Oko rođendana sam uvijek mnogo pametna

Možda često ne razumiješ, ali postoje ljudi koji vide par koraka ispred. Ne znam je li to dar ili nešto što trebaš neželjeti. Mir je znati. Misliš, ako znam, zašto griješim? Iz istog razloga zašto se ljudi penju na planine. Adrenalin. U meni je oduvijek suviše života. Nisam trebala planine, ja sam svoj vrhunac!

Zato vas ne razumijem. Ja sam kao prskalica, vatromet, turbulencija, potres, ne odustajem ni kada me strah, ni kada je strah one oko mene.

Ne, nisam sklona rizičnom ponašanju. Ne nalazim smisao u izlaganju koje ništa ne donosi, osim dubine očaja. Očaj je zanimljiv. Dok koketiraš s njim. Nešto kao smrt.

Ali nisam to htjela reći.

Ne voliš kada se ljuti, što je razumljivo. Zaista razumijem da je teško dobiti eksploziju u trenu kada nekog ideš zagrliti. No, vidiš, ti ne čitaš život. Ti ne razumiješ da je tvoje jučer postalo tvoje sada. Ne razumiješ da ćeš jednom sjediti sam. Sama. Da će se današnje akcije osipati, da će pijesak iscuriti kroz prste, da iznova grabeći nećeš svako zrno pijeska složiti gdje je bilo. Ne shvaćaš da će svi otići. Ne shvaćaš da imaš ono što si živio. Predložila bih ti, ako smijem, da ulažeš u sebe. U biti. U život. U ono što te ispod kože grebe, ono što možda više ne osjaćaš pod višegodišnjim zadebljalim slojevima. Ne zavaravaj se. To ne radi vrijeme. To ne rade godine. To ti radiš. Izborima. To je svaki put kada joj nisi donio cvijeće dok te je voljela. To je svaki put kada si rekao ružnu riječ, kada te molila da prestaneš. To je bilo svaki put kada je vikala, nemoćna, a ti si prkosio. To je bilo svaki put kada si vratio. To je svaki put kada nisi čuo. Kada ti je bilo dosadno. Kada nisi pričao. Kada nisi živio. Svaki put kada mu nisi rekla da je u pitanju tuga, a ne bijes. Kada nisi sebi priznala da je bijes prihvatljiva zavjesa ostalim emocijama. Kada nisi shvatila da je bijes životinja postavljena da štiti strah od emocija. Svaki put kada si odgumila orgazam. Svaki put kada si pristala na ono što ne želiš. Kada si našla opravdanje. Kada si šutila svijest da bi otišla bilo kome, samo ako te čuje. Bilo je dovoljno da te čuje. Svaki put kada ste bezvoljni otišli ujutro, bez strasti hodali ulicom, ljuti, razočarani, slijepi, nezahvalni. Svaki put kada je vaša nemoć vrijeđala druge, pogađala druge, vaš nemar, vaše laži, vaša samozavaravanja.

I onda je borba prošla. Poslova nema. Djeca su otišla kroz vrata, ljubav je otišla, vjerojatno na sve izlaze, odvukla se raskomadana. Ostala si, prozirna; s godinama sve više pričaš, pričaš, pričaš, ljudi te izbjegavaju jer držiš monologe. Šutio si kada je trebalo govoriti, govoriš kada više nikog nema da te čuje. Ne čuju te, kao što nisi čuo.

I tako, dobiješ što si hranio. Pravda je tu, neumoljiva, svakodnevna. Zašto ja? O, znaš zašto ti. Znaš. Svaki put kada je dostajalo sutra, svaki put kada je nekom zbog tebe napuklo danas, zato ti.

Posao koji ne voliš, ljubav koju ne ljubiš, djeca s kojom ne znaš što bi, stare ljubavi, novi ljudi, tuđi uspjesi, tvoje tijelo, fotelje, televizori, televizije, pretplate, bahatost, cinizam, neostvarenost, rane za koje kriviš druge, nedostatak odgovornosti.

Još želiš čuti da si u pravu. Sutra ćeš. Znam. A tako si sam, zar ne?

Nemoj zbog mene…

Ostavljaš li me to?

Kao gost koji polazi, gledam kako spuštaš ruku na kvaku, pa se vraćaš, sjedaš, umjesto riječi, preslažeš tišine. Pa sjedimo tako. Ovdje i tamo, a ja strahujem čega ću se sjećati.  Šutim bol, pa ćutim bol, pa zaboravljam.  Spavam i jedem, koraci me vuku, teški, preslagujem tišinom.

