U moje vrijeme…

Tih je godina bio popularan Coyote Ugly, cure su i kod nas hodale po šanku, u daljini se čuli valovi, visoki veliki stolovi za kojim su se miješale ekipe, a sjećam se da sam tu večer imala dugu šarenu drvenu ogrlicu. Dečko koji je stajao nasuprot mene za stolom, ako ne obraćaš direktno pažnju, neprimjetno, malo po malo se našao kraj mene i na uho mi rekao „imaš lijepu ogrlicu“. Jeste, da, lik je sigurno obožavatelj ogrlica, nema dileme: „hoćeš kupit?“ pitam. „Naravno, pošto?“ govori i lovi se za stražnji džep traperica. „100 eura“ naravno. Naginje mi se na uho i kaže „zaboravio sam novce u autu, ajde sa mnom „ i normalno, oboje prsnemo u smijeh. Shvaćaš, izuzetno glupa priča, ali tip je prišao, prati, snalazi se putem i svjestan je da oboje nemamo što tu pametno za reć osim nasmijati jedno drugo. Kao što vidiš, nisam ovo zaboravila. Ogrlicu nekim čudom imam i danas.

     Nasumično sam i bez razloga izabrala ovo sjećanje, bilo je tu svega, toliko svega da ljudi koje više i ne želim i nemam u životu, svakim sjećanjem mogu izmamiti osmijeh, emociju, ono nešto što ipak imam prema njima, a nemam prema ostalim ljudima. Ne zaboraviš one koji su ti dodali pisamce u ruku.

     Znaš, ja sam u sedmom razredu bila totalno luda za Živkom. I normalno se blamirala pišući mu nešto čega se, a i bolje je, ne mogu sjetiti. Ali se sjećam ovoga: sat biologije, netko kuca i ulazi u učionicu, na vratima Živko i izgovara: može li Maja izaći malo? Živko je ostao nedosanjana ljubav, no Živko se i sa 14 godina suočio sa mnom, a i ja s njim. Živko je morao i nazvat na telefon i tražiti mene nakon što se jave moji roditelji. Također, nakon što nije bio fer, morao je to sam nositi, nije imao grupu podrške tisuću muškaraca bez karaktera.

     Mi smo se međusobno morali naučiti nositi jedni s drugima. I sa sobom, i svojim emocijama, željama, tijelom, suočavati se sa nelagodom, i prihvaćanja i odbijanja. Svaki savjet prijatelja se svodio na: razgovarajte. Reci mu. Reci joj. Rezali smo nelagodu suočavanjem. Pritisak bi ključao do te mjere, da je lakše bilo podnijeti i blam, nego trpiti konfuziju vlastitih misli. Vremenom se izbrisalo postojanje opcije „blam“. Shvatiš da je to sve sasvim uobičajen, normalan i prihvatljiv tijek događanja, da će nekada stvari funkcionirati, nekada neće. Bilo je suza, bilo je gutanja knedli kad trebaš nekome reći da je kraj, plačeš i ti iako je odluka tvoja. Nije bilo kuliranja. Bilo je obaranja glave kad se vidite poslije, no sve je to bilo suočavanje. Hrabrost. I njegova ruka na koljenu. I direktne i indirektne rečenice koje vode ili ne vode nikamo. Bili su trenuci kada sam drhtala kao prut, razoružana, ranjiva i istovremeno nikad jača, jer ako sam mogla stajat pred tim očima, mogu sve na svijetu. Pa i preživjeti da ga nema.

     Sazrijevanjem shvatiš da je nekako uvriježeno u ljudima: muškarci vole malo lude žene, žene vole gadove. Uzmite ovo veoma uvjetno, no nekima neće trebati ovo objasniti. Radi se zapravo o tome da obje strane žele energičnu osobu, samopouzdanu, koja ima što za ponuditi, osobu koja miriše na zabavu, osobu s kojom je i razgovor seks, ili barem jednako dobar kao seks sa osobom koja zna što hoće i ne libi se biti osoba da dođe do tu. Sa ništa manje pitanja i nedoumica, ali sa stavom i bez nejasnoća u izražavanju vlastitog smjera.

     To je bilo vrijeme kada su nas i dečki i prijatelji pratili do vrata, vrijeme kada se pojavio mobitel, način da još malo produžite vrijeme koje ste proveli zajedno, ne način da se izbjegnete.

     Od tada do danas, ne mogu opisati o kojoj količini muškaraca se radi, ali svaka, baš svaka žena s kojom sam ikad razgovarala, ima ili je imala isti problem – muškarca koji je želi, u inboxu. Taj muškarac ponekada je udaljen 1300 km, češće 300, a u prilično velikom broju je blok do žene za kojom umire. Pa poruka, pa dvije, pa sedamstodvije, pa sedamstodvije noći, pa cyber sex o kojem smo čak imali članke u novinama i čudili se kako to, do padanja u zamke nadanja da će se on konačno odlučiti izaći iz kuće. Međutim, neće. Njemu samo treba još slika, još snimki. A onda je sve otišlo u još veći odron: skupljanje sličica. Dječaci sa erekcijama, u masovnim grupama, dijele sličice žena koje nemaju hrabrosti pogledati u oči. Svaka od tih žena samo je vrišteći simbol njihove nemoći, nemuževnosti, kukavičluka, impotencija svih vrsta – ovo bi bila tema za sebe, koliko ih nije u mogućnosti uopće funkcionirati seksualno, a te iste žene ih štite tišinom, čuvajući toliko krhka ega koja trebaju potpore drugih muškaraca. Šta će muškarcu potpora muškarca kraj gole žene? Velik broj njih sigurna sam, ne funkcionira. Ne postoji žena s kojom sam pričala ikad, a koja nije opisala cijeli niz muških seksualnih problema. I to nije predmet ruganja, mi smo istinski zaprepaštene, no umjesto da posjete psihijatra, oni iskorištavaju žene, žensku energiju, prirodu, emociju, kako bi izmanipulirali još jednu sličicu od onih koje zovu kurvama kako bi opravdali i oprali unutarnji kompas koji im govori da je krivo to što rade.

     Onaj dan kada osoba zna što radi, ali to i dalje svjesno radi, ne zaslužuje empatiju. Radilo se o meni. Ili o njima. Metar je isti. Zato nemam za ovo razumijevanja. Svjesno ponižavanje osoba s kojima si u bilo kojem odnosu, ma da je i najusputniji mogući seks, da si imena ne znamo, nitko ne zaslužuje biti izdan u apsolutno poremećene svrhe, dok pri tome, najčešće, upravo sama žrtva čuva najveće tajne ovih hodajućih autogolova.

U moje vrijeme, muškarci i žene su se željeli, na svakakve načine. Otkrivali smo jedni druge, zvale smo frendice euforične oko svake stvari s njim, od njihovih dodira bile smo van sebe po tjedan dana, nismo mogle misliti ni funkcionirati, morale smo svu snagu skupljati da okolini izgledamo normalno. Sada…što točno?

Muškarac koji ti ne smije prići, ne može te nikamo odvesti, ne zna zavoditi, nema fluid, ne može te nagovoriti na ništa jer ti je u osnovi svejedno koje je ime na ekranu, pokazuje agresiju na svaku budalaštinu, više želi sliku nego tebe, ne zna kako funkcionira žensko tijelo jer mu je pornografija popila mozak, ne poznaje ni svoje tijelo jer ga nikada nijedna nije ljubila 4 sata u komadu, niti ima strpljenja za to, lajka stotine žena i skuplja sličice – kome je ovo privlačno? Ja sam osoba koja prati vrijeme, potpuno svjesna da ništa nemate od prošlosti, ali ovo se zaribalo.

Kako da ti kažem, žene od 40 godina danas vjerne su do bola, nema straha. Nemaju s kim prevariti muža.

I da, autor teksta svjestan je da postoje različite situacije i ljudi, to ne osporava postojanje slučajeva iz posta.

Međunožni toranj njegovog smisla

Istinski ne znam kako početi ovaj post. Znam što želim reći, no pokušavam u glavi usmjeriti eksploziju i dvoboj, kako bih vam ukazala na dvije strane ovog duela, a da me se ispravno shvati i interpretira. Pri tome, želim reći neke stvari, a ostati van dometa vulgarnosti – njoj sam za moj ukus izložena i suviše.

