Rekla mi je da je pomislila „šteta što je žensko“. Znala je, kaže, da će mi biti teže. Da će i jednostavne stvari zahtijevati više i jače. Ne znam je li u pravu, nisam još uspjela, uz svu silu kameleonske naravi (koja ni to nije uspjela potpuno biti u vlastitoj prgavosti), mijenjati spol. Ali znaš, mama, ova je žena sretna.
Sretna jer ima mamu koja ju je naučila da se granice moraju prelaziti. I kad nisu nužno odobrene. Pa ni od tebe. Možda si bila tiša, možda si bila mirnija, možda osjetljivija, možda više okrenuta sebi – razumljivo, ali ja sam Čula da si išla u školu, unatoč…Unatoč. Čula sam i da si nosila haljinu bez rukava, kada je rukav bio simbol čednosti. Znam da ti nisi voljela svoje čizme koje sam ja kao dijete voljela uništavati, skupa sa zavjesom koja je bila moja najdraža balska haljina. Ako mene pitaš, hlače koje si nosila, meni su bile sasvim razumljive – najlonke su ionako loš način za prezimjeti. U osnovi, nisam ni očekivala da mi ona četka neće zaglaviti u kosi, otkud mi ideja da će mi frizure raditi ona koja ostavi na pola kuhan ručak da bi s tatom visila na stadionima. 😀
Čula sam da je rekao „da mi dlaka sa glave ne smije pasti“. Shvaćam, danas, shvaćam opciju da bude muškarac svog doba. Možda nismo obitelj iz časopisa, glasni smo, stalno se „koškamo“. Fućkaš kataloge. Njegove poklone ionako nitko nije nadmašio. U stvari, ne znam otkud mu volja da se, sa 50+ godina, još i s tobom bori oko kupnje one ružne neprave barbike u vjenčanici. Kad malo razmislim, znaš one neke ženske stvari, stvarčice, farbe za kosu, higijenske kontroverze koje se ne spominju na glas (da je to neka muška stvar, ne bi bilo problema s tim ni na razglas, prodavale bi se kao krumpiri, od vrata do vrata), parfemi, šalovi, lakovi, pjene – i danas, još imam fen koji mi je on kupio – sve je to nekako bio njegov „posao“ (ne znam je li mama kad što imala sa ičim takvim, vjerojatno jeste, ali ne sjećam se tih mogućih rijetkih dana 😀 ) – pozivi iz dućana dok sa trgovkinjama raspravlja o krilcima. Nije bio za bojanje moje kose, ali je na pojavu izrasta gurao ruku u džep govoreći „daj se, molim te, ofarbaj“. I danas me vesele članci koje je izdvojio za mene – novi lijek za celulit, npr. On me vozio u školu svako jutro. Vozio me na posao svako jutro. Sa 25 godina smijali su mi se jer sam za uvriježene „ženske poslove“ tvrdila da su muški. Šta ja znam, nismo savršeni, ali naučio me je da, ipak, mazim i razmazim ženu u sebi. A žena u PMS-u zaslužuje puding i čokoladu koju će ti netko donijeti – iako je ostalim danima bio za to da odem na dijetu 😀 Male stvari koje čine život, male stvari koje te čine ženom. A velike? Prva je osoba kojoj se javljam ako imam bilo koji problem. Sasvim sigurno na prvu neće biti pitom. Za pet minuta svaki, bilo kakav, problem – biti će riješen. Kriterij za sve muškarce u životu.
Ponekada mislim da sam odrasla sa dva oca. Drugi je brat, stariji, očinska figura – jedina osoba koju sam, po defaultu, morala poslušati. Tu mi nisu davali prostora. Neko je vrijeme imao glavnu ulogu; život nekada stvarno nije lijep, pa je dobio pubertetsku mene, na odgovornost, u prilično mladoj dobi, kao bonus uz svoju obitelj. Bezbroj puta me izvukao i opravdao pred „njima“. Njegova riječ je bila ono što su i oni poslušali – bar kad sam ja u pitanju. Nisam baš znala biti najbolja sestra na svijetu, ali je on pomogao tkati nit života kako bih bila sretna djevojka i sretna žena.
Muškarci su imali poštovanja prema meni. Prijatelji, poznanici, prve i zadnje ljubavi – jednako su me pazili. Prijatelj koji je nabavio motor, nije me htio voziti na njemu smatrajući da nema dovoljno iskustva da mene vozi na njemu. Morala sam čekati. Ako je bilo kasno, a put do doma mračan, nikome nije bilo teško prošetati sa mnom i vratiti se sam. Bili su tu i kao zaštita od one šake nemuškaraca koje uvijek negdje bauljaju. Svi meni bliski su cijenili moju potrebu za onom svrhovitom slobodom.
Ako netko i nije, ne bih to znala, moj svijet je ispunjen muškarcima vrijednim svakog poštovanja. I oprostite me što se neću bazirati na ničije mane – nitko ne bi trebao. Jedine mane koje bi si trebali dozvoliti žvakati su one…naše. Moje. No, kada imaš ovakvu podlogu, korak po korak učiš biti sebi prijatelj…ica.
