Kategorija: VEZE & ODNOSI

Ljudi zatvore vrata iza sebe.

I ti tu ne možeš ništa.

Možda ponekad zaborave sat na odlasku. Možda i tebe zaborave. Možda te i ne upamte. Oči im led, vidiš samo svoj odraz. Patetičnu mrlju koja danima prije njih samih zna da je gotovo, da se raspalo, da imaš još nekoliko trenutaka. Pa ljubiš. I grliš. Miluješ. Smiješ se. Ne spavaš.

Ne možeš spavati kada kraj tebe mirno spava onaj tko te gubi.

I nećeš upamtiti zvuk vrata na odlasku. Pamtit ćeš svaku naznaku da mu je bilo stalo. Pravit ćeš se da sa onim zvukom vrata koji više ne pamtiš, nisi pao u ponor na par godina, smijat ćeš se kao da nije ništa, suze će se rasipati po pločicama kada te strese zvuk vrata koja sama zatvoriš, jer, jer, jer…

Ta bol nije legitimna, nije priznata, ne smije postojati. Šta dramiš? Kakva ljubav, emocije, melodrama? Ne budi patetična. Nisi slomila nogu. Šuti i radi: još isti dan se javiš na sve pozive. Zadaci i obveze prolaze niz prste. Nemaš vremena sada za utrobu koja klizi u grlo. Ne znaš o čemu pričaju, srce je patetična izmišljotina, zašto te vlastiti mozak podjebava? Prestani. Ionako je bolje bez njega. Šta će ti osoba koja te ne poštuje, koja ne misli da si vrijedna objašnjenja, kojoj nemaš vrijednost koliko ni kopča sata koji je ostao, ili nije, koji si možda izmislio, kao i cijelu priču u svojoj glavi. Da, to je. Ti si spužva za toksične emocije, toksične veze, toksičn… Jebeš njega.

Fuck. Ne možeš mu sad poslati tu pjesmu. Ne možeš taj film. Isječak. Ni šalu. Zašto i bi? Nije da te sad ta scena podsjetila na njegovo krilo. Ne podsjeća te ta pjesma na miris njegove kože. I ne pamtiš ništa njegovo najgore na svijetu. Ne možeš to pamtiti, ti si samo budala koja izmišlja osjećaje, emocije, priču. Šuti i radi. I izbriši taj osmjeh s lica. To čega si se sjetila, on uopće ne pamti.

Možda pamti?

 Ne pamti. Možeš li biti gluplja? – dijeliš si komplimente.

Ali, ispričao se. Možda mu bar malo,nešto, značim.

Dobar dan, izvolite. A evo ništa. Jesam, dobro sam. Onako sam neka danas. Ne znam, valjda vrijeme. Oprostite malo sam smetena danas, gužva je.

Znam. Ova bol nema bolovanje. Nosiš je, pa je nosiš. Nebitna, kao ja u mislima u kojima nisam ni bila.

Kada ste se zadnji put čuli, kontaš između redova mlijeka, salama, oh ne…ne ta pjesma! Ne možeš plakati u glupom dućanu. Šta uopće radiš u ovom dućanu? Idi u neki drugi. Šta ćeš uopće u ovom?

E! Evo. Ti, tvoji? Hoću, pozdravi svoje.

Halo, da. Može, pošaljem ujutro, čujemo se.

Ovaj što je sad prošao malo podsjeća na njega. O, prestani! Svađaš se sa svojim mislima. Misliš i znaš da misliš i upućuješ opomenu svojim mislima…u trećem licu? Konačno. Bilo je pitanje vremena kada ćeš potpuno skrenuti. S uma. S druma.  

Njegova poruka na ekranu.

Svi dogovori sa prethodno spomenutim mislima padaju u vodu. Uz veliki pljusak, nedovoljan da te probudi. Najednom, previše pričaš. Praviš se da je ok. Da je u redu. Da si u redu. Guraš misli, ne daš im van, loviš se između potrage za dostojanstvom i potrebe za tom neuhvatljivom blizinom, a riječi na trećem kolosjeku. Kao da si prozirna. I ti, i riječi, i prsti, i glas, i tipkovnica. Ostala je samo magla. Njega opet nema.

Umor. Bol nestaje. Gasi se. No, nekako kao da i tebe nema. Nemaš snagu za razgovore s drugima, smetaju tuđi pogledi, pokušaji. Kriješ se iza ljubaznosti,sve češće lažeš. Možda se i praviš da ti je netko drag. Pokušavaš. Ne može. Ambis otvoren i gladan. Sjediš na rubu i klatiš noge nad provalijom. Puštaš se s rubova u sjetu. Zatvaraš oči. Izvlačiš sjećanja. Kažeš sebi, još samo noćas. Tiho je. Nitko ne sluti gdje si dok nepomično ležiš. Nema pitanja, glumačkog teatra, dobra je noć. Zaspiš sa njegovim glasom u glavi, sa sjećanjima koja ti plešu po usnama, vratu, onoj iskrivljenoj bolnoj liniji ispod usne, pamtiš ruke, fotografije, riječi, ekrane, smijeh, drhtaj, nelagodu, ugodu…i onda novi val boli. Nikada više. On me nikada nije ni trebao. Ne postojiš u njemu. Ne nosi te u grudima, nema bol na usnama, njegova utroba ne nosi tebe u sebi, nema te u prsištu koje si ljubila, nema te na dlanovima, on ne trpi nedostajanje iz noći u noć, iz noći u noć, iz noći u noć. Tu bol koja reže, baca na koljena. Metaforički i doslovno. Sad već pamtiš i svoje zgrčeno tijelo koje fizički boli, jer ga nema.

Probudi se.

Novi je dan.

Manje boli.

Nemaš više što baciti. Nemaš što slomiti. Nemaš što spaliti. Nema tragova. Odlaziš. Kao što si onda otišla, ne znajući tko je otišao od koga. Bez nade. Bez očekivanja. Opstaješ kao lako zapaljiv kremen, koji nikada više neće biti ono što je bio prije njega.

Operacija koju prehodaš, bez dana bolovanja. Bez dana da itko pita kako si? Porodiš ponovno sam sebe. Rodiš se u nešto drugo. Nekakav hibrid o kojem se šuti.

Nemaš pravo na osjećaje, nemaš na bol, nemaš pravo na vrijeme potrebno za proživljavanje, ni preživljavanje; nikoga nije briga. Ne ističi se, ne gnjavi, ne talasaj, to su sve gluposti, sve što možeš dobiti je kritika, još povreda i podsmjeha, pa se kriješ i od njega i od njih. I njemu kuliraš kako te nije briga, on kulira tebi, oni kuliraju, tjeraju tebe da kuliraš…

Čut ćeš sve o toksičnim vezama, sve analize, tumačenja i vještačenja; sve poduzmi, i psihoterapiju, sve, samo da dokažemo da ljubav nije stvarna, da si izmislio sve, da ne može biti ni jako,ni snažno, ne može biti vrijedno.