Nemam problem nazvati stvari pravim imenom, no ne želim na nivo koji ću ovdje spominjati. I sad već sama sebi u glavi postajem konfuzna, pa hajde da podijelim ovo…svatko u svoj kut, sa bocom vode, možda nam zatreba.

Ja sam oduvijek obla osoba. Pod obla mislim, čak i kad nisam imala višak kilograma, imala sam izražene bokove, obline, grudi, apsolutno me svugdje bilo, uvijek. Sa 11 godina, sa 13, sa 20, sa 27 i sa mojim debljanjem, sve je postajalo veće. Suprotno onome što od mene danas vidite, suprotno onome zbog čega me danas ogovaraju (tipa, fotografije na kojima prema nečijim mjerilima nisam dovoljno odjevena), ja sam se veći dio života skrivala, povlačila, nosila crno, izgledala zastrašujuće na prvi dojam, kako se ili ne bih izlagala tuđoj seksualnosti koju ne želim ili kako bi me se shvatilo ozbiljno.

Prije nekih godinu, dvije, napravili smo svojevrsni eksperiment, objavila sam fotografiju na kojoj je neupitna moja kilaža; u hulahopkama i grudnjaku, u štiklama. Fotografija daleko benignija od mnogih, ne vidi se ništa, realno, no kada imate kipuće obline, plus višak kilograma, mala je šansa da će se fotografija shvatiti onako kako je ja vidim. I prije nego sam je objavila bili smo u raspravi; ja ljuta, jer zašto itko mora određivati tijek mojih misli, života i djela, te lijepiti svoje predrasude i etikete, a uvjeravali su me da nitko neće shvatiti suštinu, da će svi vidjeti… I tako je i bilo: svi su vidjeli ono što je u njihovim postavkama.

Šta je problem sa mojim tijelom? Prihvaćala sam ga godinama. I znate što ću vam reći? Ako želite zdravu i istinsku konekciju sa sobom – počet ćete se skidati. Ne na mrežama (osim ako to želite), nego sami sa sobom: Osjetite sebe. Svoj puls. Kada nemate puno toga na sebi, češće vidite tijelo, vidite sve kako jeste, vremenom to prihvaćate, postaje uobičajeno, pada tenzija i kreće proces oporavka, udisaja, otpuštanja svake neprimjerene misli prema sebi. Tako je lako odbijati sebe, pasti pod nesigurnost kad upere fotoaparat ka vama, uvlačiti stomak, mjeriti obujme, osjetiti kako vam se oči gase kada nedovoljno sređeni naletite na bivše dečke, prijatelje, kada preveliki ili pretanki dođete na razgovor za posao; tako je lako govoriti o sebi loše kada skinete veći broj kilograma, sada je u prošlosti pa je još lakše reći da ste si BILI grozni. Tako lako prođe vrijeme, a njegovu ruku mičete sa trbuha, bez da se možete potpuno predati trenutku. Tako brzo prođe vrijeme, a nemate slike s djecom jer niste bili dovoljno lijepi za slikanje, a djeca su samo htjela vas. Imaju kad odrastu pravo na sliku sa mamom! Mislite da moja kćer nije primijetila moju debljinu? Mislite da ona ne zna da sa tatom trči, a sa mnom ne? No, važno je iz te pozicije kakvu poruku šaljete! Zato nema mamu koja se povlači, odustaje, koja se boji šta ćete joj vi reći, koja je sebi dovoljno dobra kada se križaju šta je obukla i šta radi, kada ima 65 lajkova i 300 podjela sporne fotografije (što govori nešto o ljudima, a gotovo ništa o meni). Mnogi su pali na eksperimentu, da vam kažem. Očekivala sam više razuma, više shvaćanja, više dubine, više pitanja, manje (pr)osuđivanja.

Golo tijelo nije poziv na seks. Moje tijelo nije nemoralno. Nemoralna (uvjetno rečeno, samo u svrhu razumijevanja) ili bilo kakva može biti samo misao o mom ili bilo čijem tjelu, tijelo samo po sebi – ne. Ja nisam vulgarna osoba. Ja sam osoba koja bi prva ustala za tebe i tvoj izbor. Ja sam osoba koja je prošla niz trauma, osoba koje je prihvaćala svaki centimetar sebe, koja je danas veća nego ikad i koja se neće povući ni milimetar nazad – ni svoju ljepotu, ni godine, ni kilograme, znanje, edukaciju, svoju aktivističku narav, pamet, a ni pršteću energiju, nikada više neću povući nazad. Ni milimetar. I zapravo, ničije tijelo me NIKADA, ali nikada, nije izazvalo na ništa. Čak se i ne moram kontrolirati. Skoro 8 milijardi tijela je oko nas – šta bi me točno trebalo izbiti iz razuma? Noga, lakat, ramena, trbuh, mišići, pregibi…možda međunožje? A da stvar bude bolja, iznimno cijenim seksualnu energiju. Smatram je energijom života. Povezanom i sa duhovnošću. Svi ljudi koje znam, a da imaju pojačanu ovu energiju, imaju jaku mentalnu snagu, vedri su, energični, nasmijani. Seksualnost je duboko utkana u postojanje i istinski mi je opskurno degradirati je. Problem nastaje kada se ovo (ili bilo što drugo) nameće drugima, kada im se ulazi u osobni prostor i osobne izbore.

Dakle, sada da napravimo presjek i vidimo drugu stranu.

Kaže mi frendica (dob 40+) da joj se od 90-ih nijedan muškarac nije obratio uživo, prišao, pozvao, flert, nešto. Za moju generaciju, ovo je apsurdno. Prihvatili smo promjene; mnogi kao i ja, vole društvene mreže, širinu, mogućnosti, ljude, brzinu i sadržaj, no mi smo navikli živjeti jedni druge.

I tako, sjedim ja u dnevnom boravku sa djetetom, pravimo tortu za njen rođendan, mama od 80 godina nasmijana dođe vidjeti kako napredujemo, muž napuhuje balone i uđe nam tip u dnevni, kaže sa vrata kako sam privlačna žena i skine se. Ne kao ja, da se vidi tvoja misao, a realno ništa, nego bukvalno se skine i izloži nas pogledu koji – ne želimo. Nikako. Ja ne želim. Briga njega što ja želim ili ne želim, ja sam njemu privlačna i on želi da ja odmah vidim smisao njegovog postojanja, međunožni toranj njegovog smisla. Ni mjesto, ni vrijeme, ni način, uz moj ogroman izostanak želje.

Naravno da pretjerujem. Nije ušao u dnevni. Ne bi mu mama dala, no tehnika mu je omogućila da mi pošalje u IG direct svoje tijelo i tako se izložio, ne samo meni, nego, da tako nazovem, cijelom mom timu. Nekoliko nas ima pristup mom profilu i zaista je impresivna razina nemogućnosti kontroliranja nagona, kada ti ova opcija i ne pada na pamet. Da poštedim ostale, a i bez da uvećam sliku, kliknula sam delete i poštedila i sebe, koliko god sam mogla, noćne more.

Mnogo toga je ovdje krivo. Prvo, nitko ga nije naučio, ako mu već nije samom jasno, poštovati ljude i dati im mogućnost izbora. Drugo, ovo nije izoliran slučaj. Od 2008. koristim društvene mreže i ne postoji ona na kojoj u inbox nisam dobila neželjenu sliku penisa u erekciji. Hrpe penisa u erekciji tijekom 13 godina!

Šta je dalje ovdje krivo? Društvo bi okrivilo mene, na neki način smatraju da sam to i zaslužila, jer nisam slika žene kakva bi žena trebala biti, ni tiha, ni odmjerena, ni ljupka, ni vitka, ni šta god već bio propisan kodeks za žene. Iako je riječ o tipovima koji to šalju u 50 poruka, random ženama, u nadi da će proći malo…ne, niti seksa, malo ejakulacije u kojoj ćeš biti virtualno prisutan, da se pristojno izrazim, većina bi i dalje odgovornost prebacila meni. Nama. Također, nemam ništa protiv ako dvoje ljudi to želi, no kada ne znaš šta druga strana o tome misli – to je nasilje i zlostavljanje. A tu je i ono što ih ponižava kao osobu – zar je moguće da toliko ne poznaju žene? Nikada u životu nisam upoznala žensku osobu koju iti najmanje zanima slika penisa u erekciji, bilo čijeg, random, penisa u erekciji. Da sam hard core slutty osoba – i dalje ništa. Nula. Žene ovo ne pokreće. Ako kaže da da – laže. Opet ne. Ako se danas i igrala s tobom, to ništa ne znači sutra. Ako nije tražila, zakopčaj to i ne blamiraj sebe i ne tjeraj nas na mučninu. Došli smo do toga da ne možemo na nekom portalu komentirati neku temu – jer ti se nakače ili erekcije ili uvrede. I to je društveno ok. Moje bedro u hulahopkama je hard stuff.  A o ovome – tišina.

