Banja Luka, HOTEL TALIJA

Listopad 2020.

Na početku posta moram naglasiti specifične uvjete vremena koje smo odabrali za putovanje – corona time. Jesen se zahuktala, nakon prilično mirnog ljeta, virus je već uvećavao broj zaraženih pa smo danima prije puta pratili stanje u Hrvatskoj, granicu sa BiH i odluke oba stožera.  U takvim situacijama oslanjajte se na provjerene i dostupne službene informacije. Do nas su danima dolazile oprečne informacije, svatko je baš imao nekog,… Uglavnom, shvaćate. Granice su bile slobodne, postojale su određene propisane mjere koji se pridržavate i put je bio ok u tom smislu.

Par dana sam pregledala Booking.com – ponuda smještaja u Banja Luci je zaista velika i raznolika. Rekla bih za svačiji džep. Apartmani i za i preko pet ljudi, sasvim pristojnog izgleda na fotografijama, opremljeni, bliže i dalje od centra, s liftom, bez, moguće je naći i za cca 400,00kn/noć (cca 53,00EUR) što je  oko 80,00kn/po osobi.  Ukoliko želite hotele, većina ima klubove, četiri zvjezdice, neki i tri (Palas, Bosna, neki van grada itd.), no mi smo se odlučili za Hotel Talija koji je prema navodu sa njihove web stranice jedini hotel u Banja Luci i jedan od rijetkih u regiji koji ima 5 zvjezdica.

Sljedeći korak me kao kupca oduševio. Na booking-u je bilo nejasno postoje li sobe sa balkonima, a kako su u put uključeni pušači, nedostajala mi je ta informacija pa sam kontaktirala hotel putem maila. Odgovor je stigao u razumnom i adekvatnom roku – nemaju balkone, no poslali su mi cjenik i prvi put sam shvatila da je smještaj znaaačajno povoljniji ukoliko ga riješite sami, bez posrednika. Razlika u cijeni je ogromna sa ili bez Booking-a. Naravno, potpuno podržavam njih i njihovu ideju i ljudi su, logično, plaćeni za posredovanje, no razlika je zaista značajna. Možda ova informacija nekome koristi pri bilo kojem putovanju, osobito ako kao ja niste na isto ni obraćali pažnju. Nikad. Ma koliko je logično.

Opći dojam cijena smještaja u Banja Luci je sasvim, rekla bih, ok.

 Idemo sada u hotel. 🙂

Prva stavka, komunikacija putem maila – zadovoljavajuća. Radila sam i neke izmjene i sve je riješeno brzo i ugodno. U hotel smo stigli navečer, mislim da se ne varam ako kažem da je već prošlo i 22 h, petak. Dočekala nas je ugodna, pristojna ženska osoba na recepciji, sa maskom, opuštena, upravo na mjeru da se osjećate ugodno, a da ne izlazi iz okvira mjesta na kojem se nalazite. Kada kažem NAS mislim na 4 ženske osobe, društvo, put u slobodnoj formi, razonoda. Otkrili smo da je u Taliji povoljnije biti vikendom, nego preko tjedna, što nam je malo bilo nejasno, dok nismo shvatili da se preko tjedna održavaju poslovni događaji, pretpostavljamo i konferencije, sastanci i slično. Nadam se da smo ovo dobro zaključili, nismo se ovim puno bavili, no svakako je detalj koji bi mogao bilo koga zanimati. Vikend u Taliji je više nego pristojne cijene obzirom na lokaciju i sadržaj.

Hotel Talija nalazi se u samom centru, Srpska 9, doslovno u blizine blizine! 😀 Sve što vam može zatrebati je u blizini: Ulica Veselina Masleše poznatija kao Gospodska ulica, glavno gradsko šetalište, bankomati (ako dolazite iz RH svi će vam preporučiti da gotovinu podižete na njihovim bankomatima, Sparkasse kao najpovoljnija opcija – poveznica Erste&Steiermarkische bank d.d.), mjenjačnice (ja sam došla sa novcem u eurima koje sam kupila u RH i u par minuta došetala do mjenjačnice promijeniti novac u KM – napominjem da sam ja sa određenim zdravstvenim problemima lako došla do istog u par minuta), restorani, barovi, trgovine, Banski dvor, muzeji, tvrđava Kastel, tržnica, park, crkve i sve ostalo što vam može zatrebati, rekla bih. 

