Shvatit ćeš kroz vrijeme da sve te okreće tebi.
Da si sam.
Da si ovdje zbog sebe.
Sebe kojeg onda poklanjaš svijetu i svijet nosi tvoj trag; tvoje dobre i loše dane, ono što si davao ljudi nose dalje, ono što si bio, ostat će i kada odeš, u tragu, otisku, smislu ili besmislu.
Ti biraš. Ti igraš.
Žalim li što neke stvari nisam znala ranije? Ne. Ne žali ni ti. Čula sam divnu rečenicu: vrijeme ne prolazi, ono samo dolazi. Vidiš koliko toga je u stavu? Ne shvatite me krivo, razlog zašto ovo pišem nije žaljenje, razlog zašto ovo pišem jeste spoznaja o bezbrižnosti. Iz tog razloga rekla bih mnoge stvari mlađoj sebi. Ne da živimo nešto drugo, ne da idemo drugim putem, ne da bi brisali prostor ni vrijeme, samo jedna stvar je motiv: Ne brini se, ne boj se, život je divniji nego što misliš.
Slušaj, postoji mnogo načina da se odživi život i nijedan krivi način za to. Ma što postojalo oko tebe, život bez tebe ne postoji. Ti jesi život. Ne glagol, imenica. Ne radnja. Postojanje. Jesi. I ništa, baš ništa nije potrebno raditi, činiti, morati, samo jesi. I za sve je dovoljno samo to. Sav taj nemir, sav nemir, rat, visoki glasovi, neuzvraćene ljubavi, uzvraćene, dodir, glas, sukob ili mir jednak je životu u kojem sjediš i gledaš u suton ili svitanje. Ljudi, događaji, izbori, u divnoj svrsi, no ono što čini sve dobrim ili lošim u tvom oku jeste tvoja reakcija na navedeno. Tvoja. Reakcija. Tvoja reakcija je odluka. Duga je priča kako dođe do odluke, putem pokupiš oblike koje stvore uvjerenja i ponekad, teško te probuditi da sagledaš ono što zoveš stvarnost. Očima nikada nećeš vidjeti stvarnost. Očima, rukama, emocijama i svim ostalim čulima, osjetit ćeš samo svoju reakciju. Nekad ti je hladno kad je drugima vruće. I ti ćeš tvrditi da je hladno. Pusti druge da imaju svoju stvarnost. Da samo jesu. U svojim reakcijama.
Gle, ljubav nikada ne odlazi. Nekako, nikada, nikako, ne odlazi. Ono što vežeš u sebi, ostat će vezano; i da, istovremeno može egzistirati slobodno i vezano. Ljudi će odlaziti, prolaziti. Ponekada, to će značiti suze, a doći će dan kada ćeš stajati par metara od nečijeg tijela, bez mogućnosti da dijelite što ste dijelili, kada je sve što imaš hladan kamen pod suncem i kišom i ti ćeš nositi cvijeće i paliti svijeće i ponekada ćeš biti zaleđenih emocija oko svega toga, jer u tvojoj stvarnosti još živi ona fotelja i on kako sjedi na njoj ili spava ili drži knjigu. Onda ćeš knjigu spremiti u staklo, a od najdražeg starog džempera napraviti medvjedića, jer ćeš tražiti u sebi samo još dan, još samo jedan dan, još samo malo postojanja, još samo jedan trag, ili znak ili, ili i tako mnogo ili, a bol i sreća postojat će u istom trenu. Ne boj se. Znam koliko si se toga bojala. Izdaleka, izgledalo je tako strašno. Nije. Tvoju bol odredit će tvoja uvjerenja i tvoje reakcije, tvoji izbori, ono što odlučiš nositi. Ljubav neće otići, uspomene neće blijediti, a ti ćeš naći odgovore – ako to želiš.
Velika je buka na svijetu. Teško je čuti pravi glas i pravi zvuk i pravi ton, a izbori će ovisiti o onome što vidiš, što čuješ, osjećaš i kome vjeruješ. Najčešće krivo jer se izbor donosi prije iskustva i ovo bi te trebalo zabavljati! Doći će dan kada ćeš se probuditi i shvatiti da nema ograničenja, da možeš biti, i ovo kažem doslovno, bilo što, što želiš biti. Svaka granica i svaki razlog i sve to što objašnjavaju, govore, spominju realnost, državu, uvjete, ratove, nacije, pandemije, sve to u jedan mentalni koš za smeće. Makni sve antene koje primaju signale, ustani i radi, svaki dan koliko ti dozvoljava snaga, radi kao da ti sve ovisi o tome, kad svi spavaju ti radi, kada svi imaju teoriju ti radi i radi i aktivno njeguj svoj život, svoj san, svoj unutarnji kompas. Svi drugi žive sebe, svoje reakcije na svoje izbore i apsolutno ništa s tobom nema nijedna priča, osim one koju sam kreiraš. Možeš. I to je sve.
Ne vjeruj prošlosti. Od budućnosti uzmi samo onoliko koliko je nužno, nešto kao „u toliko sati, tu i tu“. Sve drugo – samo nemoj. Prošlost u sadašnjost unosi pretpostavku. Mozak će pretpostaviti sličnu situaciju, pa će te uvjeravati u neke halucinacije i takozvane realne opcije – no ti više nisi ona koja si bila. Nisi više ta osoba, a nemaš ni sposobnost predviđanja. Više će ti reći vlastiti stomak, nego mozak. Ozbiljno. A budućnost….Vidjet ćeš mnoge zabrinute, ozbiljne, namrgođene, pametne, to će se čak smatrati vrlinom. Ozbiljna dramatičnost je priznata, tvoj glasan smijeh sadašnjosti – nije. I neće biti. Uozbilji se. Mnogi će raditi na tome da te spuste u stvarnost. I ta stvarnost je zaista realna, ali je njihova. I ti nemaš ništa s njom. Ti biraš za sebe, budućnost je nepotrebna, osobito ako zbog nje ne vidiš svoje ruke danas, ako ti slabi kapacitete svojim strahom od nepoznatog, ako ti pada energija, a ti sve radiš polovično, koristeći maštu kako bi izmislio, doslovno izmislio, scenarije koje čak nećeš ni staviti u knjigu ili platno. Mašta ima svoju svrhu i ona sigurno nije tu da smišljaš kingovske scenarije što će se dogoditi kada okreneš taj broj ili ako te nazovu iz banke.
Na kraju, da ti kažem, uvijek ostani žena svojih godina. U nijednoj dobi nećeš izgubiti sebe, ni svoju strast, ni svoj smijeh, ni svoju radoznalost, ni želje, ni sjaj. Ne nasjedaj na priče o pravoj i krivoj ženi, osobi, krivoj dobi, krivoj težini, krivom izgledu, zdravlju, podrijetlu, ljubavi. Svijet nikada ne može parirati nježnosti i snazi jedne ostvarene osobe. Budi točno ono što jesi.
Nekada to što jesi neće biti filmski, neće biti knjiški, neće biti cosmo, ali ti i ne trebaš biti – ti već Jesi.
C R N O R U Ž I C A 