Stavimo kabanice, pa i s kabanicama nemojmo na kišu. Šta ti znaš šta je ljubav? Da je prava ona bi… ! A njega tek ne spominji nikome. Možda ti nisi ljuta, ali ako kome kažeš išta o tome, završit ćeš braneći njega od pretpostavki, ti ćeš biti budala, oni će uvijek znati bolje, uvijek ćeš sresti dobre odvjetnike sebi i dobre suce drugima i nikada se nećeš objasniti, pa ćeš na kraju svejedno izabrati tišinu.

Nije svaka rana od metka.

Ponekada si samo ranjen tuđom boli koju su ušutkali.

Na nas se muškarci najviše žale. 

Najmanje dvadeset godina slušam ogorčenost muškaraca ženama koje žele njihov novac. Jako smo se svađali oko filma u kojem milijun dolara, zgodan bogataš, ponudi udanoj ženi za samo jednu noć s njim. Uobičajen protokol postaje duboko problematičan ako u njega upletete novac. Malo me muči činjenica da imam 40 godina i kazaljka kritično vuče ka nuli u mom osobnom poznavanju milijunaša, osobito onih koji s lakoćom toliko odvoje za jednu noć. To staru raspravu čini prilično bespredmetnom, a moj stav uzaludnim. 

Kao i većinu sponzorstava koja muče ovdašnje muškarce. 

Teško je zagrebati i ovu temu, a da bude suštinski shvaćeno ono na što želim ukazati, pa sam prije nekog vremena postavila jednu malu anketu na svoj Instagram profil. Anketa na reprezentativnom primjerku od manje od stotinu glasova, koliko seže moj skroman influens, kaže da oko 30 % muškaraca ne izvodi žene, ne plaća večere, ne planira izlaske, nema iznenađenja, nešto malo manje ne sudjeluje u bazičnim troškovima odnosa u paru, pokloni su u skladu sa ovim postotkom, a žene im zamjeraju manjak truda (navedena anketa postavljena je na Instagram profilu). Obzirom imam uvid u glasače, postotak je i ovoliko pozitivan jer su uglavnom dali glas i mišljenje ljudi u novim vezama do 6 mjeseci, nešto malo onih koji nisu u vezi, veći broj u vezi do 5 godina i nešto malo preko toliko. Iz razgovora sa ženama, osobno mislim da je postotak u najboljem slučaju 50%. 

Financije u počecima odnosa sa nekom osobom, od samog prvog dejta, pa sve do predbračnih voda, nisu omiljena tema parova. Znala sam se vrpoljiti na stolici, ne želeći ostaviti dojam da smatram da je ova obaveza njegova, nalazeći razumijevanje za financije osobe s kojom sjedim. Nikada ne naručujem ono što stvarno želim, smatrajući da nije ničija obveza da ispunjava moje želje, ostanem pristojna i umjerena. Ovo je vremenom dovelo do toga da ja prebrzo potežem novčanik. Većina se nije borila sa mnom da ipak on plati. Nisam sigurna što o ovome mislim. 

Prije nekog vremena sudjelovala sam na Instagramu u raspravi o pravima žena, na što mi je jedan muškarac, nakon obilaska mog profila, rekao da jedno pričam, a drugo radim. U to vrijeme sadašnji profil imao je više (sada uklonjenih) privatnih objava na kojima je bilo nekoliko kuća sa bazenima, jacuzzijima, s nekih putovanja i slično. Nije mi bilo jasno o čemu priča, no onda su se pospajali parametri – on je dolaskom na moj profil, zaključio da sve što vidi – plaća neki muškarac. 

Nijednu stvar , ni događaj sa navedenih objava nije mi platio nitko, a ponajmanje bilo koji muškarac. Dapače, više poklona, večera i slično sam dobila od žena. Od muškaraca toliko malo da mi je čak malo i neugodno.  Muškarac iz naše regije ne može pomisliti ni da sam možda kod prijatelja, bilo što, ne – on odmah nalazi napad na muškarčev novčanik. 

Nema tako mnogo godina da je muškarac bio taj koji je donosio novac i skrbio za obitelj. Na stranu sada kontrola koja se možebitno na taj način postiže nad drugom osobom, činjenica je bila da muškarac radi, ima plaću i s tim novcem obezbjeđuje potrebno ukućanima. Žene su ostvarile pravo na rad i financijsku neovisnost  i postotak žena koje poznajem u ovoj funkciji je ogroman, danas čine većinu. Ovo govorim bez ikakve prosude: i danas postoje žene koje ne obavljaju rad ove vrste i obiteljskom odlukom imaju raspoređen život na drugi način, što je apsolutno ok i muškarci koji na ovaj način brinu za obitelj su skupa sa njima vrijedni svakog poštovanja. I uglavnom nisu tema ovog posta (osim ako ne uđu u temu po nekim drugim elementima, tipa škrtost, no da ne idemo u širinu). 

U svakom slučaju, većina muškaraca u prošlosti nije se bunila na činjenicu da žena i obitelj troše plaću zarađenu njihovim radom, a plaćali su i izlaske, pića, večere i kino. Primjerice moja mama jeste radila, ali je njena plaća bila daleko i značajno manja od tatine, no novac je stajao u ladici i trošio je tko ga je trebao. U našoj obitelji nije postojala opcija da žene plaćaju muškarcu. 

S druge pak strane, gledam cijeli život nešto drugo u osobnom polju, kao i polju mnogih žena koje znam. Pokloni koje žene slikaju su šablonirani, kao da im jedan muškarac svima kupuje. Ovisno o financijama, crvena ruža ili buketić, neki poklon s kojim je ona kao oduševljena, jer je njoj i malo ok, pa neće sad tu bit neka koja nešto traži ili očekuje, materijalno je bezvrijedno) ali uglavnom nije. Ja stvarno nemam velik emocionalni upliv u čokoladu sa srcima, bombonjeru, satove, parfeme i sličan opus. S druge strane pošla bih vrištati da dobijem štikle, bijelo rublje u kompletu sa biserima, crno u kompletu sa crnim biserima, vikend u Budvi, koncert Merlina, muzejski postav nečega što želim vidjeti  ili …nije sve za javnost.  Ne kažem da nikada nisam dobila ok poklon, kažem da sam sramotno malo puta dobila ono što želim. Ne kažem ni da imam ne znam kakva očekivanja, niti da svaki poklon treba biti melodrama u tri čina – ali nikad? Nikad – jer ovo zahtjeva trud. Magiju. Ženu koja je muškarcu nešto posebno, veliko. Ona s kojom više nije i nikad više neće bit, ali je nitko ne smije krivo pogledat. E, to. Taj level u glavi. Neću ni „novac pa si kupi sama“, ni „šta želiš“. Hoću knjigu na adresu koju želim dvije godine, a da ne znam ni tko ju je poslao. Neću cvijeće koje se podrazumijeva, hoću večer poezije i trbušne plesačice, šta će mi Milka?!