Hotel ima svoj parking, vanjski, čuvani, navodno ima i unutarnji ali samo sa nekoliko mjesta, tu nismo ulazili. Nalazi se uz sam hotel i nije vam potrebno mnogo pješačenja za ulazak u hotel kojem možete pristupiti na glavni ulaz, no mi smo kasnije izlazili na parking kroz restoran/caffe bar hotela. Od hrane smo probali doručak, zbog prilagođenih uvjeta  zbog koronavirusa nismo se spuštali u uobičajenu salu za prehranu nego nam je konobar donio doručak uz kavu – rekla bih klasičan hotelski, možete birati između mnogo namaza, slanih, slatkih, sokove, mlijeko, jaja, šunku,sireve, itd. Hrana ok, osoblje ljubazno.

Ostale obroke smo mogli jesti tu, no radije smo izabrali maknuti se iz hotela, te smo ručali u Le Coq restoranu, hrana recimo ok, konobar je mogao biti ljubazniji, kasnije je čak i bio malo bolje volje, no u osnovi moglo bi proć pod ugodno iskustvo. Večerali smo u Balkon restaurant & bar. Blizina hotela na par minuta.  Njima sam se javila za rezervaciju putem stranice na facebooku, iznimno ljubazni u procesu dogovora, hrana ukusna, glazba uživo, rezervirali smo stol uz staklo. Konobar simpatičan, pristupačan i ljubazan. Mala zamjerka za glazbu koja je prethodila pjevačima, bučna, elektronska, malo neprimjerena mjestu, no ovo je stvarno napomena ako želite cjepidlačiti. Na ulazu možete dezinficirati ruke. Nama iz Hrvatske neobično je da je dozvoljeno pušenje u prehrambenim objektima, no imaju zaista dobru ventilaciju – osobno imam astmu i nisam imala značajnih problema zbog istog.  Ćevape smo naravno jeli na dolasku i odlasku u roštiljnici A&D – ovo vam je domaća zadaća ako ste tamo. 😀 Kako smo se sve četiri odlučile za neke manje tetovaže, pohvale Rembrandt tattoo studiju. Možete ih naći na FB i IG, oduševit će vas čistoća linija i pedantnost. Dečki pristupačni i ljubazni, vedri.

No, vratimo se hotelu. Sobe su lijepe, možete ih zagrijati koliko želite (napominjem ovo jer su neki hoteli u kojima sam bila bili ograničeni na maksimalne stupnjeve i preko toga niste mogli), uredne, kupaona uredna, tuš u staklu, prostran, pločice, uredno, sve u sobi ispravno. Kreveti su udobni. Pogled iz moje sobe nije reprezentativan – na parking, ali u centru ste, ne možete očekivati irsko zelenilo, složit ćemo se. 🙂

Na krovu hotela je bazen, teretana i ako me sjećanje dobro služi sauna. Pogled sa krova je zapravo divan, no osobno imam malu zamjerku na stakla koja nisu čista. Ne znam kako održavaju krovna stakla, pa ovo i nije velika zamjerka, no to su detalji koje ja uočavam. Ulaz u bazen nije dobar, obične metalne ljestve, malo i rasklimane – nikako dobre za ljude sa viškom kilograma, starije, ljude sa zdravstvenim problemima, ljude sa tjelesnim nedostacima ili djecu. Iako je prostor topao, voda je prehladna za ugodno kupanje, pa uz sve to – ja sam preskočila kupanje, ostatak društva nije, no zamjerke su iste. Uz bazen je jacuzzi – no nije radio, a objektivno, značio bi nam taj dan više nego sam bazen. Za hotel sa  5 zvjezdica, ovo je maaalo upitno područje. No, ima jedan simpatičan detalj – kada sam tražila za sve nas ručnike i ogrtače, sebe sam isključila iz opcije za ogrtač smatrajući da nemaju adekvatnu veličinu za mene – jer godinama nisam naišla da netko ima moj broj otkako sam pravi plussize. No, evo iznenađenja – oni su imali. To znači i ako ste veliki, krupni, visoki, pretili ili košarkaši – oni imaju ogrtač za vas

.

