Prije nego sam počela pisati ovaj tekst, otišla sam na Google, ali i Youtube i u tražilicu ukucala temu. Rezultati su krajnje razočaravajući. Nisam posvetila mnogo istraživanju, ako izuzmemo spontano informiranje tijekom 40 godina.
Ovaj tjedan idealan je za, iz moje, rođendanske, perspektive:
STARENJE
Google je tmuran po ovom pitanju. Brojni članci, studije, udruge, novinari. Svi sa jednim ciljem. Da definiraju u nekoliko točaka to propadanje, raspadanje, uz razne vrste tješenja oko ove tragedije.
Youtube gori od savjeta kako da ne ostarite. Ajde, ako baš vi morate, koža ne mora, ruke ne moraju, bedra ne moraju, svakako spriječite i menopauzu.
Ni društvene mreže više nisu tako mlade, a mi koje je razvoj društva u ovom smjeru zatekao krajem 90-ih s prelaskom u novo tisućljeće, podijelili smo se u dvije skupine: one koji su se snašli s tehnologijama i oni koji nisu. Mnogi su putem odustali, a servisi koji su nas spajali sada su se pocijepali na starije i mlađe, s podskupinama i minimalnim odstupanjima. Facebook je ostao starosjediocima, Instagram zahvatio dvadesete , pa tridesete, TikTok teen populaciju, a svaka od tih ima šetače koji plivaju u svim vodama. Iako ne osobito bitno za samu temu, upućuje na stav – mlađi ne žele starije u blizini. Što je shvatljivo. Do mjere gubitka poštovanja. Mlađa populacija okrutna je u kreiranju uvreda primjerice starijim tiktokerima. Uvijek se pitam gdje su zakazali roditelji i što je sa inteligencijom? Ja sam oduvijek znala da ću ostariti. Nije za ovo potrebna visoka razina svijesti. Ako znaš kako se zoveš, znaš da ti se svake godine uvećava broj godina na Zemlji i da se bližiš kraju. Stariji nisu preskočili vrijeme: oni su do tamo stigli živeći. Život.
Da ne širim dalje, shvatili ste temu. Starenje je jedna jeziva pojava koja vas čini ružnim, izboranim, tupim, tišim, umornim, bolesnim, bezvoljnim i iznad svega nepoželjnim. Još jedna divna društvena kategorija koja diskriminira: stari u svoja četiri zida. Ne oblači se u odjeću koja je lijepa, slučajno nemoj da nešto i otkriva, ne forsiraj život, makni se iz klubova, napusti kafić prije određene ure, brže hodaj, vidiš da turiram proći tu, a ti smetaš. Nikome tvoje mišljenje ne treba, tvoje je prošlo. Makni se sa Instagrama, tamo su ljudi lijepi, a ti imaš već…
Koja je dobna granica u kojoj „ne mogu da sjedim sa vama“? Malo sam zbunjena, da li da ne sjedim ili da ne sijedim? Što vam teže pada? Što će vam manje teško pasti kad se u zaletu nađete na istom tom mjestu? S koliko godina ćete „gledati tu djecu“ ili „ići kuhati taj ručak“? S koliko godina je red da se izbrišeš sa svih društvenih lista, stvarnih i virtualnih?
Klubovi nisu za tebe, šta imaš ti sa glazbom i izlascima? Kada vi planirate izbrisat svoje profile i uklonit tragove da ne smetate onima koji dolaze? Kada ćete se oblačiti primjereno svojim godinama, kakvi su planovi? Koliko traje jedan život, onako odoka, kada je sve relativno prošlo ok – 80? Ajde, recimo 80. Sa koliko se odustaje od sebe? Kakve su preporuke? Sa 29? 37? 44? Ne možemo dalje od ovoga, jasno je. Dozvoljavate, dakle, manje od pola života? Nakon toga, uputstva za upotrebu kažu: makni se. U najboljem slučaju dobro se držiš, za svoje godine. To što se nisi adekvatno raspao, usljed slučajne genetske rapsodije, malo će ti produžiti život. Na tridesete. No, stani bliže vratima.
Kada si stariji moraš biti ozbiljan. Smijeh je zabranjen. Pogotovo ne bučan, glasan i stvaran.