Kad smo kod Milke, ovo je i dobro šta se sve može naći na sceni. Nije moja priča, ali jedna od nas je dobila Kaloderma kremu za ruke u tubi, otvorenu/korištenu, u škartocu. Jedna je, nakon što je dečku s kojim je kratko, kupila Nike ruksak i zaboravih što još, za rođendan, sama dobila plastičnu ružu iz „Sve po 12“ koja svira onu svima poznatu tanananananaaa tananaa tananaaa muziku uz krčanje(Za Elizu, da, simbolično), dok glavu ruže čini bočica sa crvenom tekućinom koja bi trebala biti parfem, ali nije. Samo ostavlja crvene mrlje – jer, sve po 12 nema šta drugo ostavit. Ne karikiram, jedno smo popodne dva sata buljile u taj nevjerojatan užas. Zamisli osobu koja ovo pokloni djevojci, koliko se danas bavi ženom? Koliko se bavi nekom osobom muškarac koji je svojevremeno izjavio „ daj si kupi svoje cigarete“ jer ako ona uzme jednu, tijekom njihovog povremenog i ne osobito reprezentativnog neobaveznog „dejta“ oštetit će mu budžet? Jednako kao i muškarac sa autom i geografskim problemima koji ne može potrošiti gorivo za 15 minuta vožnje, dok ona može i tramvaj i vlak i sat vremena za isti put. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna. 

Muškarcima sam se u životu, s druge strane, naplaćala. Od iskustvenih poklona, kulinarskih, erotskih, jeftinijih i skupih, večera, pića, kava do smještaja, putovanja, apartmana, a svojevremeno sam platila i ceh, bez riječi, jer je pijan stalno naručivao nebuloze i glazbu. Nije mi bio problem sačuvati mu ego tada, da nitko i ne shvati što se događa. Taj isti se zahvalio poklonom i bilo je lijepo, a i ne kažem da sam kojim put pod teretom života i nedostatkom vremena nešto i propustila – jesam, ali ako bi se stavila na klackalicu moja mašta, trud, financije i uopće spremnost za bilo što s njim – druga strana možda bi neznatno zaljuljala klackalicu. 

Zato, danas, nikada više ne bih izabrala muškarca koji nije galantan. 

Ja sam galantna žena. Koja u mnogo sfera može itekako adekvatno parirati. Da li je pretenciozno očekivati jednako s druge strane? Muškarci ovu igru gube. Žene ih štite – dok su zaljubljene. Nalaze opravdanja. Istinu saznaš nakon što je odnos odavno napukao. Ista sam. Bila. Štitila bih sve, svaku njegovu ideju, glupost, manu, sve opravdavala, sve razumijevala, sve krize i brodolome, sve ljudsko, potrebe i lomove, bodrila uspjehe. Sve. Danas ne bih. Mogu opravdati pad. Ne padove. Ne godine. Ne ustrajavanje. Nikada više ne bih pristala na manje od koliko vrijedim, a to, da, nosi sa sobom i financijsku komponentu – zaslužujem imati i ljepši i lakši život. Govorim u prvom licu, ali mislim – i ti zaslužuješ dobar život. I da se ne bojiš financija. Ili ljudi koji te – jer plaćaš stan, hranu, režije, mobitele, internet, putovanje, haljine, depilaciju, nokte, automobil, gorivo, knjige, cipele, čitanke, školske torbe, naknade bankama, kamate, kave, izlaske, poklone i tepihe – zovu materijalistom. Materijalizam kao opravdanje koriste oni sa nulom, od kojih ćeš dobiti krivu knjigu, usput, sa kase dok kupuju cigare. 

P.S. Da, svjesna sam postojanja krajnosti, da postoje muškarci koji imaju obrnutu priču, dijagnoze, problemi, da na svijetu  ima 7 milijardi ljudi i da ne stanu svi u jednu priču i isti „koš“, no morat ćete te druge teme koje se otvaraju napisati sami. 🙂

Tih je godina bio popularan Coyote Ugly, cure su i kod nas hodale po šanku, u daljini se čuli valovi, visoki veliki stolovi za kojim su se miješale ekipe, a sjećam se da sam tu večer imala dugu šarenu drvenu ogrlicu. Dečko koji je stajao nasuprot mene za stolom, ako ne obraćaš direktno pažnju, neprimjetno, malo po malo se našao kraj mene i na uho mi rekao „imaš lijepu ogrlicu“. Jeste, da, lik je sigurno obožavatelj ogrlica, nema dileme: „hoćeš kupit?“ pitam. „Naravno, pošto?“ govori i lovi se za stražnji džep traperica. „100 eura“ naravno. Naginje mi se na uho i kaže „zaboravio sam novce u autu, ajde sa mnom „ i normalno, oboje prsnemo u smijeh. Shvaćaš, izuzetno glupa priča, ali tip je prišao, prati, snalazi se putem i svjestan je da oboje nemamo što tu pametno za reć osim nasmijati jedno drugo. Kao što vidiš, nisam ovo zaboravila. Ogrlicu nekim čudom imam i danas.

     Nasumično sam i bez razloga izabrala ovo sjećanje, bilo je tu svega, toliko svega da ljudi koje više i ne želim i nemam u životu, svakim sjećanjem mogu izmamiti osmijeh, emociju, ono nešto što ipak imam prema njima, a nemam prema ostalim ljudima. Ne zaboraviš one koji su ti dodali pisamce u ruku.

     Znaš, ja sam u sedmom razredu bila totalno luda za Živkom. I normalno se blamirala pišući mu nešto čega se, a i bolje je, ne mogu sjetiti. Ali se sjećam ovoga: sat biologije, netko kuca i ulazi u učionicu, na vratima Živko i izgovara: može li Maja izaći malo? Živko je ostao nedosanjana ljubav, no Živko se i sa 14 godina suočio sa mnom, a i ja s njim. Živko je morao i nazvat na telefon i tražiti mene nakon što se jave moji roditelji. Također, nakon što nije bio fer, morao je to sam nositi, nije imao grupu podrške tisuću muškaraca bez karaktera.

     Mi smo se međusobno morali naučiti nositi jedni s drugima. I sa sobom, i svojim emocijama, željama, tijelom, suočavati se sa nelagodom, i prihvaćanja i odbijanja. Svaki savjet prijatelja se svodio na: razgovarajte. Reci mu. Reci joj. Rezali smo nelagodu suočavanjem. Pritisak bi ključao do te mjere, da je lakše bilo podnijeti i blam, nego trpiti konfuziju vlastitih misli. Vremenom se izbrisalo postojanje opcije „blam“. Shvatiš da je to sve sasvim uobičajen, normalan i prihvatljiv tijek događanja, da će nekada stvari funkcionirati, nekada neće. Bilo je suza, bilo je gutanja knedli kad trebaš nekome reći da je kraj, plačeš i ti iako je odluka tvoja. Nije bilo kuliranja. Bilo je obaranja glave kad se vidite poslije, no sve je to bilo suočavanje. Hrabrost. I njegova ruka na koljenu. I direktne i indirektne rečenice koje vode ili ne vode nikamo. Bili su trenuci kada sam drhtala kao prut, razoružana, ranjiva i istovremeno nikad jača, jer ako sam mogla stajat pred tim očima, mogu sve na svijetu. Pa i preživjeti da ga nema.