Pozitivno je što hotel ima lift. Meni osobno važno i zbog zdravstvenog i fizičkog stanja.  Ulaz u sobe je sa karticom, imate dakako i minibar, čaše na stalku, telefon i upute. Komentirali smo da su možda ručnici za bazen i ogrtači trebali biti dio smještaja, a ne na zahtjev, no to su također finese. 

Ne mogu reć da su mi ijednog trena smetali zvukovi, razina buke je očito niska. Da li je i na to utjecala korona, ne znam, no ovaj put je tako bilo.

Kada sve zbrojim i oduzmem, moje iskustvo bi bila ocjena 4.

Da li bih ponovila dolazak? Da. Lokacija pobjeđuje, vikend cijena, šteta što nemaju balkone (mislim da sam negdje pročitala da imaju sobe za pušače, svakako provjerite ako vam to treba), no bazen ih malo ruši. Svakako bi na tome trebalo poraditi.

Želim vam ugodan boravak ukoliko vas put povede tamo i pišite svoja iskustva!

*fotografije otvaranjem u novom prozoru možete vidjeti uvećane

POVRATAK NA YOUTUBE

Malo je na kraju kao da sam snimala peglom, pa sam pomislila mogla bih ponoviti, pa malo edit…Neću! Ako tražiš nešto savršeno, ionako ćeš me morati zaobići. 😀

Podrška Ani Bučević!

Ljudi još jednom pokazali spremnost valjanog sudilaštva, ovaj put u slučaju Vukušić – Bučević. To što je to nadrisudilaštvo, nije sporno. Vas nema tko sudit, a i previše vas je.

Uglavnom šutim na ovu temu, danas neću. To o čemu Ana priča živim od svoje 17-te godine. Ljudi oko mene o tome znaju – ništa. 99% u slobodnoj procjeni nema pojma što je npr. najpoznatiji termin ikad „pozitivno mišljenje“. Imaju neku plitku predodžbu utemeljenu na vlastitim neuspjesima kada su i pokušali nešto takvo. Odgovornost za nedostatak osobne primjene i uopće osobnog razvoja uvijek je do pisca, predavača, učitelja, nikada do tebe. To se zove nadriodvjetništvo. Odličan si odvjetnik sebi, odličan sudac drugima.

Nakon godina i godina mog osobnog rada na vlastitim uvjerenjima, a putem vlastite kože, povezivanja, uspona i padova, pojavila se struja koja je onom što sam doživljavala i proživljavala u tišini dala ime. Nakon toga pojavila se i Ana Bučević na sceni. Pratim je od prvog videa i nema nijedan video na kanalu koji nisam pogledala. Bilo mi je predivno gledati ostvarenje njenih snova, samoostvarenje, Sašino izlječenje, rođenje djeteta, Anino javljanje iz bolnice nakon vanmaterične trudnoće, poslovne uspjehe.  Ne znam da li ste upratili riječ BOLNICA u prethodnoj rečenici.