„Kako ja nikad ne dobijam?“. Ne znam Marice kako ne dobijaš, sigurno sam ja kriva, mogu ti proslijediti netraženi ulov, živa sam, koji put komentiram nešto u bespućima na temu barakokula, pa šta da ti kažem, ljudske slobode, ovo, ono.

I da, Marice, poznajem moralne stupove od žena koje trpe isto, ne možeš mi prišiti svoje predrasude.

Istina o ovome je:

  1. Ako ne želim, spada pod silovanje.
  2. Poštovat ću pristojan pokušaj i pristojno se odrediti prema smislenom obraćanju; ja i većina ljudi na zemlji.
  3. Žene vole tvoje lice, smijeh, pažnju, pogled, provokaciju, izazov, pjesmu posvećenu njoj, razgovor, pamet; to iza tvog šlica ne zamišljamo, niti nas je briga za tim, njim, čim.
  4. Onaj tren kada pošalješ penis većina nas vidi crveni X veličine svemira; samoponištio si se.
  5. Ako ona nešto želi – dat će ti do znanja. To je osoba, zna koristiti i riječi i neverbalnu komunikaciju. 
  6. Žene nisu tu da ispunjavaju tvoje želje; čak ako ti je po koju ispunila, danas je novi dan, ne znaš što želi danas ako je nešto željela jučer.
  7. Penis ima svaki muškarac na zemlji – šta stoji iza njega ostaje da predstaviš; ako si tu prazan, što misliš da ćeš postić sa tim da mom mužu, meni i djevojci koja mi održava profil pošalješ to što šalješ?
  8. Nije mi jasno zašto nemaš kriterije? Možda sam ja ili bilo tko kome si to poslao bolesni od tko zna koliko takvih kao što si ti? Mora ti netko i to reći – spasi si život i nabavi neki kriterij. Nitko ne želi osobu kojoj je svejedno koja je.
  9. I ono što ponavljam stalno, ovakvi ljudi neće se libiti slati ovako nešto niti vašoj djeci kojoj prerano dopuštate da su na mjestima za odrasle. Čak i sa dobnim ograničenjem od 13, a dopuštate im i sa 8, rano je za cijeli niz događaja sa kojim se ni mnogi odrasli ne znaju nosit.

Smatram se vodećom u duelu; da imaju što reći ne bi ni bilo ove teme.

Oprostite gospodin kriminalac, da li biste mogli odustati od kriminala?

Postoje mnoge očigledne vrste nasilja i postoje mnogi ljudi koji ga opravdavaju.

Postoje mnoge vrste suptilnog nasilja i kako ovo posvijestiti ljudima koji opravdavaju i ono očito, očigledno, jasno, nesumnjivo, ortodoksno i nedopustivo?

Kako je moguće da bez ikakve odgovornosti Nixa Zizu sjedeći između dvije žene, bez odgovornosti izgovori bljuzgu dostojnu ležanja bar tri godine, za primjer drugima? Čini mi se da je ovo jedino područje gdje je bez premca uspjela zaživjeti „demokratska pravda“. Od policije očekujemo pristup kao „oprostite gospodin kriminalac, da li biste mogli odustati od kriminala, ako ne odustanete, morat ćemo vas zamoliti ako vam je zgodno da s nama proštetate do postaje, imamo čak i kavu, pa evo malo da popričamo u društvu mnogih svjedoka, o mogućnosti da vaše ponašanje možda nije bilo adekvatno, pa evo izvolite ovim putem, hvala vam, mnogo ste ljubazni“. Ako nije ovako, evo vas sa mobitelima, prvi red obrane. No zato, kada sa ekrana govori čovjek koji silovanje zove muškarčevim pravom, ako ne i obvezom, namećući ženi razum amebe, koja služi da muškarcu govori kako je u pravu, dobijemo hrpe istih koji podržavaju nasilje, uvrede, obespravljenost, nejednakost, pravo na ponižavanje, mržnju, i krajnju neodgovornost prema i izgovorenom i učinjenom. Nixa Zizu i dalje ima svojih 600 tisuća na Youtube i 200 tisuća na Instagramu koji ne znaju u čemu je problem. Dok im se ne približi „peder“. Od njega očekuju da je isti kao oni, pa ga nastoje ukloniti, jer ih postojanje gay populacije stavlja u položaj žene u njihovoj glavi. Sada drugi muškarac može uzeti od njih ono što oni misle da mogu od žena? Je li to razlog mržnje prema njima?

No, sve ovo i dalje je nimalo suptilna mržnja, neobrazovanost,  nedostatak edukacije, nedostatak pravnog odgovora države, nedostatak društvenog razvoja, pojedinac koji kržlja u zatupljivanju pod besmislom praznog sadržaja, kriva interpretacija demokracije u kojoj je sve dozvoljeno svima bez odgovornosti svih za sve, pojedinac koji ne čita adekvatnu literaturu, čitaoci literature koji čitaju senzacionalističke laži dozvoljene u nesnalaženju odgovornih za izgovoreno i napisano, mentalno gašenje pojedinca u nažalost primjetnom – vremenu bez odgovornosti.  Rado bih da griješim u procjeni.

Što dakle očekivati sa daleko suptilnijim načinima potkopavanja, vrijeđanja, poništavanja nečije vrijednosti, uništavanja samopouzdanja, uskraćivanja ljudskih prava, širenje laži, dezinformacije, do onih najperfidnijih dijelovanja koje zlostavljač uglavnom zove „pravo na mišljenje“. Nimalo suptilno ću vam reći, a vi si ako niste posvijestite: misliti da znate što je za nekog drugog dobro, uvijek jeste nasilje.

Da, vi imate pravo na svoje ideje, na iznošenje svoje istine, na svoj prostor, jasnoću, na osobno da i osobno ne, no nemate pravo djelovati kao da je vaša istina apsolut kojim ulazite u tuđu slobodu.

Ispravan put bi bio, izložite ideju pa ako se tko slaže s vama neka vam se priključi, u suprotnom pusti ljude na miru. Ne, to ne znači da ne možete razgovarati sa neistomišljenicima, nećemo bacati ljudskost kroz prozor i svak se klanjat svoj veličini od zamisli, no hajde stvarno, suštinski – gledaj svoja posla. Bar tu uvijek ima posla!

Sve dok gledaš tuđa posla i korigiraš druge, ma koliko mislio da si u pravu, spadaš u red hejtera i nitko te ne voli, pa ni ti sam sebe. Kad voliš sebe, šta će ti mene?