     Sazrijevanjem shvatiš da je nekako uvriježeno u ljudima: muškarci vole malo lude žene, žene vole gadove. Uzmite ovo veoma uvjetno, no nekima neće trebati ovo objasniti. Radi se zapravo o tome da obje strane žele energičnu osobu, samopouzdanu, koja ima što za ponuditi, osobu koja miriše na zabavu, osobu s kojom je i razgovor seks, ili barem jednako dobar kao seks sa osobom koja zna što hoće i ne libi se biti osoba da dođe do tu. Sa ništa manje pitanja i nedoumica, ali sa stavom i bez nejasnoća u izražavanju vlastitog smjera.

     To je bilo vrijeme kada su nas i dečki i prijatelji pratili do vrata, vrijeme kada se pojavio mobitel, način da još malo produžite vrijeme koje ste proveli zajedno, ne način da se izbjegnete.

     Od tada do danas, ne mogu opisati o kojoj količini muškaraca se radi, ali svaka, baš svaka žena s kojom sam ikad razgovarala, ima ili je imala isti problem – muškarca koji je želi, u inboxu. Taj muškarac ponekada je udaljen 1300 km, češće 300, a u prilično velikom broju je blok do žene za kojom umire. Pa poruka, pa dvije, pa sedamstodvije, pa sedamstodvije noći, pa cyber sex o kojem smo čak imali članke u novinama i čudili se kako to, do padanja u zamke nadanja da će se on konačno odlučiti izaći iz kuće. Međutim, neće. Njemu samo treba još slika, još snimki. A onda je sve otišlo u još veći odron: skupljanje sličica. Dječaci sa erekcijama, u masovnim grupama, dijele sličice žena koje nemaju hrabrosti pogledati u oči. Svaka od tih žena samo je vrišteći simbol njihove nemoći, nemuževnosti, kukavičluka, impotencija svih vrsta – ovo bi bila tema za sebe, koliko ih nije u mogućnosti uopće funkcionirati seksualno, a te iste žene ih štite tišinom, čuvajući toliko krhka ega koja trebaju potpore drugih muškaraca. Šta će muškarcu potpora muškarca kraj gole žene? Velik broj njih sigurna sam, ne funkcionira. Ne postoji žena s kojom sam pričala ikad, a koja nije opisala cijeli niz muških seksualnih problema. I to nije predmet ruganja, mi smo istinski zaprepaštene, no umjesto da posjete psihijatra, oni iskorištavaju žene, žensku energiju, prirodu, emociju, kako bi izmanipulirali još jednu sličicu od onih koje zovu kurvama kako bi opravdali i oprali unutarnji kompas koji im govori da je krivo to što rade.

     Onaj dan kada osoba zna što radi, ali to i dalje svjesno radi, ne zaslužuje empatiju. Radilo se o meni. Ili o njima. Metar je isti. Zato nemam za ovo razumijevanja. Svjesno ponižavanje osoba s kojima si u bilo kojem odnosu, ma da je i najusputniji mogući seks, da si imena ne znamo, nitko ne zaslužuje biti izdan u apsolutno poremećene svrhe, dok pri tome, najčešće, upravo sama žrtva čuva najveće tajne ovih hodajućih autogolova.

U moje vrijeme, muškarci i žene su se željeli, na svakakve načine. Otkrivali smo jedni druge, zvale smo frendice euforične oko svake stvari s njim, od njihovih dodira bile smo van sebe po tjedan dana, nismo mogle misliti ni funkcionirati, morale smo svu snagu skupljati da okolini izgledamo normalno. Sada…što točno?

Muškarac koji ti ne smije prići, ne može te nikamo odvesti, ne zna zavoditi, nema fluid, ne može te nagovoriti na ništa jer ti je u osnovi svejedno koje je ime na ekranu, pokazuje agresiju na svaku budalaštinu, više želi sliku nego tebe, ne zna kako funkcionira žensko tijelo jer mu je pornografija popila mozak, ne poznaje ni svoje tijelo jer ga nikada nijedna nije ljubila 4 sata u komadu, niti ima strpljenja za to, lajka stotine žena i skuplja sličice – kome je ovo privlačno? Ja sam osoba koja prati vrijeme, potpuno svjesna da ništa nemate od prošlosti, ali ovo se zaribalo.

Kako da ti kažem, žene od 40 godina danas vjerne su do bola, nema straha. Nemaju s kim prevariti muža.

I da, autor teksta svjestan je da postoje različite situacije i ljudi, to ne osporava postojanje slučajeva iz posta.

Istinski ne znam kako početi ovaj post. Znam što želim reći, no pokušavam u glavi usmjeriti eksploziju i dvoboj, kako bih vam ukazala na dvije strane ovog duela, a da me se ispravno shvati i interpretira. Pri tome, želim reći neke stvari, a ostati van dometa vulgarnosti – njoj sam za moj ukus izložena i suviše.

Nemam problem nazvati stvari pravim imenom, no ne želim na nivo koji ću ovdje spominjati. I sad već sama sebi u glavi postajem konfuzna, pa hajde da podijelim ovo…svatko u svoj kut, sa bocom vode, možda nam zatreba.

Ja sam oduvijek obla osoba. Pod obla mislim, čak i kad nisam imala višak kilograma, imala sam izražene bokove, obline, grudi, apsolutno me svugdje bilo, uvijek. Sa 11 godina, sa 13, sa 20, sa 27 i sa mojim debljanjem, sve je postajalo veće. Suprotno onome što od mene danas vidite, suprotno onome zbog čega me danas ogovaraju (tipa, fotografije na kojima prema nečijim mjerilima nisam dovoljno odjevena), ja sam se veći dio života skrivala, povlačila, nosila crno, izgledala zastrašujuće na prvi dojam, kako se ili ne bih izlagala tuđoj seksualnosti koju ne želim ili kako bi me se shvatilo ozbiljno.

Prije nekih godinu, dvije, napravili smo svojevrsni eksperiment, objavila sam fotografiju na kojoj je neupitna moja kilaža; u hulahopkama i grudnjaku, u štiklama. Fotografija daleko benignija od mnogih, ne vidi se ništa, realno, no kada imate kipuće obline, plus višak kilograma, mala je šansa da će se fotografija shvatiti onako kako je ja vidim. I prije nego sam je objavila bili smo u raspravi; ja ljuta, jer zašto itko mora određivati tijek mojih misli, života i djela, te lijepiti svoje predrasude i etikete, a uvjeravali su me da nitko neće shvatiti suštinu, da će svi vidjeti… I tako je i bilo: svi su vidjeli ono što je u njihovim postavkama.