Pozitivan način života je kruna inteligentnih izbora. Bukvalistima, da me žele čuti, rekla bih da biti pozitivan ne znači da u životu nećete imati padove, da nećete doživljavati što i ostatak svijeta koji na svjesnoj razini ne poduzima ništa u smjeru shvaćanja, samopoći i osobnog razvoja. Biti pozitivan nije izostanak ni bolesti, ni smrti, ni neželjenih okolnosti, ni lagodnost, ni luksuz, ni biti bez financijskih poteškoća! Biti pozitivan znači ne biti životinja koja ovisi o impulsu i nagonima, nego izabrati reakciju. Znači ne prihvatiti model žrtve, nego status odlučujećeg  faktora! Znači biti sposoban sam usmjeravati misli, djela, akcije i uvjerenja, navike. Pozitivan čovjek nije osoba koja se ne može prehladiti (da i ovo smo čuli!). Pozitivno usmjerena osoba je osoba koja će u tome što joj prijatelji zabadaju nož u leđa naći pozitivan faktor utjecaja na njen život u datoj okolnosti! Ova zadnja rečenica je izvjesno pokazatelj stupnja inteligencije kod osobe koja ovo razumije, kao što razumije i da je rezultat jedini pravi pokazatelj kako djeluje tvoja osobna filozofija. S kojom živiš ti, ma koliko upirali prstom u mene, Anu Bučević ili nekog trećeg. Prst je tvoj. Ti živiš sa svojom odlukom. Kada stisneš šaku  svi prsti pokazat će na tebe…i šta ćeš s tim?

Moje osobno razočarenje su katolici. Godinama šutim i gledam ljude koji se sami nazivaju mojim prijateljima koliko pljuju i povraćaju i sami koriste ove izraze kad je u pitanju moja filozofija života. Isto sam vidila i sinoć. Njima se povraća od vibriranja, svi mi smo jednako nesretni kao…kao tko? Kao vi? Vi poznajete našu nutrinu? Možda da upoznate prvo svoju. Dok pljujete po energiji, odlazite na misu, superiorni i premudri, vjerujući kako ste odabrani, ponavljate iste molitve, recitirate ih nebrojeno puta, dolazite iz Crkve a okolnosti vam ostaju iste. Mi šutimo, vidimo to, vidimo da jedva poduzimate nešto, išta, jer bajanje bez poštovanja prema tuđem, drukčijem načinu molitve je vaša veličina koju birate sami. (Mali povrat na temu, da li će Ivo Pavić biti procesuiran kroz sudski postupak nadriliječništva? Da li će to isto biti oni koji vam donose zdravlje doticanjem mrtvih dijelova tijela određenih svetaca? Nije li termin ozdravljenje vezan za medicinsku praksu? )

Da se razumijemo, dok god vi osjećate potrebu za gore navedenim praksama, ja sam s tim ok, nisam ok sa vašim licemjerjem. Moja molitva je zahvalnost. Moja vjera je „bit će ti po vjeri tvojoj“. Moja životna filozofija je prihvatiti drukčije od sebe, što godinama radim dok vi „povraćate“. To li vas je valjda vaš bog podsticao; odreci se slatkiša, ne jedi meso, povraćaj po vjeri ljudi koji su ti bliski. Nije ni čudo da smo proglašeni za najgluplju naciju na svijetu. (Ako mi ne vjeruješ provjeri, zadrtost RH stavova, bujanje upravo mržnje ovog tipa, udaranje na sve vrste različitosti, nacionalne, vjerske, veličanje i superiornost samo jedne religije…)

Za slučaj da misliš da trenutno nemam pozitivan stav prema ovoj priči, imam. Pozitivno je stvari staviti na svoje mjesto, bob nazvati bob. Pozitivno je dati podršku ženi koja je pomogla tisućama ljudi. Pozitivno je što ovo što se događa u slučaju Vukušić – Bučević sjajno izvuče osobnu prirodu pojedinaca, pa znaš kakav je tko osoba, s kim imaš posla, zluradim ljudima punim zle krvi ili ljubavi. I ne, bukvalisti, ne mislim da je pun ljubavi tko podrži Anu, pun ljubavi je tko ima bistar vid, ne povraća i bira svoju reakciju u odnosu i na ono  što mu se ne sviđa. Također, ovo što se događa, zove se ekspanzija. Ana će iz ovoga izaći veća, usput čisteći put za sve buduće motivatore. Ana je izabrala teško područje Balkana i zato joj se divim. Nema puno unazad da smo krili knjige koje čitamo, a i jedan od razloga zašto želim otići iz Hrvatske je to što mi se ne da živjeti okružena ljudima koji svaki dan povraćaju po mojim izborima.

