili posljedica.

Što god da sam napravila, ili nisam, ona je bila tu. Da mi kaže da ne mogu. Da mi kaže da je uzalud. Da mi sve iz ruku izbije i baci na pod, držeći mi noge u đavoljim zamkama, na sred ogromne bare živog blata. Da mi kaže da me ne voliš. Da mi kaže da ne misliš na mene. Da mi kaže da mislim nemislivo. Da ću poluditi. Da je bolje da me, tu, nema. Da me nitko ne razumije. Da se sve ugasilo. Da ne dišem. Da me nema. Da ne čujem. Ne razaznajem. Ne rezoniram. Da mi oteža svaki dan, svaki izbor.

A onda mi se rugala iz prikrajka.

Ne razlikujem stvarne od nestvarnih izazova. Sve je izazov. Ja sam izazov. Spavat je izazov. Ne spavati je izazov. Promjene raspoloženja su izazov. Zemlja izazov, nebo je izazov.

Odvrćem vodu. Stavljam čep u kadu. Uzimam zlatnu bocu, otvaram, izlijevam…sve miriše na vaniliju. Možda danas ne želim vaniliju. Volim vaniliju, tu je.

Hvata me jeza. Kalkuliram. Kada je veća od bojlera, bojler je manji. Ima li, pobogu, za mene dovoljno vode? Što sam napravila? Što sam si napravila? Kako se ovo dogodilo? Ne mogu se sad javiti na mobitel. Zvoni li uopće? Ovo nisam ja.

Ne mogu biti ovo tijelo. Ulazim u kadu. Spuštam se polako. Tko je ova osoba i što želi od mene?

Nažalost to sam ja. Sve moje borbe s kilogramima svode se, opet, na istu rečenicu.

Ja sam debela. Ne kao punija. Ne kao popunjena. Ne kao lijepa si daj samo malo ovdje i ovdje, više kao ne poznajemo se, ne surađujemo, mrzim te, ne smijem te mrziti i da sad smijem prevrnuti stol, baciti mobitel, zaustaviti ono što mi život radi…(što radim?) ne bih jela. Ne bih na svaku misao u usta gurala čep. I ne bih upropastila sve rezultate postignute do sad.

Jebote, njega ništa neće vratiti.

Tko će vratiti mene?