Šta je problem sa mojim tijelom? Prihvaćala sam ga godinama. I znate što ću vam reći? Ako želite zdravu i istinsku konekciju sa sobom – počet ćete se skidati. Ne na mrežama (osim ako to želite), nego sami sa sobom: Osjetite sebe. Svoj puls. Kada nemate puno toga na sebi, češće vidite tijelo, vidite sve kako jeste, vremenom to prihvaćate, postaje uobičajeno, pada tenzija i kreće proces oporavka, udisaja, otpuštanja svake neprimjerene misli prema sebi. Tako je lako odbijati sebe, pasti pod nesigurnost kad upere fotoaparat ka vama, uvlačiti stomak, mjeriti obujme, osjetiti kako vam se oči gase kada nedovoljno sređeni naletite na bivše dečke, prijatelje, kada preveliki ili pretanki dođete na razgovor za posao; tako je lako govoriti o sebi loše kada skinete veći broj kilograma, sada je u prošlosti pa je još lakše reći da ste si BILI grozni. Tako lako prođe vrijeme, a njegovu ruku mičete sa trbuha, bez da se možete potpuno predati trenutku. Tako brzo prođe vrijeme, a nemate slike s djecom jer niste bili dovoljno lijepi za slikanje, a djeca su samo htjela vas. Imaju kad odrastu pravo na sliku sa mamom! Mislite da moja kćer nije primijetila moju debljinu? Mislite da ona ne zna da sa tatom trči, a sa mnom ne? No, važno je iz te pozicije kakvu poruku šaljete! Zato nema mamu koja se povlači, odustaje, koja se boji šta ćete joj vi reći, koja je sebi dovoljno dobra kada se križaju šta je obukla i šta radi, kada ima 65 lajkova i 300 podjela sporne fotografije (što govori nešto o ljudima, a gotovo ništa o meni). Mnogi su pali na eksperimentu, da vam kažem. Očekivala sam više razuma, više shvaćanja, više dubine, više pitanja, manje (pr)osuđivanja.

Golo tijelo nije poziv na seks. Moje tijelo nije nemoralno. Nemoralna (uvjetno rečeno, samo u svrhu razumijevanja) ili bilo kakva može biti samo misao o mom ili bilo čijem tjelu, tijelo samo po sebi – ne. Ja nisam vulgarna osoba. Ja sam osoba koja bi prva ustala za tebe i tvoj izbor. Ja sam osoba koja je prošla niz trauma, osoba koje je prihvaćala svaki centimetar sebe, koja je danas veća nego ikad i koja se neće povući ni milimetar nazad – ni svoju ljepotu, ni godine, ni kilograme, znanje, edukaciju, svoju aktivističku narav, pamet, a ni pršteću energiju, nikada više neću povući nazad. Ni milimetar. I zapravo, ničije tijelo me NIKADA, ali nikada, nije izazvalo na ništa. Čak se i ne moram kontrolirati. Skoro 8 milijardi tijela je oko nas – šta bi me točno trebalo izbiti iz razuma? Noga, lakat, ramena, trbuh, mišići, pregibi…možda međunožje? A da stvar bude bolja, iznimno cijenim seksualnu energiju. Smatram je energijom života. Povezanom i sa duhovnošću. Svi ljudi koje znam, a da imaju pojačanu ovu energiju, imaju jaku mentalnu snagu, vedri su, energični, nasmijani. Seksualnost je duboko utkana u postojanje i istinski mi je opskurno degradirati je. Problem nastaje kada se ovo (ili bilo što drugo) nameće drugima, kada im se ulazi u osobni prostor i osobne izbore.

Dakle, sada da napravimo presjek i vidimo drugu stranu.

Kaže mi frendica (dob 40+) da joj se od 90-ih nijedan muškarac nije obratio uživo, prišao, pozvao, flert, nešto. Za moju generaciju, ovo je apsurdno. Prihvatili smo promjene; mnogi kao i ja, vole društvene mreže, širinu, mogućnosti, ljude, brzinu i sadržaj, no mi smo navikli živjeti jedni druge.

I tako, sjedim ja u dnevnom boravku sa djetetom, pravimo tortu za njen rođendan, mama od 80 godina nasmijana dođe vidjeti kako napredujemo, muž napuhuje balone i uđe nam tip u dnevni, kaže sa vrata kako sam privlačna žena i skine se. Ne kao ja, da se vidi tvoja misao, a realno ništa, nego bukvalno se skine i izloži nas pogledu koji – ne želimo. Nikako. Ja ne želim. Briga njega što ja želim ili ne želim, ja sam njemu privlačna i on želi da ja odmah vidim smisao njegovog postojanja, međunožni toranj njegovog smisla. Ni mjesto, ni vrijeme, ni način, uz moj ogroman izostanak želje.

Naravno da pretjerujem. Nije ušao u dnevni. Ne bi mu mama dala, no tehnika mu je omogućila da mi pošalje u IG direct svoje tijelo i tako se izložio, ne samo meni, nego, da tako nazovem, cijelom mom timu. Nekoliko nas ima pristup mom profilu i zaista je impresivna razina nemogućnosti kontroliranja nagona, kada ti ova opcija i ne pada na pamet. Da poštedim ostale, a i bez da uvećam sliku, kliknula sam delete i poštedila i sebe, koliko god sam mogla, noćne more.

Mnogo toga je ovdje krivo. Prvo, nitko ga nije naučio, ako mu već nije samom jasno, poštovati ljude i dati im mogućnost izbora. Drugo, ovo nije izoliran slučaj. Od 2008. koristim društvene mreže i ne postoji ona na kojoj u inbox nisam dobila neželjenu sliku penisa u erekciji. Hrpe penisa u erekciji tijekom 13 godina!

Šta je dalje ovdje krivo? Društvo bi okrivilo mene, na neki način smatraju da sam to i zaslužila, jer nisam slika žene kakva bi žena trebala biti, ni tiha, ni odmjerena, ni ljupka, ni vitka, ni šta god već bio propisan kodeks za žene. Iako je riječ o tipovima koji to šalju u 50 poruka, random ženama, u nadi da će proći malo…ne, niti seksa, malo ejakulacije u kojoj ćeš biti virtualno prisutan, da se pristojno izrazim, većina bi i dalje odgovornost prebacila meni. Nama. Također, nemam ništa protiv ako dvoje ljudi to želi, no kada ne znaš šta druga strana o tome misli – to je nasilje i zlostavljanje. A tu je i ono što ih ponižava kao osobu – zar je moguće da toliko ne poznaju žene? Nikada u životu nisam upoznala žensku osobu koju iti najmanje zanima slika penisa u erekciji, bilo čijeg, random, penisa u erekciji. Da sam hard core slutty osoba – i dalje ništa. Nula. Žene ovo ne pokreće. Ako kaže da da – laže. Opet ne. Ako se danas i igrala s tobom, to ništa ne znači sutra. Ako nije tražila, zakopčaj to i ne blamiraj sebe i ne tjeraj nas na mučninu. Došli smo do toga da ne možemo na nekom portalu komentirati neku temu – jer ti se nakače ili erekcije ili uvrede. I to je društveno ok. Moje bedro u hulahopkama je hard stuff.  A o ovome – tišina.

„Kako ja nikad ne dobijam?“. Ne znam Marice kako ne dobijaš, sigurno sam ja kriva, mogu ti proslijediti netraženi ulov, živa sam, koji put komentiram nešto u bespućima na temu barakokula, pa šta da ti kažem, ljudske slobode, ovo, ono.

