Nemoj zbog mene…

Ostavljaš li me to?

Kao gost koji polazi, gledam kako spuštaš ruku na kvaku, pa se vraćaš, sjedaš, umjesto riječi, preslažeš tišine. Pa sjedimo tako. Ovdje i tamo, a ja strahujem čega ću se sjećati.  Šutim bol, pa ćutim bol, pa zaboravljam.  Spavam i jedem, koraci me vuku, teški, preslagujem tišinom.

Izgovorim li kao da ću ubrzati. Odlazak. Ili polazak. Palim svjetla, pa ih gasim, molim noć da te ostavi još malo, pa te puštam…nemoj zbog mene!

Odroni. Čujem srce u grlu. Pa zaboravljam zvuk. Ljutnju. Sve ono što je nosilo rane. Povrijedi me još jednom, ponesi me još jednom, možemo li malo biti sami? Nismo dugo. Možda nikad i nećemo.

Pomislim, ne mogu ja ovo. Jesi li još tu, zbog mene? Zbog njih? Čemu se nadam?

Prije ulaska povučem osmijeh, lijevo pa desno, pogledom u oči ti, tražim odgovore na pitanja koja ne postoje. Što ako ovo zadnji je put? Zadnji Božić, zadnji rođendan, zadnje…nešto? Što pamtit ću? Što ponijeti ću? Znaš li da me boli? Znaš li da boli zauvijek? Znam da si još tu…ne mogu, ne mogu ja ovo!

Ne smijem ti reći. Čuvam ti ponos. Snagu. Zadnjim svojim. Nečim. Pogledavam te, tražim to što ostati će kad odeš, uz mene. Pa me boli zaborav, što ću zaboraviti? Što ako me zaboraviš, a da me nisi ni upamtio? Što onda? Što će mi ostati nakon svakog pogleda dok tražim znak da još dišeš dok spavaš na svojoj fotelji? Što će mi ostati? Čija ću biti kada se, jednom, više ne *vratiš?

Ne mogu bez tebe. Gasi se moje podnožje, moje planine, moje nebo… Pomislim, Bože, šuti! Ne govori, ne piši, ne spominji, ne izgovaraj…Još si tu. Još si tu, a ja kasnim.

Jesam li bila krivo? Kriva? Sve? Nisam htjela. Ostani još malo. Boli li te? Nemoj zbog mene…Nemoj ostajati zbog mene. Mogu ja to.

Pomislim, nemoj…ne radi si to. Pusti još ovaj dan da prođe, sutra možda, neki drugi dan. Nije danas. Hvala ti, nije danas. Hvala Ti, nije danas. Ne mogu ja to.

Pruža ti ruke, ljuti se,pjeva, grli te, …ne vidi tugu koju držiš, dok pričaš o njoj. Vidim što misliš i što stoji u riječima „koliko je odrasla“. Grlim te kroz nju, jer ja ne mogu. Bojim se da izgledam kao oproštaj. Kao oprost i kao oproštaj. Ne činim to, govorim si, ne čini to…ne mogu ja to, pravim se jaka. Kao ti. Da sam kao ti. Rekli su da sam kao ti.  Moram biti kao ti…nemoj još danas.

Ne misli to, proživi kada bude, pusti ovo proživljavanje svaki dan! Svaki dan, svaki dan, svaki dan, svaki dan,… Budi kao t..on. Ono čemu se veselio osamdesete. Ono što je držao na krilu praveći se da ti svira po trbuhu i rebrima. Budi ona kojoj je kupovao pudinge, kojoj je branio izlaske, ne ljuteći se nikad ispoštovanom satu povratka. Budi ona koja ga je ljutila, ona s kojom se svađao, ona kojoj je s osmijehom kupio stvari u auto na nekom parkingu dok je po tko zna koji put rušila vlastiti život i smjer. Budi danas ona koja je ljutnjom urušavala krov i opraštala do njegovog sastavljanja.

Ne plači, kažem si. Nisi dijete. Ovo nema smisla. Pusti. Pusti i kad te izda pogled na njegova prsa dok spava, pusti i kad se otme uzdah jer je još tu. Pusti.

Kako? Pitam na glas. Nikoga. Samoću koja nagriza utrobu. Kako? Pa još sam dijete. Njegovo.

(18.04.2018.)

25552123_10210892914100221_7488010548048816967_n

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.