Ja sam ona generacija koja probija led stareći na internetu. Kao takvoj, kronično mi nedostaje adekvatnog sadržaja, pa je to jedan od razloga zašto osjećam potrebu za stvaranjem istog. Ja nisam od ljudi „zašto ja?“ ja sam iz kaste „zašto ne ja?“ a kako sam na ovim prostorima pisala blogove kada su mnogi glasni danas, bili tek rođeni ili bili u vrtiću, svjesna sam snage koju donose sa sobom, ali su oni potpuno nesvjesni praznina ispred njih i da i ovo netko mora za njih otvoriti. Njih u četrdesetima i pedesetima i šezdesetima virtualna stvarnost dočekati će spremna. Mi, nešto stariji, bili smo sami onda, tko je o(p)stao, sam je ovdje i danas.
Znate kako to izgleda? Mnogi nas nisu popratili na ovu stranu kada je online stvarnost uzimala maha, mnogi naši, pa i mnogi mlađi, i danas nisu dobro ukomponirani u tipkovnice, mreže, ne znaju gdje, ni kako, ni zašto bi, a neki su odustajali putem ne snalazeći se u novonastalim brzacima. Povlačili su se, usporili, zastali. Sve je to dio puta, no nekima kao što sam ja, nezgodna je stvarnost na tipkovnici i van nje. Zašto? Ne funkcioniram u lokalnim pričama, van tema sam koje njih zanimaju, a oni ne znaju što je TikTok, zašto bi itko pisao blog, šta će mi YouTube, a i FB mi je postao dramatično nepodnošljiv. S druge strane, nemam 23 godine, pa mi ni s njima nije mjesto. Uz to, ljudi kao što sam ja, tu su da ruše staro i grade novo. Za mene ne postoji tabu, nema teme koja se ne iznosi na svjetlo, nema stvarnosti koja se ne naziva pravim imenom, ma u kakvom obliku bila.
Zato sam tu. Da vam pokažem svijet koji je imao strpljenja za sadržaje koji nisu bili ograničeni na 9 minuta vaše koncentracije, pri čemu i ne razumijete da ste zapravo prevareni, da je to suptilno i sofisticirano odrađen plan koji vas drži na uzdi, na sadržaje koji su tresli ljude, vrijeme koje ne poznajete, ljude i djela koja su stvorile vašu slobodu. Jedna od stvari prema kojoj gajim duboku ljubav jeste – kontroverza. Kad ti ona dirne um, kad ti ona izazove radost, ushit, bol, mučninu, skok u dalj – to pamtiš. Naučite promatrati svijet u široj slici, naučite snagu kritičkog razmišljanja, snagu koja donosi mir dok čitate i pratite i slušate ono s čim se možda ne slažete, ali pokušate razumjeti, promatrajući faktore koji su doveli do tog slijeda misli i događaja. Ovo će vam služiti. U svim vašim stvarnostima. Otvorite um, zadržite mir i pokušajte. Moj mali kutak kontroverznih preporuka.
TEODORA, Paul I. Wellman – Meni je Teodora jedna divna kontroverza i ličnost, dijete i žena koja je u svom uličarskom životu i poziciji kurtizane navikla na sve vrste neuljudnosti, upoznajući ljudsku narav, ljude u suštini, narav muškarca, manipulaciju, promatrajući sve ono što bi čak i današnje društvo sablaznilo, bez čuđenja, prihvaćajući stvarnost kakva jeste i upravo to postaje njena snaga. Pronađe se tu i kojekakvih povijesnih uvida u rimsko-bizantski svijet, pripremu mladih žena na prostituciju, cijeli razrađen sistem istog. Teodora je upila suviše od ulice, a i suviše šamara; treba li posebno napominjati pošasti prostitucije: bolesti i trudnoće? Iako svjesna mnogih neuspjeha, nije prestajala s pokušajima da promijeni svoj svijet, shvaćajući koliko je obilježena spolom, ženstvom, te što to za nju znači u svijetu punom drugih žena, klasa, eunuha, muškaraca, naravi, politike, previranja, orgija i smrti. Teodora se ne libi biti britka, zahtjevna, hrabra, zajedljiva, smjela, inteligentna. Korak po korak, prkosna, držeći u ruci ono što su zvali najvećim grijehom, Teodora se uspinje na sam tron. Povijest je drži lijepom, osjećajnom, hrabrom, mudrom, iznimno ženstvenom ženom koja cijeni žensku prirodu i u njoj ustrajava, te upravo uz pomoć nje vlada i Justinijanom i carstvom.
