Ja sam sponzoruša

Na nas se muškarci najviše žale. 

Najmanje dvadeset godina slušam ogorčenost muškaraca ženama koje žele njihov novac. Jako smo se svađali oko filma u kojem milijun dolara, zgodan bogataš, ponudi udanoj ženi za samo jednu noć s njim. Uobičajen protokol postaje duboko problematičan ako u njega upletete novac. Malo me muči činjenica da imam 40 godina i kazaljka kritično vuče ka nuli u mom osobnom poznavanju milijunaša, osobito onih koji s lakoćom toliko odvoje za jednu noć. To staru raspravu čini prilično bespredmetnom, a moj stav uzaludnim. 

Kao i većinu sponzorstava koja muče ovdašnje muškarce. 

Teško je zagrebati i ovu temu, a da bude suštinski shvaćeno ono na što želim ukazati, pa sam prije nekog vremena postavila jednu malu anketu na svoj Instagram profil. Anketa na reprezentativnom primjerku od manje od stotinu glasova, koliko seže moj skroman influens, kaže da oko 30 % muškaraca ne izvodi žene, ne plaća večere, ne planira izlaske, nema iznenađenja, nešto malo manje ne sudjeluje u bazičnim troškovima odnosa u paru, pokloni su u skladu sa ovim postotkom, a žene im zamjeraju manjak truda (navedena anketa postavljena je na Instagram profilu). Obzirom imam uvid u glasače, postotak je i ovoliko pozitivan jer su uglavnom dali glas i mišljenje ljudi u novim vezama do 6 mjeseci, nešto malo onih koji nisu u vezi, veći broj u vezi do 5 godina i nešto malo preko toliko. Iz razgovora sa ženama, osobno mislim da je postotak u najboljem slučaju 50%. 

Financije u počecima odnosa sa nekom osobom, od samog prvog dejta, pa sve do predbračnih voda, nisu omiljena tema parova. Znala sam se vrpoljiti na stolici, ne želeći ostaviti dojam da smatram da je ova obaveza njegova, nalazeći razumijevanje za financije osobe s kojom sjedim. Nikada ne naručujem ono što stvarno želim, smatrajući da nije ničija obveza da ispunjava moje želje, ostanem pristojna i umjerena. Ovo je vremenom dovelo do toga da ja prebrzo potežem novčanik. Većina se nije borila sa mnom da ipak on plati. Nisam sigurna što o ovome mislim. 

Prije nekog vremena sudjelovala sam na Instagramu u raspravi o pravima žena, na što mi je jedan muškarac, nakon obilaska mog profila, rekao da jedno pričam, a drugo radim. U to vrijeme sadašnji profil imao je više (sada uklonjenih) privatnih objava na kojima je bilo nekoliko kuća sa bazenima, jacuzzijima, s nekih putovanja i slično. Nije mi bilo jasno o čemu priča, no onda su se pospajali parametri – on je dolaskom na moj profil, zaključio da sve što vidi – plaća neki muškarac. 

Nijednu stvar , ni događaj sa navedenih objava nije mi platio nitko, a ponajmanje bilo koji muškarac. Dapače, više poklona, večera i slično sam dobila od žena. Od muškaraca toliko malo da mi je čak malo i neugodno.  Muškarac iz naše regije ne može pomisliti ni da sam možda kod prijatelja, bilo što, ne – on odmah nalazi napad na muškarčev novčanik. 

Nema tako mnogo godina da je muškarac bio taj koji je donosio novac i skrbio za obitelj. Na stranu sada kontrola koja se možebitno na taj način postiže nad drugom osobom, činjenica je bila da muškarac radi, ima plaću i s tim novcem obezbjeđuje potrebno ukućanima. Žene su ostvarile pravo na rad i financijsku neovisnost  i postotak žena koje poznajem u ovoj funkciji je ogroman, danas čine većinu. Ovo govorim bez ikakve prosude: i danas postoje žene koje ne obavljaju rad ove vrste i obiteljskom odlukom imaju raspoređen život na drugi način, što je apsolutno ok i muškarci koji na ovaj način brinu za obitelj su skupa sa njima vrijedni svakog poštovanja. I uglavnom nisu tema ovog posta (osim ako ne uđu u temu po nekim drugim elementima, tipa škrtost, no da ne idemo u širinu). 

U svakom slučaju, većina muškaraca u prošlosti nije se bunila na činjenicu da žena i obitelj troše plaću zarađenu njihovim radom, a plaćali su i izlaske, pića, večere i kino. Primjerice moja mama jeste radila, ali je njena plaća bila daleko i značajno manja od tatine, no novac je stajao u ladici i trošio je tko ga je trebao. U našoj obitelji nije postojala opcija da žene plaćaju muškarcu. 