Ako zamišljaš Isusa kao lika s plakatom ispred bolnice, bojim se da si promašio i samog sebe na putu do tamo. Ako zamišljaš da znaš dijagnoze debelih ljudi, javi se u nekakav medicinski konzilij, da nam dijagnoze pogledom riješiš, što gubimo vrijeme na pretragama; ozbiljno ti kažem i debeli idu na pretrage. Ako misliš da debele ljude nitko ne voli – naš se život često ne razlikuje od života top modela, dapače, moj osobno premašuje opcije i top modela. Ako misliš da debeli ne trebaju jesti, popij terapiju. Ako misliš da stari ljudi ne trebaju biti ovdje, ondje ili raditi ovo ili ono – ako budeš imao tu privilegiju, samo ako budeš imao tu privilegiju, i ti ćeš biti stari ljudi, tada izaberi sve to i nemoj tu biti, ili tamo. Ako misliš da znaš bolje od nekoga bilo što – učini to. Znaš bolje od mene? Ja sam sretna zbog tebe. Učini to. Blago tebi! Ali učini, ne reci, učini. Ako misliš da imaš pravo donositi za sebe bilo kakvu odluku, griješiš, imaš pravo do granice tuđe odluke i tuđeg „prostora“. Ako misliš da NE ikada znači DA, ili da MOŽDA ikada znači DA – ovo nije primjenjivo ni na tebe samog. Ako misliš da si adekvatan za suditi bilo kome, griješiš, prati događanja u svom životu i shvatit ćeš da si svaki put, ali svaki put, osudio samog sebe i da ćeš samog sebe dobiti u iskustvo kao bumerang. Nije moguće osuditi druge. Ako misliš da bilo što govoriš jer je to netko drugi izvukao ili isprovocirao iz tebe, opet griješiš, nitko od tebe ne može napraviti ništa što ti sam nisi. Ti biraš tko si, a nisi baš mnogo toga ako sam ne upravljaš sobom. Ako misliš da je tvoja nesreća kada je netko drugi u radosti, ako netko ima više, kupuje više, lakše ili bolje nešto radi, ostvaruje rezultate i uspjehe, moraš znati da se sreća zaslužuje radovanjem tuđoj i radom na svojoj. Ako misliš da je nekome „lako tebi“ ugrizi se bar za jezik, pitanje što bi s tobom bilo ako na tvoja leđa padne nečije „lako“. Ako misliš da si došao do točke u kojoj sve znaš, nisi ni na početku. Ako misliš da si otkrio ego i sve njegove tajne, dobro provjeri da nisi u fazi ego duhovnosti ili ego čitalačkog snobizma; ja bolje vjerujem od tebe, više znam od tebe, ja sam duhovniji, a i da ti pravo kažem ja ne čitam trash, ja samo velikane i teške klasike i samo o tome pričam i lamentiram dok slušam svoju daleko kvalitetniju glazbu, jer jedini smisao glazbe je kvaliteta i umjetnost i ja sve znam o osobi ako mi kaže što sluša, čita i u kojeg boga vjeruje. Ako misliš da si hard core faca ako ljude na internetima zoveš glupačama, kurvama, a ti im pokazuješ kolike su nule, pokaži telefon mami i ostale internet sage.

I šta vam ( i zašto) djeca mlađa od  13 rade na društvenim mrežama?

Vrata predrasuda i hejter per capita

„Stop posting video in a bikini! You don`t have the body! „

„Ti si klasična debela krava feministkinja, bez uvrede, ali tako je!“

„Šta tebi vrijedi samopouzdanje?“

„Baš ti priliči tako da se snimaš sa 100 kila, da si malo punija ok al brate devojko ne prilici ti“

„nikakav hejt samo istina boli, a ti mutava živi u laži, mnogi dizajneri nemaju veličinu veću od xl, jer neće svoju odjeću na ogromnim, ova nosi xxxl“

„da je tebe bog stvorio mršavu bila bi savršena, ne bi bilo fer prema nama“

„Djevojko, ti nisi debela, ti si gromada, neumjesno je da mlada osoba bude ovolikaaaa, strašnooooo!!!“

„Kako to da su sve debele žene prelepe u licu?“

„Debele da budu sretne ako ih neko pogleda i to pod uslovom da imaju pristojnu facu“

„Ništa ti ne stoji na 120 kg“

„Šta je ovo? Našminkani peder“

„Šta baba u tvojim godinama ima nosit marte?“

„Idi kući, gledaj djecu!“

„Ti imaš djecu i plešeš tu, kako te nije sramota?!“

„Imaš muža i djecu bolje da kuhaš ručak nego što se tu blamiraš“

„jesi ti muško ili žensko“

„bi volila jadnica da je lijepa“

„Nemaš ti ćero muža jer da imaš nebi reklamirala sise po tik toku“

„Glupa si, idi gledaj to dijete bolje ti je. Mani se tik toka“

„I sad ti kao faca odgovaraš na hejt komentare, jes ti život dosadan“

„ti si iskompleksirana silikonuša“

„Tebe treba išutirat u glavu da ne pričaš ovakve stvari više, ja bi ti iskopo oči piii“

„ne volim žene sa tetovažama“

„nemaju šta stari ljudi radit na tik toku“

„baba šetaj“

„stara si vidi se na šta ličiš“

„kako te nije sramota takva stara tu da kačiš slike fuj“

„stara vještica“

„babetina“

Za svrhu ovog posta izvukla sam komentare osoba koje pratim na društvenim mrežama. Samo jedan od navedenih, adresiran je meni,  ovaj sa `kravom debelom feministkinjom bez uvrede`  – DM, Instagram.  Od 2008. na ovamo, mnogo puta sam čula isti ili varijante tog teksta. Mogla bih profilirat ljude na društvenim mrežama i prije nego izgovore, napisati to što će oni i to bez  2% mogućnosti pogreške.

Prije 20 godina ja sam mislila svijet će do danas značajno napredovati, ljudi će biti jednako vrijedni i jednakopravni, dolaze mlađi, oni će biti nadograđena verzija iskustva do danas, no postalo je istinski potresno gledati kako se energija i mogućnosti koriste za ono što bi svakom zrnu razuma bilo degradirajuće za osobu. I to osobu koja to izgovara. Osoba o kojoj pričaš, nikakve veze sa tvojim viđenjem stvari nema. Ti nosiš sebe, svoje misli, svoj lijek i svoj otrov. I zaista mi nije jasno da društvena slika egzistira na borbi za osnovna prava, na uvredama, na sjedenju doma za ekranima svih vrsta u potpuno apsurdne svrhe.

Ova tema bi se mogla vući do u beskraj u svim smjerovima i napraviti novog Gospodara prstenja i zlatnih lanaca, po izboru može i bez zuba, no kako ovo ne bi bila eksplozija usmjerit ću se na žene, kilograme i godine i nadati se da će nas biti više glasnih, jer je njih realno – dosta. Za bilo čiji ukus.

Želim iskoristiti svoju snagu kako bih ojačala nekog drugog, pa da ti kažem – ne postoji osoba kojoj se trebaš opravdat, niti dokazati. Ova ideja je halucinacija. Tuđe misli nisu tvoja briga. Njihove misli, riječi i djela dolaze iz njihovih obitelji, razvoja, možda i zaostatka u istom, izbora, neznanja i baš ništa nema s tobom. Danas ćete naći ljude kojima smeta YT video mačke koja napravi nešto komično, kamoli ne biste našli osobu kojoj smetate vi. Ili vaši kilogrami. Ili godine. A iznad svega – stav.

Najniža razina na kojoj netko može egzistirati je potreba da budu u pravu. Takva potreba je temelj nedostatka i pronalaska vlastite neupitne vrijednosti. Nikada, ali baš nikada nećete sresti osobu koja ima iza sebe rezultate, izgrađen sustav vrijednosti, vlastitu spoznajnu vrijednost, a da degradira ikoga. Nešto kao kad vidite dijete koje pokušava ubaciti kocku kroz oblik kruga – bit će vam simpatično i možda ćete pokušati na zabavan način sugerirati kockastu opciju, no ako ne želi, ne želi – prepustit ćete ga njegovom iskustvu.

Zašto ljudi misle da drugi utječu na njih, da tuđe misli i riječi njima osobno čine nešto? Da bi jasno znali da sve što vam drugi kažu nema vrijednost (osim ako je vi ne date), morali biste prihvatiti da vaše misli i riječi ne znače apslutno ništa drugima. Ego se na ovo oslanja u svrhu vaše zaštite, no kada jednom ovo suštinski spoznate, neće vam biti potrebna ova štaka i bilo čija misao ma koliko vas hvalila ili kudila – postaje ništa. Nula. Ne postoji. I vi živite mir. Svijet bez predrasuda.

Ako ovo ne spoznajete, ulazite u samokreiranu ratnu zonu. Ukoliko ste osoba koja degradira sebe sa umišljajem da to radi nekom drugom spadate u vrlo neinteligentan oblik života, jer ovo naime ne prepoznaje nijedna vrsta osim naše.  Prosudba i sud bilo čega mimo vas samih vas se ne tiče. I to čini vas slabom karikom u lancu predrasuda. Ta debela za koju vam nije jasno kako ima samopouzdanje veće od vašeg, ne bavi se vama. Ta od 65 koja pleše na TikTok-u vaš je problem, jer ste ga uzeli. Vi trošite energiju, vi trošite vrijeme, vi trošite sebe, vi se osjećate loše. Nema osobe koja se dobro osjeća kada napiše nešto ružno nekome. Bilo kome. Nema zadovoljne osobe koja će trošiti svoje vrijeme ni na internetu ni na kavi da priča o nečijem nosu ili mojim kilogramima, a da radi nešto dobro za sebe.