VJEŠTICA I KIŠA, Jurga Ivanauskaite – roman koji je svojevremeno izazvao skandal u Litvi, koji zbog svoje radnje, postignućem Crkve, biva zabranjenim prodavati u svim knjižarama, proglašen pornografskim, te ga se moglo kupiti isključivo u sex shopovima. Stvarnost ovog djela nije ni blizu toliko isprazna, no ako ste nekritičkog uma i uzrujava vas pomisao na stvarnosti drukčije od vaše – onda samo nemojte. Djelo nije vrh umjetnosti, no izuzetno zanimljivog stila pisanja oplemenjen radnjama na tri razine, koje se međusobno isprepliću u svojim različitim dobima i likovima: žena koja je spaljena u srednjem vijeku zbog ljubavi prema fratru, jedna suvremena žena u borbi za i sa ljubavi prema svećeniku i ljubav Marije Magdalene prema Isusu. Ma kako gledali na ovo djelo, nemoguće je vas ostavi ravnodušnim. Suština kontroverze, koja najčešće ljude potrese već samom spoznajom teme. Ono što je divno u sve tri priče jeste ženska narav, koja i kroz vjekove, povijest, okolnosti, ostaje ista.
MALLEUS MALEFICARUM (Malj koji ubija vještice), Heinrich Institoris, Jacob Sprenger – Inkvizicija. Da vam jednom riječju opisujem ovu knjigu, to je to. Svaki tekst postane zanimljiv ako u njega dodamo riječi kao što su magija, vještice, vjera, vrag, koje onda obogatimo sa Bog i sud i dobijemo zastrašujuću jednadžbu…stvarnosti?
Kršćanstvo je velikim korakom rušilo vjerovanja rasprostranjena u narodu, sve u što su ljudi vjerovali ili radili, liječili se, koristili prirodu, u nekom trenu prozvano je nesvetim i vražjim, a ako k tome dodamo položaj žene u srednjem vijeku imamo recept za katastrofu tolikih razmjera da mi je teško i danas vjerovati koliko je ovaj dio povijesti pometen pod tepih, zabranjen u propitivanju, nijem na oltarima i usnama svih kršćana. Ova knjiga u tri dijela opisuje položaj žene – jer samo je i isključivo žena mogla biti podložna magiji, nikako muškarac, žena je po naravi bezvrijedna i stoga ljubomorna na muškarca i jedina svrha postojanja žene jeste da nanese zlo muškarcu, te kao takva odaje se čarobnjaštvu, orgijama sa đavolima i vrazima i svim mogućim vrstama najgorih opačina. Crkvena inkvizicija stoljećima kažnjava, ranjava i ubija žene pod nazivom „vještica“ a svjetovni sud od crkvene inkvizicije, bez pitanja, prosudbe, bez ikakve rezerve, samo preuzima model i zajedničkim snagama imamo progon vještica. Sve je bazirano na tome da žena ima prirodan nedostatak još od stvaranja prve žene, obzirom je stvorena od muškarčeva rebra koje je svinuto tako da jasno pokazuje da je protiv muškarca, da su države uništene zbog žena, s pretpostavkom da je priroda žene laž, da je potpuno demonska i da je muškarac u svakom pogledu žrtva žene. Dakle, da stvari budu jasne, nikada nije postojao progon vještica, ovo je bio apsolutni progon žena i nekog manjeg broja muškaraca. Simpatičan detalj koji većina ljudi ne zna, jeste, gdje je nestao ured crkvene inkvizicije? Nije nestao. Preimenovan je. Na sigurnom je i danas se zove“ Kongregacija za nauk vjere“ i ako ćete biti hrabri pogledati dublje vidjet ćete da isti i danas rade na istom cilju. I ne pričam o imaginarnim likovima, svi znate Ratzingera, desnu ruku pape Ivana Pavla II, alfu i omegu ovog ureda, koji je bio i glavni teolog, glavni i odgovorni za sve funkcije Crkve, način na koji funkcionira, sabotirajući mnoge istine, zaboravljajući i da je Isusova božanstvenost izglasana u Niceji 325.godine većinom od 217 naprama 3 glasa, a papinska nepogrešivost 1870. većinom od 535 glasova od ukupno 1084 eklezijasta, držeći, da citiram: „ vlast se ne temelji na većini glasova“.