I da, Marice, poznajem moralne stupove od žena koje trpe isto, ne možeš mi prišiti svoje predrasude.

Istina o ovome je:

1. Ako ne želim, spada pod silovanje.
2. Poštovat ću pristojan pokušaj i pristojno se odrediti prema smislenom obraćanju; ja i većina ljudi na zemlji.
3. Žene vole tvoje lice, smijeh, pažnju, pogled, provokaciju, izazov, pjesmu posvećenu njoj, razgovor, pamet; to iza tvog šlica ne zamišljamo, niti nas je briga za tim, njim, čim.
4. Onaj tren kada pošalješ penis većina nas vidi crveni X veličine svemira; samoponištio si se.
5. Ako ona nešto želi – dat će ti do znanja. To je osoba, zna koristiti i riječi i neverbalnu komunikaciju. 
6. Žene nisu tu da ispunjavaju tvoje želje; čak ako ti je po koju ispunila, danas je novi dan, ne znaš što želi danas ako je nešto željela jučer.
7. Penis ima svaki muškarac na zemlji – šta stoji iza njega ostaje da predstaviš; ako si tu prazan, što misliš da ćeš postić sa tim da mom mužu, meni i djevojci koja mi održava profil pošalješ to što šalješ?
8. Nije mi jasno zašto nemaš kriterije? Možda sam ja ili bilo tko kome si to poslao bolesni od tko zna koliko takvih kao što si ti? Mora ti netko i to reći – spasi si život i nabavi neki kriterij. Nitko ne želi osobu kojoj je svejedno koja je.
9. I ono što ponavljam stalno, ovakvi ljudi neće se libiti slati ovako nešto niti vašoj djeci kojoj prerano dopuštate da su na mjestima za odrasle. Čak i sa dobnim ograničenjem od 13, a dopuštate im i sa 8, rano je za cijeli niz događaja sa kojim se ni mnogi odrasli ne znaju nosit.

Smatram se vodećom u duelu; da imaju što reći ne bi ni bilo ove teme.

Znala je da ga sutra neće biti. Da će se sutra protegnuti na ostatak vremena. Dio nje je govorio zaboravi, sad je tu, uzmi to što je ispred tebe. Sutra plači. Iz misli ju je prenula njegova rečenica „Ljudi sve što rade, rade zbog sebe“ . Pogledala je u njega. On je bezbrižno grickao nešto, potpuno siguran u to što govori. Promatrala ga je, šutila i pustila tu rijeku  svom nizvodnom toku, iako je htjela vrisnuti „Ne!“. Ne, ne i ne, mislila je. To si ti. Ti radiš sve što radiš zbog sebe, ne ja, ne mi, ne ostatak planete, ne svi, ti, ti…! Sve u njoj je znalo da je kraj. Kad je odlazio, osjetila je tugu duboku tri stotine milja, tešku zoru, njegovu kožu na usnama i svu svoju patetiku s kojom se nije znala izboriti. Osjećala je krajnji nedostatak emocija u riječima, porukama, pitala se umišlja li, misli su se petljale s mirisom njegovog tijela, njegovim smijehom, njegovim…ničim. Dio po dio, tih je dana rezala spone. Ne zna tko je od koga otišao. Ona. On. Da li je i on bio svjestan svega danima prije. Ostala su pitanja. Iza svakog odlaska ostanu pitanja?

Čini se da često imam mazohističke porive, kad pokušavam iznijeti smislene cjeline na teme kojima je teško upravljati bez krivih skretanja i izbjeći generalizaciju, stoga, tekst treba promatrati kroz prizmu mogućnosti svih opcija, no bez ignoriranja činjenice da postoje i pravila. Možemo prijeći cestu na mnogo načina, no čini se da je pješački za nas najsigurniji.

Dakle, vraćaju li vam se bivši?

Nema jednostavnog odgovora koji pokriva sve; jedni su samo nestali, zar ne? S drugima se sve raspadalo, nekad ste odlazili vi, nekad ste bili ok , no okolnosti nisu, neki su mlađi, neki stariji, kao mlađi češće ćete se se vraćati i greškama, iskustvo i umor poslije gube entuzijazam, no mnogi i u zreloj dobi primaju poruke noću, proučavaju što znače, zašto, zašto sad i ostale misterije univerzuma. Prije ćemo ravnozemljaše uvjeriti u gravitaciju lopte, nego shvatiti što se događa u svim tim glavama. Ili, ipak? Postoji li možda ipak, ipak, ipak, pravilo kaosa?

Prije nego dam odgovor, moram dodati da sam se ja svojedobno pitala, da li je sa mnom sve u redu? Jesam li ja jedina osoba kojoj se bivši ne vraćaju? Prije, recimo, 10-ak godina, prijala bi mi koja kap drame, no osim osobe sa narcističkim poremećajem, što je vrsta i priča za sebe, narcisi i manipulatori su povratnici po defaultu i teško ćete, ne samo da ćete ih se teško riješiti, nego ćete trebati poseban tretman da shvatite srazmjere problema kojeg imate i kako naći izlaz. Naučite prepoznati ovu vrstu ljudi – internet je danas pun iskustava s ovim, guglajte, tražite, zaprepastit ćete se koliko su nam svima priče iste, kao da smo bili svi sa istom osobom. To je njihova šauma!

No, dakle, ostalih nema. Nitko da pita kako si, nitko ni da pozdravi, nitko da se ispriča, nitko da shvati koliko sam genijalna i kako je život bez mene bezvrijedan, nitko da preklinje, da šalje poklone, šalje pjesme noću. Ništa. Nula. No,` ajde da budemo brutalno i jezivo iskreni – to je to što želiš, zar ne? Želiš da shvati šta je imao (la, ali ja sam žensko i ne da mi se pisati u svim mogućim licima), da zažali, da shvati da mu je i ova sad i ona prošla i sve žene u globalu ništa kraj takve osobe, da si ti ta bez koje mu teško ide i disanje. Eee, paa, tu smo si negdje, pa da ti kažem istinu – i oni samo žele znati da još mogu. Možda ste bili zaljubljeni i lak plijen i kao takvi nezahtjevni, a moguće da sada nema aktivno uposličenog gladitelja ega, ne dobija pažnju, dodaj možda u sve malo seksa, s tobom možda nije bilo osobitog truda i komplikacija, a možda ti je baš sad i krenulo, pa mora provjeriti da može. Dobit ćeš neodređene poruke, konfuzne, nejasnog razloga javljanja, pitat ćeš se što sad želi, no uvjeravam te, kada je riječ o muškarcima, oni su jednostavna bića; ne, nije analizirao tvoju dušu i shvatio koješta, nije ni romantičan i uglavnom ne misli ništa osim toga što piše. Iza kako si ne stoji ništa. Iza toga ne stoji ništa osim pumpe da, najbolje prije spavanja, napumpaš njegov ego. Koristi li tvoju pumpu, imaš problem, a ne fatalizam. Žao mi je što ovo moram reći, ali to je nedostatak poštovanja tebe kao osobe i moguće da si ovo prilično omogućila sama. Sponsored by …. Što manje imaš povratnika, vjeruj mi, to je izvjesnije da si ostala u memoriji kao netko s kim se ne igra. Bit će tu šireg spektra, moguće i da si sama toliko zafrknula, da si zadnja na planeti kojoj bi se javio – sve opcije igraju, no moramo postavit parametre.