Kvaliteta vašeg osobnog života ovisi o vašim izborima, a ako vi trošite vrijeme na tuđu debljinu i godine, izgled i izbore, čuđenja i pisanje nama svega toga – vi ste zaglavili. Imali 13 ili 73. Umjesto da radite na vlastitoj edukaciji – vi se bavite ljudima koji žive svoje živote i uopće vas ne pitaju da li će i kako će; umjesto da radite na vlastitim željama i ciljevima – vi se bavite mislima i riječima o tome šta stoji nekome od 120 kg.

Velika spoznaja. Ako ti smeta imat 120 kg, nemoj imat. Ako smatraš da se osoba sa 28 godina treba izbrisat sa interneta, za dvadesetosmi rođendan se izbriši sa svih mreža. Ako ti smeta debljina, ne budi debeo/la i okruži se fit ljudima i fit temama i fit sadržajima ili još bolje budi fitnes trener. Inače, promašio si poantu. I to ne samo sadržaja, nego svog vlastitog života.

Bonus, opusti se. Nitko te nije ni zvao ni tražio, ni da dođeš, ni da se igraš s nama. Kako nam ne bi prišao na igralištu, tako nemamo potrebu za tobom ni na internetima. Mi se igramo svoje stvarnosti, radimo ono u čemu uživamo, a neki od nas neće odrasti po tvojoj mjeri nikad. No, ljude koji pišu gore spomenute komentare trebalo bi brinut vlastito tijelo, financije, posao, obitelj, ljubav, ispravljanje vlastitih krivih skretanja, dijagnoze i istina o tome tko mu i u koje svrhe plaća internet račune?

…nastavit će se

Halo, ovdje Bivši, kako si?

Znala je da ga sutra neće biti. Da će se sutra protegnuti na ostatak vremena. Dio nje je govorio zaboravi, sad je tu, uzmi to što je ispred tebe. Sutra plači. Iz misli ju je prenula njegova rečenica „Ljudi sve što rade, rade zbog sebe“ . Pogledala je u njega. On je bezbrižno grickao nešto, potpuno siguran u to što govori. Promatrala ga je, šutila i pustila tu rijeku  svom nizvodnom toku, iako je htjela vrisnuti „Ne!“. Ne, ne i ne, mislila je. To si ti. Ti radiš sve što radiš zbog sebe, ne ja, ne mi, ne ostatak planete, ne svi, ti, ti…! Sve u njoj je znalo da je kraj. Kad je odlazio, osjetila je tugu duboku tri stotine milja, tešku zoru, njegovu kožu na usnama i svu svoju patetiku s kojom se nije znala izboriti. Osjećala je krajnji nedostatak emocija u riječima, porukama, pitala se umišlja li, misli su se petljale s mirisom njegovog tijela, njegovim smijehom, njegovim…ničim. Dio po dio, tih je dana rezala spone. Ne zna tko je od koga otišao. Ona. On. Da li je i on bio svjestan svega danima prije. Ostala su pitanja. Iza svakog odlaska ostanu pitanja?

Čini se da često imam mazohističke porive, kad pokušavam iznijeti smislene cjeline na teme kojima je teško upravljati bez krivih skretanja i izbjeći generalizaciju, stoga, tekst treba promatrati kroz prizmu mogućnosti svih opcija, no bez ignoriranja činjenice da postoje i pravila. Možemo prijeći cestu na mnogo načina, no čini se da je pješački za nas najsigurniji.

Dakle, vraćaju li vam se bivši?

Nema jednostavnog odgovora koji pokriva sve; jedni su samo nestali, zar ne? S drugima se sve raspadalo, nekad ste odlazili vi, nekad ste bili ok , no okolnosti nisu, neki su mlađi, neki stariji, kao mlađi češće ćete se se vraćati i greškama, iskustvo i umor poslije gube entuzijazam, no mnogi i u zreloj dobi primaju poruke noću, proučavaju što znače, zašto, zašto sad i ostale misterije univerzuma. Prije ćemo ravnozemljaše uvjeriti u gravitaciju lopte, nego shvatiti što se događa u svim tim glavama. Ili, ipak? Postoji li možda ipak, ipak, ipak, pravilo kaosa?

Prije nego dam odgovor, moram dodati da sam se ja svojedobno pitala, da li je sa mnom sve u redu? Jesam li ja jedina osoba kojoj se bivši ne vraćaju? Prije, recimo, 10-ak godina, prijala bi mi koja kap drame, no osim osobe sa narcističkim poremećajem, što je vrsta i priča za sebe, narcisi i manipulatori su povratnici po defaultu i teško ćete, ne samo da ćete ih se teško riješiti, nego ćete trebati poseban tretman da shvatite srazmjere problema kojeg imate i kako naći izlaz. Naučite prepoznati ovu vrstu ljudi – internet je danas pun iskustava s ovim, guglajte, tražite, zaprepastit ćete se koliko su nam svima priče iste, kao da smo bili svi sa istom osobom. To je njihova šauma!

No, dakle, ostalih nema. Nitko da pita kako si, nitko ni da pozdravi, nitko da se ispriča, nitko da shvati koliko sam genijalna i kako je život bez mene bezvrijedan, nitko da preklinje, da šalje poklone, šalje pjesme noću. Ništa. Nula. No,` ajde da budemo brutalno i jezivo iskreni – to je to što želiš, zar ne? Želiš da shvati šta je imao (la, ali ja sam žensko i ne da mi se pisati u svim mogućim licima), da zažali, da shvati da mu je i ova sad i ona prošla i sve žene u globalu ništa kraj takve osobe, da si ti ta bez koje mu teško ide i disanje. Eee, paa, tu smo si negdje, pa da ti kažem istinu – i oni samo žele znati da još mogu. Možda ste bili zaljubljeni i lak plijen i kao takvi nezahtjevni, a moguće da sada nema aktivno uposličenog gladitelja ega, ne dobija pažnju, dodaj možda u sve malo seksa, s tobom možda nije bilo osobitog truda i komplikacija, a možda ti je baš sad i krenulo, pa mora provjeriti da može. Dobit ćeš neodređene poruke, konfuzne, nejasnog razloga javljanja, pitat ćeš se što sad želi, no uvjeravam te, kada je riječ o muškarcima, oni su jednostavna bića; ne, nije analizirao tvoju dušu i shvatio koješta, nije ni romantičan i uglavnom ne misli ništa osim toga što piše. Iza kako si ne stoji ništa. Iza toga ne stoji ništa osim pumpe da, najbolje prije spavanja, napumpaš njegov ego. Koristi li tvoju pumpu, imaš problem, a ne fatalizam. Žao mi je što ovo moram reći, ali to je nedostatak poštovanja tebe kao osobe i moguće da si ovo prilično omogućila sama. Sponsored by …. Što manje imaš povratnika, vjeruj mi, to je izvjesnije da si ostala u memoriji kao netko s kim se ne igra. Bit će tu šireg spektra, moguće i da si sama toliko zafrknula, da si zadnja na planeti kojoj bi se javio – sve opcije igraju, no moramo postavit parametre.

Javljate li se vi njima?

Da. Uglavnom, zar ne? Dogodi se katkad da vam se vrate, a vi onda shvatite da vam  to i ne znači koliko ste mislili i sad ste u problemu kako opet stvari okončati. Egom ako ne upravljate, on se začas razleti i pretvorite se u „ljudi sve što rade, rade radi sebe“ – i ovo vam je odgovor. Duga lista mogućih razloga u oba smjera upravljana je egom, potrebom za dokazivanjem, nedostatkom adekvatnije osobe, usamljenošću, krpanjem nesigurnosti, dalje dodaj bilo što.

Osobno, imam pravilo kojeg se držim cijelog života, ukoliko je nešto došlo kraju uzimam si pravo na još jedno javljanje. Ono obično bude nakon nekog kraćeg vremena od kraja priče; ukoliko osjećam emocionalnu vezanost , sjednem i  popričam sa sobom, racionalno. Emocija je odraz mojih misli, ne kvalitete osobe.  Kada si posvjestim svoja kriva skretanja, još jednom se javim s potpuno i stopostotno iskrenim mislima. Ispalo je da se smrt odnosa potvrdi i ja oslobođena odlepršam dalje. Mirna, jer – dala sam sve od sebe i bila sam tu. Nakon toga – nema te za mene i nemaš se više kome javiti. Nikad. Nema dovoljno valjanog razloga ni za pokušaj istog.

