Možda često ne razumiješ, ali postoje ljudi koji vide par koraka ispred. Ne znam je li to dar ili nešto što trebaš neželjeti. Mir je znati. Misliš, ako znam, zašto griješim? Iz istog razloga zašto se ljudi penju na planine. Adrenalin. U meni je oduvijek suviše života. Nisam trebala planine, ja sam svoj vrhunac!
Zato vas ne razumijem. Ja sam kao prskalica, vatromet, turbulencija, potres, ne odustajem ni kada me strah, ni kada je strah one oko mene.
Ne, nisam sklona rizičnom ponašanju. Ne nalazim smisao u izlaganju koje ništa ne donosi, osim dubine očaja. Očaj je zanimljiv. Dok koketiraš s njim. Nešto kao smrt.
Ali nisam to htjela reći.
Ne voliš kada se ljuti, što je razumljivo. Zaista razumijem da je teško dobiti eksploziju u trenu kada nekog ideš zagrliti. No, vidiš, ti ne čitaš život. Ti ne razumiješ da je tvoje jučer postalo tvoje sada. Ne razumiješ da ćeš jednom sjediti sam. Sama. Da će se današnje akcije osipati, da će pijesak iscuriti kroz prste, da iznova grabeći nećeš svako zrno pijeska složiti gdje je bilo. Ne shvaćaš da će svi otići. Ne shvaćaš da imaš ono što si živio. Predložila bih ti, ako smijem, da ulažeš u sebe. U biti. U život. U ono što te ispod kože grebe, ono što možda više ne osjaćaš pod višegodišnjim zadebljalim slojevima. Ne zavaravaj se. To ne radi vrijeme. To ne rade godine. To ti radiš. Izborima. To je svaki put kada joj nisi donio cvijeće dok te je voljela. To je svaki put kada si rekao ružnu riječ, kada te molila da prestaneš. To je bilo svaki put kada je vikala, nemoćna, a ti si prkosio. To je bilo svaki put kada si vratio. To je svaki put kada nisi čuo. Kada ti je bilo dosadno. Kada nisi pričao. Kada nisi živio. Svaki put kada mu nisi rekla da je u pitanju tuga, a ne bijes. Kada nisi sebi priznala da je bijes prihvatljiva zavjesa ostalim emocijama. Kada nisi shvatila da je bijes životinja postavljena da štiti strah od emocija. Svaki put kada si odgumila orgazam. Svaki put kada si pristala na ono što ne želiš. Kada si našla opravdanje. Kada si šutila svijest da bi otišla bilo kome, samo ako te čuje. Bilo je dovoljno da te čuje. Svaki put kada ste bezvoljni otišli ujutro, bez strasti hodali ulicom, ljuti, razočarani, slijepi, nezahvalni. Svaki put kada je vaša nemoć vrijeđala druge, pogađala druge, vaš nemar, vaše laži, vaša samozavaravanja.
I onda je borba prošla. Poslova nema. Djeca su otišla kroz vrata, ljubav je otišla, vjerojatno na sve izlaze, odvukla se raskomadana. Ostala si, prozirna; s godinama sve više pričaš, pričaš, pričaš, ljudi te izbjegavaju jer držiš monologe. Šutio si kada je trebalo govoriti, govoriš kada više nikog nema da te čuje. Ne čuju te, kao što nisi čuo.
I tako, dobiješ što si hranio. Pravda je tu, neumoljiva, svakodnevna. Zašto ja? O, znaš zašto ti. Znaš. Svaki put kada je dostajalo sutra, svaki put kada je nekom zbog tebe napuklo danas, zato ti.
Posao koji ne voliš, ljubav koju ne ljubiš, djeca s kojom ne znaš što bi, stare ljubavi, novi ljudi, tuđi uspjesi, tvoje tijelo, fotelje, televizori, televizije, pretplate, bahatost, cinizam, neostvarenost, rane za koje kriviš druge, nedostatak odgovornosti.
Još želiš čuti da si u pravu. Sutra ćeš. Znam. A tako si sam, zar ne?
C R N O R U Ž I C A 