Strašno kolika me zaljubljenost lupala po glavi. Ona potpuno nenormalna, poremećena, ona koja lomi misli, prste, lupaš gluposti, gledaš u pod, pa prkosiš, pa se inatiš, pa miriš sa minusom, pa odskočiš od plusa – na kraju smo se vjenčali. To je bio moj drugi brak na papiru i prvi u cijelom Univerzumu. Znaš što je najbolje? Sloboda. Osjećaj uvažavanja. Kada bih došla na ideju da cijeli dan ležim na trgu – on ne bi sumnjao da tome postoji odgovarajuć i prihvatljiv motiv. Vjerojatno bi došao sjest kraj mene s onim osmjehom „evo je, opet“ , donio bi pecivo i kavu. Ono što je vidljivo na prvi pogled je to koliko voli moje „ludilo“. Nije bitno ako si malo lud, dok god imaš nekoga tko je lud sa tobom. I za tobom.
A opet…mnogo je čvršće na zemlji od mene. Ne pokušava me spustiti sa mojih oblaka, zna da moram imati dnevnu dozu snova. Dok ja počinjem rečenice sa „hej, pročitala sam…“ on radi od kantica zvučnike. 😀
Onda je došla Ona. Bili smo van sebe…koliko god se pripremali, euforija te okrene naglavce. Tih 10-15-30 dana, da je potrajalo duže, u tom intenzitetu, sigurna sam, ne bismo preživjeli. Sve smo prošli zajedno; pregledi, tečajevi, porod, sve nakon. Plakala sam kad su mi oko 16-og tjedna rekli spol. Ok, plakala sam i na prvom ultrazvuku, ali taj tren kada sam čula „curica“ sve je postalo stvarno! Nisam pomislila da mi je žao, jer će joj biti teže. Pomislila sam, dolazi spremna za sve što je čeka. Kada sam je konačno imala u rukama…nisam plakala. Nisam postojala. Postojala je samo misao – ništa veće ne možeš napraviti od toga da nekom pružiš mogućnost proživjeti cijeli jedan život. Pomalo se misao pošla cijepati…već sam tada bila svjesna i pomalo tužna, jer je u stvari tako malo moja. Svaki tren nakon toga više sam svjesna njene osobne stvarnosti, njenog života odvojenog od moga i samo joj želim biti stup na koji se uvijek može osloniti – bilo da je to moja izrečena misao, sigurnost, topla juha, sjećanje ili dom. Tek tada…i sada, shvatila sam tko sam ja. I tko smo svi. I jedno želim više od ičeg, toj divnoj ženi koja će uskoro napuniti 3 godine – da nikada, nikada, nikada ne zaboravi živjeti. I da do maksimuma živi što jeste. I da uvijek Bude. To ne da je dostatno, to je sve.
Prijateljice. Prijateljice! E to je drugi svijet, planeta, galaksija! Žena bez žene nije potpuna žena. Netko mora imati taj isti savršen osjećaj za osjećaj. S nekim moraš oboriti sve barijere i biti potpuno Ništa i Sve. I smijati se do suza, plakati u istoj sobi ili toliko sliniti da popuniš sve kilometre između. Moraš imati to posebno mjesto u nekom, to posebno mjesto, poseban stol, posebno sjećanje. S nekim se moraš rugati sebi kada smršaviš 30 kila pa ne znaš možeš li proći između dva utjesno parkirana automobila. Moraš s nekim analizirati sve što je rekao, način na koji je rekao, pogledao, s kim je bio, tko je bio, netko ti mora javiti gdje je prošao i netko mora tako dobro znati koliko je ružna ta njegova nova. Ili bivša. Netko mora primjetiti koliko joj bokovi nisu skladni i kako izgleda baš tupavo. 😀 Moraš s nekim sve to prerasti. Moraš imati nekog tko može slatko i bezazleno uputiti ti psovku. Ili te udariti daljinskim po glavi. S nekim moraš biti vani zgodna, ono, do ibera. Moraš imati nekoga tko je ljubazan, profinjen, sav u trudu da bude bolji svaki dan. Moraš imati nekoga koga nije briga za to. Moraš imati nekog starog i nekog novog. I moraš imat nekog s kim se možeš pomirit nakon glupe svađe. I moraš kada staneš pomalo umoran, znati, da to jedno mjesto u srcu samo ona, samo one, mogu dotaknuti. Mjesto koje grije jednako kada si mlad i kada stariš. I kada zastaneš sama, negdje, kilometrima daleko, umorna…samo želiš taj poznat glas. I nazvat ćeš tužna. Poklopiti s boljim trbušnjacima, od smijeha.
Netko ti mora kada stvari krenu loše, u tišini i bez riječi, spustiti novce na stol. Moraš imati nekog kome ne možeš reći hvala, a da on/ona zna da hvala nisi rekla samo zato da je ne utopiš u suzama. Moraš imati nekog tko će zbog tebe ići gledati Eminema. Nekoga tko će ti predložiti bijeg sa vjenčanja. Tko će razumjeti zašto dvije godine nisi rekla istinu o svom, lošem braku. Zašto nisi spomenula onog koga se ne spominje. Netko mora biti ono, tvoj, do neba.
Postoje i oni trenuci…Kažu, čovjek je sretan onoliko koliko može biti sam.
Sve rečeno i neizrečeno završiti ću rečenicom Anais Nin, divnom, kontroverznom ženom;
“…A ja ću uvijek biti djevica – prostitutka, perverzni anđeo, dvolična žena, kobna svetica.”
Sretan Dan žena ,
uz zahvalu svima koji su me učinili sretnom, zadovoljnom, divnom, ma kojeg spola bili i ma koliko i na koji način ste sudjelovali u kreiranju moje niti, bilo da sam vas spomenula ili nisam, bilo da ste se prepoznali ili niste 😉
ARHIVA 2015.
C R N O R U Ž I C A 