Također, nemojte se osjećati loše ako ste čistih namjera išli prema nekome smatrajući da vrijedi. To je vaš život, vaš rasplet, no učite iz toga, o sebi. Kada dosegnete sebe, lako je s drugima. Emocije će katkad putovati s vama, no vi ste odgovorni urednik, ta osoba nema osobite zasluge u tome. Da ta osoba ima zasluge za isto – bila bi kraj vas i vi ne biste imali ova pitanja.

Hint za kraj onima koji ipak ne žele odustati; vi sami morate biti uporni, ali ne dosadni i psihopatski nastrojeni, morate biti jasni oko toga što želite od druge strane i morate biti spremni to dokazivati i morate imati što konkretno ponuditi. Morate znati što želite i morate biti zreli da to možete postići, a ako želiš da netko misli da ti je svejedno, ne diraj blok. Ljudi kojima je svejedno se ne trude to dokazati.

Vrijeme je nosilo mnogo tišine. Katkada se nadala da će ugledati to ime na ekranu. Čuvala je stare poruke. Tragove. Zaborav je trebalo ograničiti. Zašto nije ni ljuta? Zašto se svima bivši vraćaju, samo njega nema nikada? Kao da nije ni postojao. I to je najtežio dio. Konačan kraj, nedostatak osobe, tako se čini bliskim smrti. Nemanje. Neimanje. Katkada je gubitak drugih, cijena imanja sebe.

SRETNA ŽENA

Rekla mi je da je pomislila „šteta što je žensko“. Znala je, kaže, da će mi biti teže. Da će i jednostavne stvari zahtijevati više i jače. Ne znam je li u pravu, nisam još uspjela, uz svu silu kameleonske naravi (koja ni to nije uspjela potpuno biti u vlastitoj prgavosti), mijenjati spol. Ali znaš, mama, ova je žena sretna.

Sretna jer ima mamu koja ju je naučila da se granice moraju prelaziti. I kad nisu nužno odobrene. Pa ni od tebe. Možda si bila tiša, možda si bila mirnija, možda osjetljivija, možda više okrenuta sebi – razumljivo, ali ja sam Čula da si išla u školu, unatoč…Unatoč. Čula sam i da si nosila haljinu bez rukava, kada je rukav bio simbol čednosti. Znam da ti nisi voljela svoje čizme koje sam ja kao dijete voljela  uništavati, skupa sa zavjesom koja je bila moja najdraža balska haljina. Ako mene pitaš, hlače koje si nosila, meni su bile sasvim razumljive – najlonke su ionako loš način za prezimjeti. U osnovi, nisam ni očekivala da mi ona četka neće zaglaviti u kosi, otkud mi ideja da će mi frizure raditi ona koja ostavi na pola kuhan ručak da bi s tatom visila na stadionima. 😀

Čula sam da je rekao „da mi dlaka sa glave ne smije pasti“. Shvaćam, danas, shvaćam opciju da bude muškarac svog doba. Možda nismo obitelj iz časopisa, glasni smo, stalno se „koškamo“. Fućkaš kataloge. Njegove poklone ionako nitko nije nadmašio. U stvari, ne znam otkud mu volja da se, sa 50+ godina, još i s tobom bori oko kupnje one ružne neprave barbike u vjenčanici. Kad malo razmislim, znaš one neke ženske stvari, stvarčice, farbe za kosu, higijenske kontroverze koje se ne spominju na glas (da je to neka muška stvar, ne bi bilo problema s tim ni na razglas, prodavale bi se kao krumpiri, od vrata do vrata), parfemi, šalovi, lakovi, pjene – i danas, još imam fen koji mi je on kupio – sve je to nekako bio njegov „posao“ (ne znam je li mama kad što imala sa ičim takvim, vjerojatno jeste, ali ne sjećam se tih mogućih rijetkih dana 😀 ) – pozivi iz dućana dok sa trgovkinjama raspravlja o krilcima. Nije bio za bojanje moje kose, ali je na pojavu izrasta gurao ruku u džep govoreći „daj se, molim te, ofarbaj“. I danas me vesele članci koje je izdvojio za mene – novi lijek za celulit, npr. On me vozio u školu svako jutro. Vozio me na posao svako jutro. Sa 25 godina smijali su mi se jer sam za uvriježene „ženske poslove“ tvrdila da su muški. Šta ja znam, nismo savršeni, ali naučio me je da, ipak, mazim i razmazim ženu u sebi. A žena u PMS-u zaslužuje puding i čokoladu koju će ti netko donijeti – iako je ostalim danima bio za to da odem na dijetu 😀 Male stvari koje čine život, male stvari koje te čine ženom. A velike? Prva je osoba kojoj se javljam ako imam bilo koji problem. Sasvim sigurno na prvu neće biti pitom. Za pet minuta svaki, bilo kakav, problem – biti će riješen. Kriterij za sve muškarce u životu.

Ponekada mislim da sam odrasla sa dva oca. Drugi je brat, stariji, očinska figura – jedina osoba koju sam, po defaultu, morala poslušati. Tu mi nisu davali prostora. Neko je vrijeme imao glavnu ulogu; život nekada stvarno nije lijep, pa je dobio pubertetsku mene, na odgovornost, u prilično mladoj dobi, kao bonus uz svoju obitelj. Bezbroj puta me izvukao i opravdao pred „njima“. Njegova riječ je bila ono što su i oni poslušali – bar kad sam ja u pitanju. Nisam baš znala biti najbolja sestra na svijetu, ali je on pomogao tkati nit života kako bih bila sretna djevojka i sretna žena.

Muškarci su imali poštovanja prema meni. Prijatelji, poznanici, prve i zadnje ljubavi – jednako su me pazili. Prijatelj koji je nabavio motor, nije me htio voziti na njemu smatrajući da nema dovoljno iskustva da mene vozi na njemu. Morala sam čekati. Ako je bilo kasno, a put do doma mračan, nikome nije bilo teško prošetati sa mnom i vratiti se sam. Bili su tu i kao zaštita od one šake nemuškaraca koje uvijek negdje bauljaju. Svi meni bliski su cijenili moju potrebu za onom svrhovitom slobodom.

Ako netko i nije, ne bih to znala, moj svijet je ispunjen muškarcima vrijednim svakog poštovanja. I oprostite me što se neću bazirati na ničije mane – nitko ne bi trebao. Jedine mane koje bi si trebali dozvoliti žvakati su one…naše. Moje. No, kada imaš ovakvu podlogu, korak po korak učiš biti sebi prijatelj…ica.

Strašno kolika me zaljubljenost lupala po glavi. Ona potpuno nenormalna, poremećena, ona koja lomi misli, prste, lupaš gluposti, gledaš u pod, pa prkosiš, pa se inatiš, pa miriš sa minusom, pa odskočiš od plusa – na kraju smo se vjenčali. To je bio moj drugi brak na papiru i prvi u cijelom Univerzumu. Znaš što je najbolje? Sloboda. Osjećaj uvažavanja. Kada bih došla na ideju da cijeli dan ležim na trgu – on ne bi sumnjao da tome postoji odgovarajuć i prihvatljiv motiv. Vjerojatno bi došao sjest kraj mene s onim osmjehom „evo je, opet“ , donio bi pecivo i kavu. Ono što je vidljivo na prvi pogled je to koliko voli moje „ludilo“. Nije bitno ako si malo lud, dok god imaš nekoga tko je lud sa tobom. I za tobom.

A opet…mnogo je čvršće na zemlji od mene. Ne pokušava me spustiti sa mojih oblaka, zna da moram imati dnevnu dozu snova. Dok ja počinjem rečenice sa „hej, pročitala sam…“ on radi od kantica zvučnike. 😀

Onda je došla Ona. Bili smo van sebe…koliko god se pripremali, euforija te okrene naglavce. Tih 10-15-30 dana, da je potrajalo duže, u tom intenzitetu, sigurna sam, ne bismo preživjeli. Sve smo prošli zajedno; pregledi, tečajevi, porod, sve nakon. Plakala sam kad su mi oko 16-og tjedna rekli spol. Ok, plakala sam i na prvom ultrazvuku, ali taj tren kada sam čula „curica“ sve je postalo stvarno! Nisam pomislila da mi je žao, jer će joj biti teže. Pomislila sam, dolazi spremna za sve što je čeka. Kada sam je konačno imala u rukama…nisam plakala. Nisam postojala. Postojala je samo misao – ništa veće ne možeš napraviti od toga da nekom pružiš mogućnost proživjeti cijeli jedan život. Pomalo se misao pošla cijepati…već sam tada bila svjesna i pomalo tužna, jer je u stvari tako malo moja. Svaki tren nakon toga više sam svjesna njene osobne stvarnosti, njenog života odvojenog od moga i samo joj želim biti stup na koji se uvijek može osloniti – bilo da je to moja izrečena misao, sigurnost, topla juha, sjećanje ili dom. Tek tada…i sada, shvatila sam tko sam ja. I tko smo svi. I  jedno želim više od ičeg, toj divnoj ženi koja će uskoro napuniti 3 godine – da nikada, nikada, nikada ne zaboravi živjeti. I da do maksimuma živi što jeste. I da uvijek Bude. To ne da je dostatno, to je sve.