Izgovorim li kao da ću ubrzati. Odlazak. Ili polazak. Palim svjetla, pa ih gasim, molim noć da te ostavi još malo, pa te puštam…nemoj zbog mene!

Odroni. Čujem srce u grlu. Pa zaboravljam zvuk. Ljutnju. Sve ono što je nosilo rane. Povrijedi me još jednom, ponesi me još jednom, možemo li malo biti sami? Nismo dugo. Možda nikad i nećemo.

Pomislim, ne mogu ja ovo. Jesi li još tu, zbog mene? Zbog njih? Čemu se nadam?

Prije ulaska povučem osmijeh, lijevo pa desno, pogledom u oči ti, tražim odgovore na pitanja koja ne postoje. Što ako ovo zadnji je put? Zadnji Božić, zadnji rođendan, zadnje…nešto? Što pamtit ću? Što ponijeti ću? Znaš li da me boli? Znaš li da boli zauvijek? Znam da si još tu…ne mogu, ne mogu ja ovo!

Ne smijem ti reći. Čuvam ti ponos. Snagu. Zadnjim svojim. Nečim. Pogledavam te, tražim to što ostati će kad odeš, uz mene. Pa me boli zaborav, što ću zaboraviti? Što ako me zaboraviš, a da me nisi ni upamtio? Što onda? Što će mi ostati nakon svakog pogleda dok tražim znak da još dišeš dok spavaš na svojoj fotelji? Što će mi ostati? Čija ću biti kada se, jednom, više ne *vratiš?

Ne mogu bez tebe. Gasi se moje podnožje, moje planine, moje nebo… Pomislim, Bože, šuti! Ne govori, ne piši, ne spominji, ne izgovaraj…Još si tu. Još si tu, a ja kasnim.

Jesam li bila krivo? Kriva? Sve? Nisam htjela. Ostani još malo. Boli li te? Nemoj zbog mene…Nemoj ostajati zbog mene. Mogu ja to.

Pomislim, nemoj…ne radi si to. Pusti još ovaj dan da prođe, sutra možda, neki drugi dan. Nije danas. Hvala ti, nije danas. Hvala Ti, nije danas. Ne mogu ja to.

Pruža ti ruke, ljuti se,pjeva, grli te, …ne vidi tugu koju držiš, dok pričaš o njoj. Vidim što misliš i što stoji u riječima „koliko je odrasla“. Grlim te kroz nju, jer ja ne mogu. Bojim se da izgledam kao oproštaj. Kao oprost i kao oproštaj. Ne činim to, govorim si, ne čini to…ne mogu ja to, pravim se jaka. Kao ti. Da sam kao ti. Rekli su da sam kao ti.  Moram biti kao ti…nemoj još danas.

Ne misli to, proživi kada bude, pusti ovo proživljavanje svaki dan! Svaki dan, svaki dan, svaki dan, svaki dan,… Budi kao t..on. Ono čemu se veselio osamdesete. Ono što je držao na krilu praveći se da ti svira po trbuhu i rebrima. Budi ona kojoj je kupovao pudinge, kojoj je branio izlaske, ne ljuteći se nikad ispoštovanom satu povratka. Budi ona koja ga je ljutila, ona s kojom se svađao, ona kojoj je s osmijehom kupio stvari u auto na nekom parkingu dok je po tko zna koji put rušila vlastiti život i smjer. Budi danas ona koja je ljutnjom urušavala krov i opraštala do njegovog sastavljanja.

Ne plači, kažem si. Nisi dijete. Ovo nema smisla. Pusti. Pusti i kad te izda pogled na njegova prsa dok spava, pusti i kad se otme uzdah jer je još tu. Pusti.

Kako? Pitam na glas. Nikoga. Samoću koja nagriza utrobu. Kako? Pa još sam dijete. Njegovo.

(18.04.2018.)

25552123_10210892914100221_7488010548048816967_n

Moj ocean, moje more

Pitao me koliko je trajala ta lakrdija? Posramljeno sam rekla istinu. Zašto se danas više ne sjećam je li bilo riječ o dvije ili tri godine?

Ne sjećam se.

Sjećam se da si bio zgrožen čizmama koje sam nosila. Važna informacija, deset godina nakon.