Stvarnost je ružna. Nije da ćemo te prihvatiti, ali daj učini nešto. Bacaj sve što imaš na kozmetiku koja neće pomoći, no moraš se za nešto držati. Velike naočale su obavezne. Kao čovjek koji krvari među vampirima – nadaj se da te neće skužit. Možda prođe na struk. Najvažnije je da ne izgledaš kao da imaš koliko imaš. Godina, naravno. Na cijeni je da ne izgledaš kao ti. Sve učini da ne budeš ti. Nisi ti, daleko bilo, žena svojih godina. Nikada ti nećeš biti žena svojih godina. Znam. Za biti što jesi u šetnji između raznih čopora, zaista moraš biti lud. Nemaš ti šta biti što jesi. Obavezno pokaži djeci užas starenja. Uči ih da se otpišu čim prije. Prvo tebe, pa sebe. Osobito ako si žena. Tvoje je prošlo.
Pih, ako će trošit pare, onda će on trošiti na mlađu, što bi tebe, tigra sa strijama i godinama tolerirao? Godinama ste skupa, šta tu da se gleda, ostala navika, vremenom ostajat ćete sve više sami, a i on sa svojim nedepiliranim pazusima, pivskim trbuhom i podbratkom nema šta očekivati, samo nek priča. Tebi je svakako Pero koji je 11 godina mlađi poslao…Samo nek` on priča.
Ovo nije tema koja može ovako stati u jedan blog post, no vjerujem da je dovoljno za percepciju onoga što je vani, ponuđeno. Ogoljeno, bez dostojanstva, s mirisom očaja i propadanja. To je ono što vjerujete, što podržavate, kako živite.
No, da vam kažem nešto – onaj dan kada ste prestali slaviti rođendan, taj dan je počelo. Kada više nije bilo jedva čekam poklone i tortu (znam da su mnogi živili i bez toga, no ne možemo sada ulaziti u temu trauma iz djetinjstva). Kada ste prestali s nadom da će on baš taj dan shvatiti da mu falite, da pamti, kada će vas onako toksičan nazvati samo da ostavi jedan pečat nedostajanja u vječnosti, ostarili ste kada ste svemu dali prednost, kada je prestala glazba i klubovi, kada je postala nebitna haljina ili prijatelji. Ne pričajte da su vam važni prijatelji, vi sve odgađate dok se međusobno ne zaboravite. Ovo vas je grabilo dok ste čekali, da riješite još ovaj problem, kao da uz taj problem niste mogli živjeti. Mogli ste. Mogli ste imati dva puta mjesečno noći sa prijateljicama, mogli ste imati subotu na spoju, mogli ste za sebe zahtijevati život, a ne kauč s pogledom na oltar svih oltara. Što je prvo što mora imati mjesto kada uređujete prostor? Televizor, tako je. Čuvar brakova, jači od kredita. Mogli ste putovati. O da, mogli ste imati veću plaću, ali trebalo se educirati. Mogli ste manje pričati o meni, o mojim kilogramima, mom razvodu ili čije je moje dijete – jer kao što vidite, ja starim potpuno drukčije od većine. I ne tražim odobrenje za to. Covid potvrdu imam, ova me ne zanima. (Sebe sam navela kao primjer, ima većina svoju Maju, ne umišljam toliki značaj).
Ne znam odakle dolazi ova morbidna ideja o starenju kao ultimativnom problemu, o procesu u kojem život staje mnogo prije nego on zaista stane. Starenje je proces. Na samom kraju možda i bude teško, ali kako da ti kažem – baš me briga. Mnogi od nas nisu živi od dvadesetih. Mnogima zdravlje nije dozvolilo ni mladost. Zašto se stoga starenje ne veliča? Starenje kakvo ga društvo predstavlja već i prije tridesetih je potop svijesti. Starenje je privilegija, a vi staranjem branite vlastito odustajanje. Pa mnogi se nisu uhvatili u koštac sa vladanjem mobitelom ili internetom, kamoli da uče jezike, mijenjaju zanimanje ili bilo što što vam može past na pamet! Prestani sakrivat godinu rođenja i stani ispred sebe, ako već nisi, stani. I ne daj ovima od 16 da uništavaju sebe – oni to ne znaju, nisu svjesni, ali oni će se naći na našem mjestu mnogo prije nego slute. Učinimo za njih život prihvatljivim. Unatoč njihovim današnjim stavovima, sjetit će se vrlo brzo, sa sramom, svojih misli.
Ja sam prehodala prvu godinu u četrdesetima. Bila je svakakva. Znala pokazati i zube. No, ja sam tu. Ja ne živim život – ja jesam život, bez mene života nema, a suprotno svemu što nam se predstavlja, vrijeme ne prolazi. Koliko ja vidim, *ono stalno dolazi. Pa tako i moja 41.
C R N O R U Ž I C A 