Prijateljice. Prijateljice! E to je drugi svijet, planeta, galaksija! Žena bez žene nije potpuna žena. Netko mora imati taj isti savršen osjećaj za osjećaj. S nekim moraš oboriti sve barijere i biti potpuno Ništa i Sve. I smijati se do suza, plakati u istoj sobi ili toliko sliniti da popuniš sve kilometre između. Moraš imati to posebno mjesto u nekom, to posebno mjesto, poseban stol, posebno sjećanje. S nekim se moraš rugati sebi kada smršaviš 30 kila pa ne znaš možeš li proći između dva utjesno parkirana automobila. Moraš s nekim analizirati sve što je rekao, način na koji je rekao, pogledao, s kim je bio, tko je bio, netko ti mora javiti gdje je prošao i netko mora tako dobro znati koliko je ružna ta njegova nova. Ili bivša. Netko mora primjetiti koliko joj bokovi nisu skladni i kako izgleda baš tupavo. 😀 Moraš s nekim sve to prerasti. Moraš imati nekog tko može slatko i bezazleno uputiti ti psovku. Ili te udariti daljinskim po glavi. S nekim moraš biti vani zgodna, ono, do ibera. Moraš imati nekoga tko je ljubazan, profinjen, sav u trudu da bude bolji svaki dan. Moraš imati nekoga koga nije briga za to. Moraš imati nekog starog i nekog novog. I moraš imat nekog s kim se možeš pomirit nakon glupe svađe. I moraš kada staneš pomalo umoran, znati, da to jedno mjesto u srcu samo ona, samo one, mogu dotaknuti. Mjesto koje grije jednako kada si mlad i kada stariš. I kada zastaneš sama, negdje, kilometrima daleko, umorna…samo želiš taj poznat glas. I nazvat ćeš tužna. Poklopiti s boljim trbušnjacima, od smijeha.

Netko ti mora kada stvari krenu loše, u tišini i bez riječi, spustiti novce na stol. Moraš imati nekog kome ne možeš reći hvala, a da on/ona zna da hvala nisi rekla samo zato da je ne utopiš u suzama. Moraš imati nekog tko će zbog tebe ići gledati Eminema. Nekoga tko će ti predložiti bijeg sa vjenčanja. Tko će razumjeti zašto dvije godine nisi rekla istinu o svom, lošem braku. Zašto nisi spomenula onog koga se ne spominje. Netko mora biti ono, tvoj, do neba.

Postoje i oni trenuci…Kažu, čovjek je sretan onoliko koliko može biti sam.

Sve rečeno i neizrečeno završiti ću rečenicom Anais Nin, divnom, kontroverznom ženom;

“…A ja ću uvijek biti djevica – prostitutka, perverzni anđeo, dvolična žena, kobna svetica.”

Sretan Dan žena ,

uz zahvalu svima koji su me učinili sretnom, zadovoljnom, divnom, ma kojeg spola bili i ma koliko i na koji način ste sudjelovali u kreiranju moje niti, bilo da sam vas spomenula ili nisam, bilo da ste se prepoznali ili niste 😉

ARHIVA 2015.

Oko rođendana sam uvijek mnogo pametna

Možda često ne razumiješ, ali postoje ljudi koji vide par koraka ispred. Ne znam je li to dar ili nešto što trebaš neželjeti. Mir je znati. Misliš, ako znam, zašto griješim? Iz istog razloga zašto se ljudi penju na planine. Adrenalin. U meni je oduvijek suviše života. Nisam trebala planine, ja sam svoj vrhunac!

Zato vas ne razumijem. Ja sam kao prskalica, vatromet, turbulencija, potres, ne odustajem ni kada me strah, ni kada je strah one oko mene.

Ne, nisam sklona rizičnom ponašanju. Ne nalazim smisao u izlaganju koje ništa ne donosi, osim dubine očaja. Očaj je zanimljiv. Dok koketiraš s njim. Nešto kao smrt.

Ali nisam to htjela reći.

Ne voliš kada se ljuti, što je razumljivo. Zaista razumijem da je teško dobiti eksploziju u trenu kada nekog ideš zagrliti. No, vidiš, ti ne čitaš život. Ti ne razumiješ da je tvoje jučer postalo tvoje sada. Ne razumiješ da ćeš jednom sjediti sam. Sama. Da će se današnje akcije osipati, da će pijesak iscuriti kroz prste, da iznova grabeći nećeš svako zrno pijeska složiti gdje je bilo. Ne shvaćaš da će svi otići. Ne shvaćaš da imaš ono što si živio. Predložila bih ti, ako smijem, da ulažeš u sebe. U biti. U život. U ono što te ispod kože grebe, ono što možda više ne osjaćaš pod višegodišnjim zadebljalim slojevima. Ne zavaravaj se. To ne radi vrijeme. To ne rade godine. To ti radiš. Izborima. To je svaki put kada joj nisi donio cvijeće dok te je voljela. To je svaki put kada si rekao ružnu riječ, kada te molila da prestaneš. To je bilo svaki put kada je vikala, nemoćna, a ti si prkosio. To je bilo svaki put kada si vratio. To je svaki put kada nisi čuo. Kada ti je bilo dosadno. Kada nisi pričao. Kada nisi živio. Svaki put kada mu nisi rekla da je u pitanju tuga, a ne bijes. Kada nisi sebi priznala da je bijes prihvatljiva zavjesa ostalim emocijama. Kada nisi shvatila da je bijes životinja postavljena da štiti strah od emocija. Svaki put kada si odgumila orgazam. Svaki put kada si pristala na ono što ne želiš. Kada si našla opravdanje. Kada si šutila svijest da bi otišla bilo kome, samo ako te čuje. Bilo je dovoljno da te čuje. Svaki put kada ste bezvoljni otišli ujutro, bez strasti hodali ulicom, ljuti, razočarani, slijepi, nezahvalni. Svaki put kada je vaša nemoć vrijeđala druge, pogađala druge, vaš nemar, vaše laži, vaša samozavaravanja.

I onda je borba prošla. Poslova nema. Djeca su otišla kroz vrata, ljubav je otišla, vjerojatno na sve izlaze, odvukla se raskomadana. Ostala si, prozirna; s godinama sve više pričaš, pričaš, pričaš, ljudi te izbjegavaju jer držiš monologe. Šutio si kada je trebalo govoriti, govoriš kada više nikog nema da te čuje. Ne čuju te, kao što nisi čuo.

I tako, dobiješ što si hranio. Pravda je tu, neumoljiva, svakodnevna. Zašto ja? O, znaš zašto ti. Znaš. Svaki put kada je dostajalo sutra, svaki put kada je nekom zbog tebe napuklo danas, zato ti.

Posao koji ne voliš, ljubav koju ne ljubiš, djeca s kojom ne znaš što bi, stare ljubavi, novi ljudi, tuđi uspjesi, tvoje tijelo, fotelje, televizori, televizije, pretplate, bahatost, cinizam, neostvarenost, rane za koje kriviš druge, nedostatak odgovornosti.

Još želiš čuti da si u pravu. Sutra ćeš. Znam. A tako si sam, zar ne?

Nemoj zbog mene…

Ostavljaš li me to?

Kao gost koji polazi, gledam kako spuštaš ruku na kvaku, pa se vraćaš, sjedaš, umjesto riječi, preslažeš tišine. Pa sjedimo tako. Ovdje i tamo, a ja strahujem čega ću se sjećati.  Šutim bol, pa ćutim bol, pa zaboravljam.  Spavam i jedem, koraci me vuku, teški, preslagujem tišinom.