S druge pak strane, gledam cijeli život nešto drugo u osobnom polju, kao i polju mnogih žena koje znam. Pokloni koje žene slikaju su šablonirani, kao da im jedan muškarac svima kupuje. Ovisno o financijama, crvena ruža ili buketić, neki poklon s kojim je ona kao oduševljena, jer je njoj i malo ok, pa neće sad tu bit neka koja nešto traži ili očekuje, materijalno je bezvrijedno) ali uglavnom nije. Ja stvarno nemam velik emocionalni upliv u čokoladu sa srcima, bombonjeru, satove, parfeme i sličan opus. S druge strane pošla bih vrištati da dobijem štikle, bijelo rublje u kompletu sa biserima, crno u kompletu sa crnim biserima, vikend u Budvi, koncert Merlina, muzejski postav nečega što želim vidjeti  ili …nije sve za javnost.  Ne kažem da nikada nisam dobila ok poklon, kažem da sam sramotno malo puta dobila ono što želim. Ne kažem ni da imam ne znam kakva očekivanja, niti da svaki poklon treba biti melodrama u tri čina – ali nikad? Nikad – jer ovo zahtjeva trud. Magiju. Ženu koja je muškarcu nešto posebno, veliko. Ona s kojom više nije i nikad više neće bit, ali je nitko ne smije krivo pogledat. E, to. Taj level u glavi. Neću ni „novac pa si kupi sama“, ni „šta želiš“. Hoću knjigu na adresu koju želim dvije godine, a da ne znam ni tko ju je poslao. Neću cvijeće koje se podrazumijeva, hoću večer poezije i trbušne plesačice, šta će mi Milka?!

Kad smo kod Milke, ovo je i dobro šta se sve može naći na sceni. Nije moja priča, ali jedna od nas je dobila Kaloderma kremu za ruke u tubi, otvorenu/korištenu, u škartocu. Jedna je, nakon što je dečku s kojim je kratko, kupila Nike ruksak i zaboravih što još, za rođendan, sama dobila plastičnu ružu iz „Sve po 12“ koja svira onu svima poznatu tanananananaaa tananaa tananaaa muziku uz krčanje(Za Elizu, da, simbolično), dok glavu ruže čini bočica sa crvenom tekućinom koja bi trebala biti parfem, ali nije. Samo ostavlja crvene mrlje – jer, sve po 12 nema šta drugo ostavit. Ne karikiram, jedno smo popodne dva sata buljile u taj nevjerojatan užas. Zamisli osobu koja ovo pokloni djevojci, koliko se danas bavi ženom? Koliko se bavi nekom osobom muškarac koji je svojevremeno izjavio „ daj si kupi svoje cigarete“ jer ako ona uzme jednu, tijekom njihovog povremenog i ne osobito reprezentativnog neobaveznog „dejta“ oštetit će mu budžet? Jednako kao i muškarac sa autom i geografskim problemima koji ne može potrošiti gorivo za 15 minuta vožnje, dok ona može i tramvaj i vlak i sat vremena za isti put. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna. 

Muškarcima sam se u životu, s druge strane, naplaćala. Od iskustvenih poklona, kulinarskih, erotskih, jeftinijih i skupih, večera, pića, kava do smještaja, putovanja, apartmana, a svojevremeno sam platila i ceh, bez riječi, jer je pijan stalno naručivao nebuloze i glazbu. Nije mi bio problem sačuvati mu ego tada, da nitko i ne shvati što se događa. Taj isti se zahvalio poklonom i bilo je lijepo, a i ne kažem da sam kojim put pod teretom života i nedostatkom vremena nešto i propustila – jesam, ali ako bi se stavila na klackalicu moja mašta, trud, financije i uopće spremnost za bilo što s njim – druga strana možda bi neznatno zaljuljala klackalicu. 

Zato, danas, nikada više ne bih izabrala muškarca koji nije galantan. 

Ja sam galantna žena. Koja u mnogo sfera može itekako adekvatno parirati. Da li je pretenciozno očekivati jednako s druge strane? Muškarci ovu igru gube. Žene ih štite – dok su zaljubljene. Nalaze opravdanja. Istinu saznaš nakon što je odnos odavno napukao. Ista sam. Bila. Štitila bih sve, svaku njegovu ideju, glupost, manu, sve opravdavala, sve razumijevala, sve krize i brodolome, sve ljudsko, potrebe i lomove, bodrila uspjehe. Sve. Danas ne bih. Mogu opravdati pad. Ne padove. Ne godine. Ne ustrajavanje. Nikada više ne bih pristala na manje od koliko vrijedim, a to, da, nosi sa sobom i financijsku komponentu – zaslužujem imati i ljepši i lakši život. Govorim u prvom licu, ali mislim – i ti zaslužuješ dobar život. I da se ne bojiš financija. Ili ljudi koji te – jer plaćaš stan, hranu, režije, mobitele, internet, putovanje, haljine, depilaciju, nokte, automobil, gorivo, knjige, cipele, čitanke, školske torbe, naknade bankama, kamate, kave, izlaske, poklone i tepihe – zovu materijalistom. Materijalizam kao opravdanje koriste oni sa nulom, od kojih ćeš dobiti krivu knjigu, usput, sa kase dok kupuju cigare. 

P.S. Da, svjesna sam postojanja krajnosti, da postoje muškarci koji imaju obrnutu priču, dijagnoze, problemi, da na svijetu  ima 7 milijardi ljudi i da ne stanu svi u jednu priču i isti „koš“, no morat ćete te druge teme koje se otvaraju napisati sami. 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.