Javljate li se vi njima?

Da. Uglavnom, zar ne? Dogodi se katkad da vam se vrate, a vi onda shvatite da vam  to i ne znači koliko ste mislili i sad ste u problemu kako opet stvari okončati. Egom ako ne upravljate, on se začas razleti i pretvorite se u „ljudi sve što rade, rade radi sebe“ – i ovo vam je odgovor. Duga lista mogućih razloga u oba smjera upravljana je egom, potrebom za dokazivanjem, nedostatkom adekvatnije osobe, usamljenošću, krpanjem nesigurnosti, dalje dodaj bilo što.

Osobno, imam pravilo kojeg se držim cijelog života, ukoliko je nešto došlo kraju uzimam si pravo na još jedno javljanje. Ono obično bude nakon nekog kraćeg vremena od kraja priče; ukoliko osjećam emocionalnu vezanost , sjednem i  popričam sa sobom, racionalno. Emocija je odraz mojih misli, ne kvalitete osobe.  Kada si posvjestim svoja kriva skretanja, još jednom se javim s potpuno i stopostotno iskrenim mislima. Ispalo je da se smrt odnosa potvrdi i ja oslobođena odlepršam dalje. Mirna, jer – dala sam sve od sebe i bila sam tu. Nakon toga – nema te za mene i nemaš se više kome javiti. Nikad. Nema dovoljno valjanog razloga ni za pokušaj istog.

Također, nemojte se osjećati loše ako ste čistih namjera išli prema nekome smatrajući da vrijedi. To je vaš život, vaš rasplet, no učite iz toga, o sebi. Kada dosegnete sebe, lako je s drugima. Emocije će katkad putovati s vama, no vi ste odgovorni urednik, ta osoba nema osobite zasluge u tome. Da ta osoba ima zasluge za isto – bila bi kraj vas i vi ne biste imali ova pitanja.

Hint za kraj onima koji ipak ne žele odustati; vi sami morate biti uporni, ali ne dosadni i psihopatski nastrojeni, morate biti jasni oko toga što želite od druge strane i morate biti spremni to dokazivati i morate imati što konkretno ponuditi. Morate znati što želite i morate biti zreli da to možete postići, a ako želiš da netko misli da ti je svejedno, ne diraj blok. Ljudi kojima je svejedno se ne trude to dokazati.

Vrijeme je nosilo mnogo tišine. Katkada se nadala da će ugledati to ime na ekranu. Čuvala je stare poruke. Tragove. Zaborav je trebalo ograničiti. Zašto nije ni ljuta? Zašto se svima bivši vraćaju, samo njega nema nikada? Kao da nije ni postojao. I to je najtežio dio. Konačan kraj, nedostatak osobe, tako se čini bliskim smrti. Nemanje. Neimanje. Katkada je gubitak drugih, cijena imanja sebe.

Rekla mi je da je pomislila „šteta što je žensko“. Znala je, kaže, da će mi biti teže. Da će i jednostavne stvari zahtijevati više i jače. Ne znam je li u pravu, nisam još uspjela, uz svu silu kameleonske naravi (koja ni to nije uspjela potpuno biti u vlastitoj prgavosti), mijenjati spol. Ali znaš, mama, ova je žena sretna.

Sretna jer ima mamu koja ju je naučila da se granice moraju prelaziti. I kad nisu nužno odobrene. Pa ni od tebe. Možda si bila tiša, možda si bila mirnija, možda osjetljivija, možda više okrenuta sebi – razumljivo, ali ja sam Čula da si išla u školu, unatoč…Unatoč. Čula sam i da si nosila haljinu bez rukava, kada je rukav bio simbol čednosti. Znam da ti nisi voljela svoje čizme koje sam ja kao dijete voljela  uništavati, skupa sa zavjesom koja je bila moja najdraža balska haljina. Ako mene pitaš, hlače koje si nosila, meni su bile sasvim razumljive – najlonke su ionako loš način za prezimjeti. U osnovi, nisam ni očekivala da mi ona četka neće zaglaviti u kosi, otkud mi ideja da će mi frizure raditi ona koja ostavi na pola kuhan ručak da bi s tatom visila na stadionima. 😀

Čula sam da je rekao „da mi dlaka sa glave ne smije pasti“. Shvaćam, danas, shvaćam opciju da bude muškarac svog doba. Možda nismo obitelj iz časopisa, glasni smo, stalno se „koškamo“. Fućkaš kataloge. Njegove poklone ionako nitko nije nadmašio. U stvari, ne znam otkud mu volja da se, sa 50+ godina, još i s tobom bori oko kupnje one ružne neprave barbike u vjenčanici. Kad malo razmislim, znaš one neke ženske stvari, stvarčice, farbe za kosu, higijenske kontroverze koje se ne spominju na glas (da je to neka muška stvar, ne bi bilo problema s tim ni na razglas, prodavale bi se kao krumpiri, od vrata do vrata), parfemi, šalovi, lakovi, pjene – i danas, još imam fen koji mi je on kupio – sve je to nekako bio njegov „posao“ (ne znam je li mama kad što imala sa ičim takvim, vjerojatno jeste, ali ne sjećam se tih mogućih rijetkih dana 😀 ) – pozivi iz dućana dok sa trgovkinjama raspravlja o krilcima. Nije bio za bojanje moje kose, ali je na pojavu izrasta gurao ruku u džep govoreći „daj se, molim te, ofarbaj“. I danas me vesele članci koje je izdvojio za mene – novi lijek za celulit, npr. On me vozio u školu svako jutro. Vozio me na posao svako jutro. Sa 25 godina smijali su mi se jer sam za uvriježene „ženske poslove“ tvrdila da su muški. Šta ja znam, nismo savršeni, ali naučio me je da, ipak, mazim i razmazim ženu u sebi. A žena u PMS-u zaslužuje puding i čokoladu koju će ti netko donijeti – iako je ostalim danima bio za to da odem na dijetu 😀 Male stvari koje čine život, male stvari koje te čine ženom. A velike? Prva je osoba kojoj se javljam ako imam bilo koji problem. Sasvim sigurno na prvu neće biti pitom. Za pet minuta svaki, bilo kakav, problem – biti će riješen. Kriterij za sve muškarce u životu.

Ponekada mislim da sam odrasla sa dva oca. Drugi je brat, stariji, očinska figura – jedina osoba koju sam, po defaultu, morala poslušati. Tu mi nisu davali prostora. Neko je vrijeme imao glavnu ulogu; život nekada stvarno nije lijep, pa je dobio pubertetsku mene, na odgovornost, u prilično mladoj dobi, kao bonus uz svoju obitelj. Bezbroj puta me izvukao i opravdao pred „njima“. Njegova riječ je bila ono što su i oni poslušali – bar kad sam ja u pitanju. Nisam baš znala biti najbolja sestra na svijetu, ali je on pomogao tkati nit života kako bih bila sretna djevojka i sretna žena.

