Gastric sleeve – lakši način

Kaže mama, kao i uvijek, nisi morala svima reći da ideš na operaciju.

Istina, nisam. I ne moram. No, ja se ljudi ne bojim. Poznajem tamu u ljudima, poznajem i svjetlo. Svakako, da dvoje ljudi zna, znat će četiri, šesnaest, pa šesdesetčetiri – a ja sam sve, samo nisam kukavica, nisam ono što netko očekuje ili želi da budem. Pa evo, za moju autentičnost, za ljude kojima će značiti šibica u tunelu, kao što je meni značilo kada sam čula za ovu opciju i pomislila – ima nade, čekaj, čovječe, ima nade! A onda na kraju evo i vama koji ćete svakako klepetat i pričat jesam li, nisam li, kako si ti velik jer si sve to sam, a ja nemam karakter, pa idem lakšim putem. I dok ti misliš da ja skidam kilograme, ja se kilogramima neću ni bavit, jer me, što je tebi nezamislivo – ne zanimaju.

Imam puno više toga za skinut od kilograma.

Ideju koliko kilograma trebam imat.

Traume od mržnje koja se na mene slijevala godinama.

Traume od samoće, jer sam stajala sama na suprotnoj strani, bez ičije potpore ikada. Ako je postojala, to je bio čisti mehanizam veličine s druge strane. Ljudi nekada pomažu samo da se osjećaju jači i bolji.

Traume od samoće, kada mi se nešto lijepo događalo, a svi se oko mene kiselili – te nije jedina rodila, te šta će ti to, te šta imaš od toga, svaki uspjeh je bio pod upitnikom, svaka želja ismijana, nikada dovoljno dobra, nikada ista, uvijek kriva jer ima jezik i usta, jer govori, jer se ne boji, jer, jer, jer.

Puno toga mi se zamjeralo. Svaka sitnica, stav, misao, sve je bilo podložno grobnoj tišini kada sam tu i priči kada okrenem leđa. Šta ti znaš, nikad ništa nećeš ni znat, vidit ćeš ti, čekaj samo – sa nadom da će mi se dogodit štogod loše, pa da se može biti ponosan, jer šta je mislila? Sitničarilo se, jer se nije imalo šta ni reć, skuhala je, nije skuhala, jel obrisala prašinu? A u prostoriji slon, koji se ne spominje. Kada sam se predebljala – gađenje. Šta si napravila od sebe? To slušaš od ljudi koji s tobom igraju tekmu, koji guraju kilogram po kilogram u tvoj gol.

Već je odavno bilo previše. I bilo dosta. Misliš da je nekog briga kako sam? Ono, stvarno kako sam i kako ću ovo? Nije. Oni će prebrajat do zadnje šta sam ja trebala, ribajući svoje savjesti, pravdajući svoje izbore.

Moja je pak mirna. Imala sam 38 kada sam shvatila da sam isto prolazila sa 4. Iste riječi, isti stav, niti me tko štitio tada, niti sa 15 kada sam se sama prehranjivala čuvajući dvoje djece i radeći u salonu uz školu. Kasnije pak, mogla sam malo živjeti, dok traje serija, kada za ništa nikome ne trebam. Svaki moj izbor bio je napad na nekoga – iako sam zapravo vrlo odmjerena osoba, pazim da ne povrijedim ljude, isto se moglo dogoditi nenamjerno, sigurna sam da sam nekad nekog povrijedila, no kako da i to defniram – ako sam nekoga povrijedila, a ta osoba, iako odrasla, ne dođe sa jasnim izražavanjem, zrelo, razgovarati, to također dalje nije moj problem, ja sam bila tu. Više nisam.

Noću sam oduvijek budna i to se pretvorilo u poremećaj. To je bilo moje vrijeme, kada sam mogla samo biti, disati bez prepreka – razvila sam astmu. Noć je bilo vrijeme kada mogu pisati, živjeti u svom svijetu, pa čak i jesti – razvila sam bolesti probavnog sustava.

Jutra su uvijek bila neželjena paralelna realnost. Od prije dvije godine spavam do kad hoću. Trebala je hard core dijagnoza da se ne pravdam kad sam ustala. Svako buđenje bio je strah kada sam ustala i koliko je sati. Čak i kada sam bila kilometrima daleko, ako vidim propušten poziv…

Ovo je lakši put. Samo se operiraš. I budeš top model. Ne moraš se trudit kao drugi, sami.

Ima nekih osam mjeseci da sam prerezala sve psihološke spone, navezanosti koje me guraju u bolest, gutanje riječi, šutnju, stvari su se slagale, jasnije sam vidjela sebe, sve oko sebe i put se otvorio.

Da, malo rubno, malo ekstremno, no moje misli i moje tijelo zajedno su bili ushićeni danima – ima nade, ima načina! Ima par godina da je svaki moj dan bolan. Doslovno, nema dijela tijela koji me fizički ne boli. Umorna sam i ujutro, do popodne sam preiscrpljena – pa i takva imam energiju nuklearnog reaktora, radim puno, puno toga sam preuzela na sebe i svaki moj dan je planina za svladavanje. Ovo, realno, osim njih dvoje koji žive sa mnom, ne shvaćaju, ne vide, ne žele – i to je čak i ok. Ljudi žive svoje živote.