Izgovorim li kao da ću ubrzati. Odlazak. Ili polazak. Palim svjetla, pa ih gasim, molim noć da te ostavi još malo, pa te puštam…nemoj zbog mene!

Odroni. Čujem srce u grlu. Pa zaboravljam zvuk. Ljutnju. Sve ono što je nosilo rane. Povrijedi me još jednom, ponesi me još jednom, možemo li malo biti sami? Nismo dugo. Možda nikad i nećemo.

Pomislim, ne mogu ja ovo. Jesi li još tu, zbog mene? Zbog njih? Čemu se nadam?

Prije ulaska povučem osmijeh, lijevo pa desno, pogledom u oči ti, tražim odgovore na pitanja koja ne postoje. Što ako ovo zadnji je put? Zadnji Božić, zadnji rođendan, zadnje…nešto? Što pamtit ću? Što ponijeti ću? Znaš li da me boli? Znaš li da boli zauvijek? Znam da si još tu…ne mogu, ne mogu ja ovo!

Ne smijem ti reći. Čuvam ti ponos. Snagu. Zadnjim svojim. Nečim. Pogledavam te, tražim to što ostati će kad odeš, uz mene. Pa me boli zaborav, što ću zaboraviti? Što ako me zaboraviš, a da me nisi ni upamtio? Što onda? Što će mi ostati nakon svakog pogleda dok tražim znak da još dišeš dok spavaš na svojoj fotelji? Što će mi ostati? Čija ću biti kada se, jednom, više ne *vratiš?

Ne mogu bez tebe. Gasi se moje podnožje, moje planine, moje nebo… Pomislim, Bože, šuti! Ne govori, ne piši, ne spominji, ne izgovaraj…Još si tu. Još si tu, a ja kasnim.

Jesam li bila krivo? Kriva? Sve? Nisam htjela. Ostani još malo. Boli li te? Nemoj zbog mene…Nemoj ostajati zbog mene. Mogu ja to.

Pomislim, nemoj…ne radi si to. Pusti još ovaj dan da prođe, sutra možda, neki drugi dan. Nije danas. Hvala ti, nije danas. Hvala Ti, nije danas. Ne mogu ja to.

Pruža ti ruke, ljuti se,pjeva, grli te, …ne vidi tugu koju držiš, dok pričaš o njoj. Vidim što misliš i što stoji u riječima „koliko je odrasla“. Grlim te kroz nju, jer ja ne mogu. Bojim se da izgledam kao oproštaj. Kao oprost i kao oproštaj. Ne činim to, govorim si, ne čini to…ne mogu ja to, pravim se jaka. Kao ti. Da sam kao ti. Rekli su da sam kao ti.  Moram biti kao ti…nemoj još danas.

Ne misli to, proživi kada bude, pusti ovo proživljavanje svaki dan! Svaki dan, svaki dan, svaki dan, svaki dan,… Budi kao t..on. Ono čemu se veselio osamdesete. Ono što je držao na krilu praveći se da ti svira po trbuhu i rebrima. Budi ona kojoj je kupovao pudinge, kojoj je branio izlaske, ne ljuteći se nikad ispoštovanom satu povratka. Budi ona koja ga je ljutila, ona s kojom se svađao, ona kojoj je s osmijehom kupio stvari u auto na nekom parkingu dok je po tko zna koji put rušila vlastiti život i smjer. Budi danas ona koja je ljutnjom urušavala krov i opraštala do njegovog sastavljanja.

Ne plači, kažem si. Nisi dijete. Ovo nema smisla. Pusti. Pusti i kad te izda pogled na njegova prsa dok spava, pusti i kad se otme uzdah jer je još tu. Pusti.

Kako? Pitam na glas. Nikoga. Samoću koja nagriza utrobu. Kako? Pa još sam dijete. Njegovo.

(18.04.2018.)

25552123_10210892914100221_7488010548048816967_n

Moj ocean, moje more

Pitao me koliko je trajala ta lakrdija? Posramljeno sam rekla istinu. Zašto se danas više ne sjećam je li bilo riječ o dvije ili tri godine?

Ne sjećam se.

Sjećam se da si bio zgrožen čizmama koje sam nosila. Važna informacija, deset godina nakon.

Sjećam se reakcije kada sam priznala da još imam problem sa riječju „ocean“. Sjećam se koliko mi je bilo mučno onaj dan, koliko sam trebala samo nekoliko rečenica koje nisam dobila, sjećam se radosti kada sam ti vratila za sve Davorke, Ruže, Zore, Maje i ostale žene koje su te mrzile. Sjećam se buđenja. Buđenja  kada sam doživljavala bljeskove u glavi, u trgovini, na poslu, u krevetu, pod tušem – što sam se više udaljavala od „priče o kojoj se ne priča“ to sam jasnije vidila laži, bistrinu svoje gluposti i sreću jer si ostao dovoljno daleko.

12524276_467468993444545_2501050141782082218_n

Sjećam se pažnje s kojom sam slagala stvari u svojih 20 kvadrata, pogleda na sat čekajući nekog drugog, euforije, slobode, vlastitog daha. Disala sam! Bacala sam bočice s tragovima vlastite anksioznosti, ustrajno i religiozno odbijala te spomenuti, vrlo brzo i svi oko mene su te zaboravili.

Do danas, neki su zaboravili mene. Ti nisi. Iako me nisi volio, iako si od mene želio napraviti ono što si već imao, iako ti moja današnja snaga može izazvati jedino mučninu, iako nikad nisam bila jedina, iako ne znaš tko sam, iako bi da možeš mijenjao moje misli, riječi, stavove, slobodu, ono što jesam.

Jesam li ja zaboravila tebe?

Nisam. Iako sam ti izgovorila neke laži. Iako je jedna veća od svih tvojih.

Sjetila sam te se prije par godina na jednoj kavi, u društvu koje bi mi ti zabranio, onako kako si malo po malo, podlo i smišljeno uvodio zabranu po zabranu, prišivajući mi što jesam i što nisam, stavljajući mi na ramena krivnju, nenosivu, pretešku za bilo koga. Jedan dio mene bio je neopisivo sretan znajući da bi ti bilo loše da vidiš s kim sam u društvu.

Zato sam lagala. Nisam htjela ni jednom mišlju, a kamoli riječju da oskvrneš ono što je meni značilo. Više od tebe. Više od svega. Tvoja površnost nikada me ne bi shvatila. I ma koliko je svakako bilo tih godina, taj sam dio u sebi obranila. Ponosna na svoju laž. Ta je laž danas moj cijeli svijet. Moja snaga. Moje Zašto i moje Zato.

Puno sam toga zaboravila. Tvoje riječi. Koje pjesme nisam mogla čuti. Kada sam i gdje bacila poklone, ono što je imalo ikakve veze s nama. Gdje je i kada uopće postojalo „s nama“ u ikakvom kontekstu?

Pa opet, postoji razlog zašto si večeras „tu“. Dio koji si mi uzeo, strah koji je ostao, praznina i bezdan. Dio mene čak može pomisliti da ti to nije bila namjera. Nada da nisam toliko oštećen primjerak postojanja nakon svega: zato se vraćam u glavi, sebi, koja je postojala onda. Ma koliko prazno i nabacano zvučale riječi, poredane kao stara hrpa plastike, patetike, morala sam. Morala sam se vratiti nazad, pokupiti krhotine i sama ih smisleno baciti na jedno mjesto: deset godina borim se sa vlastitim riječima.

Nekada sam pisala. Stalno. U hodu. U tami. Na svjetlu. Okovana. S teretom. S lakoćom. To sam bila. Nisam pisala. Mene je pisalo. Prvo sam se korigirala zbog tebe. Pa nakon tebe. I ništa mi nije teže priznati nego da sam sve ove godine roba sa greškom. Neotklonjen kvar. Sve ono što sam kroz vrijeme mogla postati, ali nisam. Sam Bog zna koliko je riječi u mojoj glavi. Koliko se riječi saplelo u mrežu koja raste. U obećanjima samoj sebi. Budem.

Nisam shvaćala. Kako bih i mogla povezati kaos u kojem odavno nisi ništa, odavno, ništa, a da je tamo negdje sve stalo, osipalo se, prosulo, rasulo, polupalo se? Ostao je sram, krivnja, dijelovi mene koje sam izgubila radeći od sebe ono što nisam.

Morala sam. Vratiti se po ono što je moje. Moj ocean, moje more.