Muškarci su imali poštovanja prema meni. Prijatelji, poznanici, prve i zadnje ljubavi – jednako su me pazili. Prijatelj koji je nabavio motor, nije me htio voziti na njemu smatrajući da nema dovoljno iskustva da mene vozi na njemu. Morala sam čekati. Ako je bilo kasno, a put do doma mračan, nikome nije bilo teško prošetati sa mnom i vratiti se sam. Bili su tu i kao zaštita od one šake nemuškaraca koje uvijek negdje bauljaju. Svi meni bliski su cijenili moju potrebu za onom svrhovitom slobodom.

Ako netko i nije, ne bih to znala, moj svijet je ispunjen muškarcima vrijednim svakog poštovanja. I oprostite me što se neću bazirati na ničije mane – nitko ne bi trebao. Jedine mane koje bi si trebali dozvoliti žvakati su one…naše. Moje. No, kada imaš ovakvu podlogu, korak po korak učiš biti sebi prijatelj…ica.

Strašno kolika me zaljubljenost lupala po glavi. Ona potpuno nenormalna, poremećena, ona koja lomi misli, prste, lupaš gluposti, gledaš u pod, pa prkosiš, pa se inatiš, pa miriš sa minusom, pa odskočiš od plusa – na kraju smo se vjenčali. To je bio moj drugi brak na papiru i prvi u cijelom Univerzumu. Znaš što je najbolje? Sloboda. Osjećaj uvažavanja. Kada bih došla na ideju da cijeli dan ležim na trgu – on ne bi sumnjao da tome postoji odgovarajuć i prihvatljiv motiv. Vjerojatno bi došao sjest kraj mene s onim osmjehom „evo je, opet“ , donio bi pecivo i kavu. Ono što je vidljivo na prvi pogled je to koliko voli moje „ludilo“. Nije bitno ako si malo lud, dok god imaš nekoga tko je lud sa tobom. I za tobom.

A opet…mnogo je čvršće na zemlji od mene. Ne pokušava me spustiti sa mojih oblaka, zna da moram imati dnevnu dozu snova. Dok ja počinjem rečenice sa „hej, pročitala sam…“ on radi od kantica zvučnike. 😀

Onda je došla Ona. Bili smo van sebe…koliko god se pripremali, euforija te okrene naglavce. Tih 10-15-30 dana, da je potrajalo duže, u tom intenzitetu, sigurna sam, ne bismo preživjeli. Sve smo prošli zajedno; pregledi, tečajevi, porod, sve nakon. Plakala sam kad su mi oko 16-og tjedna rekli spol. Ok, plakala sam i na prvom ultrazvuku, ali taj tren kada sam čula „curica“ sve je postalo stvarno! Nisam pomislila da mi je žao, jer će joj biti teže. Pomislila sam, dolazi spremna za sve što je čeka. Kada sam je konačno imala u rukama…nisam plakala. Nisam postojala. Postojala je samo misao – ništa veće ne možeš napraviti od toga da nekom pružiš mogućnost proživjeti cijeli jedan život. Pomalo se misao pošla cijepati…već sam tada bila svjesna i pomalo tužna, jer je u stvari tako malo moja. Svaki tren nakon toga više sam svjesna njene osobne stvarnosti, njenog života odvojenog od moga i samo joj želim biti stup na koji se uvijek može osloniti – bilo da je to moja izrečena misao, sigurnost, topla juha, sjećanje ili dom. Tek tada…i sada, shvatila sam tko sam ja. I tko smo svi. I  jedno želim više od ičeg, toj divnoj ženi koja će uskoro napuniti 3 godine – da nikada, nikada, nikada ne zaboravi živjeti. I da do maksimuma živi što jeste. I da uvijek Bude. To ne da je dostatno, to je sve.

Prijateljice. Prijateljice! E to je drugi svijet, planeta, galaksija! Žena bez žene nije potpuna žena. Netko mora imati taj isti savršen osjećaj za osjećaj. S nekim moraš oboriti sve barijere i biti potpuno Ništa i Sve. I smijati se do suza, plakati u istoj sobi ili toliko sliniti da popuniš sve kilometre između. Moraš imati to posebno mjesto u nekom, to posebno mjesto, poseban stol, posebno sjećanje. S nekim se moraš rugati sebi kada smršaviš 30 kila pa ne znaš možeš li proći između dva utjesno parkirana automobila. Moraš s nekim analizirati sve što je rekao, način na koji je rekao, pogledao, s kim je bio, tko je bio, netko ti mora javiti gdje je prošao i netko mora tako dobro znati koliko je ružna ta njegova nova. Ili bivša. Netko mora primjetiti koliko joj bokovi nisu skladni i kako izgleda baš tupavo. 😀 Moraš s nekim sve to prerasti. Moraš imati nekog tko može slatko i bezazleno uputiti ti psovku. Ili te udariti daljinskim po glavi. S nekim moraš biti vani zgodna, ono, do ibera. Moraš imati nekoga tko je ljubazan, profinjen, sav u trudu da bude bolji svaki dan. Moraš imati nekoga koga nije briga za to. Moraš imati nekog starog i nekog novog. I moraš imat nekog s kim se možeš pomirit nakon glupe svađe. I moraš kada staneš pomalo umoran, znati, da to jedno mjesto u srcu samo ona, samo one, mogu dotaknuti. Mjesto koje grije jednako kada si mlad i kada stariš. I kada zastaneš sama, negdje, kilometrima daleko, umorna…samo želiš taj poznat glas. I nazvat ćeš tužna. Poklopiti s boljim trbušnjacima, od smijeha.

Netko ti mora kada stvari krenu loše, u tišini i bez riječi, spustiti novce na stol. Moraš imati nekog kome ne možeš reći hvala, a da on/ona zna da hvala nisi rekla samo zato da je ne utopiš u suzama. Moraš imati nekog tko će zbog tebe ići gledati Eminema. Nekoga tko će ti predložiti bijeg sa vjenčanja. Tko će razumjeti zašto dvije godine nisi rekla istinu o svom, lošem braku. Zašto nisi spomenula onog koga se ne spominje. Netko mora biti ono, tvoj, do neba.

Postoje i oni trenuci…Kažu, čovjek je sretan onoliko koliko može biti sam.

Sve rečeno i neizrečeno završiti ću rečenicom Anais Nin, divnom, kontroverznom ženom;

“…A ja ću uvijek biti djevica – prostitutka, perverzni anđeo, dvolična žena, kobna svetica.”

Sretan Dan žena ,

uz zahvalu svima koji su me učinili sretnom, zadovoljnom, divnom, ma kojeg spola bili i ma koliko i na koji način ste sudjelovali u kreiranju moje niti, bilo da sam vas spomenula ili nisam, bilo da ste se prepoznali ili niste 😉

ARHIVA 2015.