Ja puno toga danas ne mogu. Ako odem do negdje, ne znam hoću li se moći vratit. Doći do stana je bol, uz zaustavljanje na kat i pol. Nikada ne znam kada neću moći disati, a kada mi nestane dotok zraka, kreće panika – jer nikada ne možeš biti siguran da ćeš moći izdahnuti i da neće doći do gušenja.

Nespecificirana kronična upalna bolest crijeva je prvo  umor. Nema odmora, naspavanosti, uvijek je neka razina umora tu. Smeta mi hladnoća. Smeta mi prevelika toplina. Hrana nije prijatelj. Bez lijekova ne možeš živjeti – sreća je kada nemaš aktivno krvarenje crijeva, pa ne moraš biti na kortikosteroidima ili imunosupresivima, jedni imaju toliko nuspojava da živiš horor priču, drugi ti ubiju imunitet.

Ne zaboravimo da ja pokušavam biti i poduzetnik u Hrvatskoj. I da sam generacija koja se sjeća rata. I straha.

Pretilost na sve ovo dođe kao ona karta viška koja sve uruši. Kocka zbog koje i to malo ravnoteže ode u nepovrat. U nekom trenu sam se pomirila da neke stvari – nikada više. Osim mene, dvoje ljudi je potpuno ovisno o mom stanju. Kćer, kojoj nikada nisam htjela bolesnu mamu koja ne može sve što i druge mame. Muža, koji zbog moje bolesti čak ne ide na regularan posao, nego je preuzeo na sebe veći dio radnji koje je za nas potrebno obavljati, a živi dostupan na moj poziv, jer nikada ne znaš kada će meni biti loše, a on ostavljati sve i dotrčavati.

***

Postoje stvari koje me rastužuju do kosti. Moje dijete koje moli da izađemo, odemo, idemo, a ja ne mogu. On, koji svaki ozbiljan razgovor okreće na neku glupost ili čak kad je ljut, jer je meni opet nešto, pa ponekada izgubi živce. Snimke sa Youtube videa koji uz glazbu prikazuju pejzaže i gradove koje nikada neću vidjeti, jer nema smisla ići negdje da bi vidio 300 m nekog grada, a priroda me alergijama pokušava ubit. Ili ljudi parfemima. Život u boli. Nerazumijevanje, jer kada imaš kronične bolesti, dosadiš ljudima, zapravo i ideš im na živce. Naviknu se na to stanje i budu u fazonu „opet ova priča“. Posao. Za kroničnu bolest ne možeš na bolovanje do zauvijek, čak i da možeš, što onda?

***

Danas više ne, no kako se približavala operacija, na 15-20 dana, mentalno se događalo svašta. Nikada nisam bila gurman, hranu nisam doživljavala nekim važnim faktorom, oduvijek sanjam tabletu koju ću popit i neću morati jest – ovo je djelomično želja da se ne bavim ovim, djelomično vjerojatno preiscrpljenost dijetama i lošim stavom. Više od 30 godina nisam nešto pojela s guštom, ili bar ravnodušno. Ako sam debela, onda jao jedem ovo, ne bih smjela. Ako sam bila u mršavoj fazi, jao ne bih smjela udebljat ću se opet. Imala sam faze da naručim hranu, ali mi  je neugodno jer će dostavljač misliti, ova debela jede. Ili, sjećam se događaja kada smo sjeli na pizzu i meni je moja bila ružna i nisam je htjela jest, pa ju je pojeo On. Ja sam i dalje bila gladna, kontala sam da mi je bar palačinke, ali kako je On pojeo moju pizzu, mislit će ova debela pojela pizzu, pa sada još i palačinke. Da, to je društvo napravilo. Iskaspilo i nas i misli i … Zato sad ja ovo idem riješit na lakši način.

***

Danima je vidim. Kao da je odvojena od mene. Ili nije. Istovremeno smo ista osoba i nismo. Tužna sam kada je osjetim u sebi.

Moja kćer mi se smije, jer plačem na dječje pjesmice. Ne, to nije plakanje na Zeko i potočić, to je svaka dječja pjesmica, ikad. Žaba na lopoču, ja plačem.

Često sam čula da kažu da ja ne volim djecu. To je toliko milja daleko od istine…Ja se samo ne znam igrati s djecom, ne znam što bih im rekla, ne znam se ponašati i jako, baš jako strahujem da ne napravim nešto mimo njihove volje. Ljudi su nekada u fazonu, ajde pozdravi, ajde poljubi, ono jao ne, ako dijete ne želi…

Sigurna sam da u tim trenucima, moje unutarnje dijete nešto ne da, nešto želi i ne želi. I pojavila se u mojim mislima, kroz moje trigere, regresira me na momente, u dob od četiri ili pet godina i prilično sam sigurna da na operaciju ide ona, a ne ja. Ja u mislima vidim nju, sebe, preplašenu, samu, kao da je ostala negdje, kao da je napuštam, tako se osjeća, a ja joj govorim da je gotovo, da je sve dobro i da nam stara prtljaga više ne treba.

Malo mi je žao što ovo pišem večer prije bolnice, što nisam pisala u skladu sa mislima kako su se događale, no vrijeme i snaga nisu bili na mojoj strani. Nadam se da ću nakon operacije imati snage zabilježiti stvarnost. Ako netko nije shvatio, barijatrija, gastric sleeve – 22.08.2022.