Sjećam se reakcije kada sam priznala da još imam problem sa riječju „ocean“. Sjećam se koliko mi je bilo mučno onaj dan, koliko sam trebala samo nekoliko rečenica koje nisam dobila, sjećam se radosti kada sam ti vratila za sve Davorke, Ruže, Zore, Maje i ostale žene koje su te mrzile. Sjećam se buđenja. Buđenja  kada sam doživljavala bljeskove u glavi, u trgovini, na poslu, u krevetu, pod tušem – što sam se više udaljavala od „priče o kojoj se ne priča“ to sam jasnije vidila laži, bistrinu svoje gluposti i sreću jer si ostao dovoljno daleko.

12524276_467468993444545_2501050141782082218_n

Sjećam se pažnje s kojom sam slagala stvari u svojih 20 kvadrata, pogleda na sat čekajući nekog drugog, euforije, slobode, vlastitog daha. Disala sam! Bacala sam bočice s tragovima vlastite anksioznosti, ustrajno i religiozno odbijala te spomenuti, vrlo brzo i svi oko mene su te zaboravili.

Do danas, neki su zaboravili mene. Ti nisi. Iako me nisi volio, iako si od mene želio napraviti ono što si već imao, iako ti moja današnja snaga može izazvati jedino mučninu, iako nikad nisam bila jedina, iako ne znaš tko sam, iako bi da možeš mijenjao moje misli, riječi, stavove, slobodu, ono što jesam.

Jesam li ja zaboravila tebe?

Nisam. Iako sam ti izgovorila neke laži. Iako je jedna veća od svih tvojih.

Sjetila sam te se prije par godina na jednoj kavi, u društvu koje bi mi ti zabranio, onako kako si malo po malo, podlo i smišljeno uvodio zabranu po zabranu, prišivajući mi što jesam i što nisam, stavljajući mi na ramena krivnju, nenosivu, pretešku za bilo koga. Jedan dio mene bio je neopisivo sretan znajući da bi ti bilo loše da vidiš s kim sam u društvu.

Zato sam lagala. Nisam htjela ni jednom mišlju, a kamoli riječju da oskvrneš ono što je meni značilo. Više od tebe. Više od svega. Tvoja površnost nikada me ne bi shvatila. I ma koliko je svakako bilo tih godina, taj sam dio u sebi obranila. Ponosna na svoju laž. Ta je laž danas moj cijeli svijet. Moja snaga. Moje Zašto i moje Zato.

Puno sam toga zaboravila. Tvoje riječi. Koje pjesme nisam mogla čuti. Kada sam i gdje bacila poklone, ono što je imalo ikakve veze s nama. Gdje je i kada uopće postojalo „s nama“ u ikakvom kontekstu?

Pa opet, postoji razlog zašto si večeras „tu“. Dio koji si mi uzeo, strah koji je ostao, praznina i bezdan. Dio mene čak može pomisliti da ti to nije bila namjera. Nada da nisam toliko oštećen primjerak postojanja nakon svega: zato se vraćam u glavi, sebi, koja je postojala onda. Ma koliko prazno i nabacano zvučale riječi, poredane kao stara hrpa plastike, patetike, morala sam. Morala sam se vratiti nazad, pokupiti krhotine i sama ih smisleno baciti na jedno mjesto: deset godina borim se sa vlastitim riječima.

Nekada sam pisala. Stalno. U hodu. U tami. Na svjetlu. Okovana. S teretom. S lakoćom. To sam bila. Nisam pisala. Mene je pisalo. Prvo sam se korigirala zbog tebe. Pa nakon tebe. I ništa mi nije teže priznati nego da sam sve ove godine roba sa greškom. Neotklonjen kvar. Sve ono što sam kroz vrijeme mogla postati, ali nisam. Sam Bog zna koliko je riječi u mojoj glavi. Koliko se riječi saplelo u mrežu koja raste. U obećanjima samoj sebi. Budem.

Nisam shvaćala. Kako bih i mogla povezati kaos u kojem odavno nisi ništa, odavno, ništa, a da je tamo negdje sve stalo, osipalo se, prosulo, rasulo, polupalo se? Ostao je sram, krivnja, dijelovi mene koje sam izgubila radeći od sebe ono što nisam.

Morala sam. Vratiti se po ono što je moje. Moj ocean, moje more.