Ova knjiga smatra se najzlokobnijom i najizopačenijom knjigom ikad napisanom. Tri dijela sadrže poglavlja (npr. „Kako se vještice pretvaraju u životinje“, „Na koji način mogu iščupati čovjeku srce“, „Kako živom tijelu mogu izmijeniti glavu bez boli ili ozljede“). Također, tu su i pitanja koja služe utvrđivanju istine: zašto su vještice žene, a ne muškarci? ‘Imenica Femina je složena od dvije riječi Fe i Mine što u prijevodu znači da je žena manje vjere od muškarca i time ona sama manje vrijedna’.
Zašto vještice ne mogu nanijeti štetu kraljevima i ljudima na položajima? ‘Gospodu štiti poseban anđeo čuvar, a druge samo običan anđeo.‘
Jasno je da žene ovdje nisu imale šanse kad su odgovori jednom prihvaćeni od strane naroda i vlasti. Opasnost od vještica i njihovih općenja sa vragom, sukuba, demona, letenja i to na način da se mažu, ili metle, mašću koje prave od dječjih udova, odgovornošću za pobačaje, impotencije i sve što je nekome moglo past na pamet, smatrana je stvarnom u očima naroda. Dokaz krivnji mogle su biti i suze i ovo jasno navodi koliko je važno stalno propitivati položaj žene u društvu, Crkvi, svijetu – jer srednjovjekovni stav nije se promijenio, samo se nalaze perfidniji načini utjecaja u nemogućnosti daljnjih direktnih napada.
PRIČA O DJEVOJCI O. (Djevojka O.), Anne Desclos, (napisan pod pseudonimom Pauline Réage) – osobno mi omražena Pedeset nijansi sive izvukla je ponovno na svjetlo dana u popisima erotske literature Priču o O. Nisam sigurna da je ovo dobra ladica za ovu knjigu, osobito jer je knjiga BDSM tematike i suštinski prosječnom čitatelju teško shvatljivog sadomazohističkog odnosa. Iako su u knjizi stvari nazvane pravim imenom, suština knjige možda i nije to zašto je svrstana u ovu kategoriju, nego povjerenje, emocija, predaja vlastitog postojanja u ruke osobi kojoj toliko vjeruješ da joj prepuštaš svoje maske, svoju istinu, svoj mrak – žena koja svojevoljno stavlja sebe u poziciju roba. Kod kritika i opisa ove knjige naći ćete suhoparne rečenice koje upućuju na kolosjek morbidnosti u spominjanju tortura, mučenja, seksualnog korištenja, iživljavanja muškaraca nad tijelom žene, no ovdje je zapravo potrebno shvatiti slobodu izbora i prirodu mazohizma, te suprotan kolosjek – sadizam. Potrebno je shvatiti da mazohistici iz priče prija i godi njena bol, čekanje, ponos trpljenog, gubitak stvarnosti u kojem je potrebno svakodnevno donositi odluke i preživljavati – te ona i nakon što napusti dvorac u kojem je bila izložena poniženjima i torturama, odbija svoju slobodu. Eventualni čitatelji prije čitanja ovog tipa literature trebao bi posvetiti neko vrijeme shvaćanju ove vrste odnosa, kao i shvaćanju da je ona bila slobodna svo vrijeme donijeti odluku odlaska, nepristanka, no njoj to nije bilo ni u primisli.
Ne čudi ni danas zašto je autorica djela provela 40 godina, od izdavanja, pod pseudonimom, jer nisam sigurna da smo značajno daleko otišli u razumijevanju ove vrste kontroverze kod prosječnog čitaoca.
„U svakom trenutku varaju te moja mašta i nejasni snovi. Izmoždi me. Otarasi me tih snova. Podaj me nekom. Poduzmi nešto, e, da ne bih imala vremena ni sanjati o nevjeri. (U stvarnosti mnogo je manje prilika za to). Ali, pobrini se da me najprije obilježiš svojim znakom. Neka tragovi tvojih korbača i lanaca, ili one karike u mojim usnama, nedvojbeno zbore o mojoj pripadnosti tebi. Sve dok me tvojom voljom tuku i siluju, ja nisam drugo do tvoja misao, želja, tvoja opsjednutost. Mislim da si upravo to htio. I ja tebe volim i upravo to hoću. Ako sam jednom zauvijek prestala biti ja, ako usne, utroba i grudi nisu više moje, postajem biće s nekog drugog svijeta i sve je drugačije. Možda jednog dana neću ništa o sebi znati. Čemu odsad užitak, čemu milovanja toliko ljudi što mi ih šalješ, a meni su svi isti – čemu, kad ih ne mogu usporediti s tobom?“
C R N O R U Ž I C A 