Katica Đorđević je pokrenula podršku Ani Bučević uz  #jednaodnas i ovom podrškom mogu reći samo Ana hvala! Velika si žena, izaći ćemo iz ovoga i veći i jači.

P.S. Namjerno sam izbjegla fokus na Vukušića. Njegovo ime je potpuno nebitno, u službi je svrhe. Žalim samo što je sebi ovo napravio. Ništa snažnije na svijetu od IZBORA.

Maja Banović

 

DAME BIRAJU – dojmovi

 

Ima neka žena koja još nije pogledala Dame biraju?

U stvari, idemo ponovo, ima li neka žena koja ovo nije pogledala a da globalno ne voli komedije i da joj inače nije smiješan, a niti zanimljiv, humor koji prozlazi iz seksualnih konotacija, notacija, acija, cija i to?

Dakle-M. Ja ti ne volim komedije, humoristične emisije, ništa što je globalno smiješno, masama. Užasavam se Mr.Bean humora, još više jimcarreyvskog i uopće ne razumijem potrebu kao – idem sad to gledat pa ću se smijat – koncept, jednako kao što ne razumijem – idemo se napit – konceptualnu glupost. Kod mene ti to funkcionira kao eto tu smo, teče događaj, unutar njega su ovi ili oni elementi, jelo se pa se najelo, pilo se pa se malo i napilo, netko je nešto rekao, nešto se spojilo i nastao je smijeh. Forsiranje jela, pića, humora, seksa, posla, govora, druženja, izmišljanje društvenih pritisaka, …samo nemoj. Ne volem, pa ne volem.

Šta je sad? Što sam išla gledat? (Pa što ti smeta što sam išla, konceptualno slobodnija osobo od mene? 😀 ) Išla sam, vidiš, jer ponekada odlučim napraviti iznimku. A drugi razlog je prizeman i plitak. Plićak, sami. Pa… Dečki su iz Bosne. Što je u mojoj glavi značilo, jeste, odbija me što se godinama priča o ovome, što prosječno žensko s frendicama ode ovo pogledat i dva puta, božemeprosti i tri, ali…iz Bosne su. Možda ima tu nešto.

Moja želja nije da uvrijedim ikoga, ali hrvatski humor uz gore navedeno još ima posebnu kategoriju zaobilaska, a prosto ne možeš uvijek biti apsolutno korektan. Nisam ja kriva zbog Jel me netko tražio pod lipom, nisam kriva ni za Zauvijek susjedi, kriva sam samo zato jer TV nisam upalila mjesecima, al` to je iz neke druge priče.

No, dakle, da se vratim kud sam pošla. Pretpostavljam da znate da je riječ o postavljanju na daske filma Skidajte se do kraja. Muška ekipa je nezaposlena, u višku slobodnog vremena nalaze ideju u mogućnosti postajanja striperima u noćnom klubu. Likovi su simpatično izbrušeni, imaju svoje karakteristike, od pojavnosti do karaktera i mana, opstajući u njima do kraja. To su rekla bih likovi koje već svi znamo.

Dolazak do finalnog striperskog nastupa nosi plesne točke, glazbu i da, humor. Humor je u osnovi nemoguće prepričati. Pokušali su na scenu prenijeti ono što sam rekla na početku, upravo spontanost svakodnevice. Važan dio ovdje je upravo interakcija sa publikom, ne toliko izravno, koliko ostavlja prostora za publiku da u glavi stvara svoje slike i komentarima sa onima sa kojima su došli, oko priče izgrade još jednu, svoju. Nisam sigurna je li im ovo bila namjera, ali `vozi`. Vama na niti jedan način niti jedan dio predstave kad bih ga sada prepričala, ne bi bio smiješan. No, samo jednim pogledom na dvoranu ostali biste bez teksta, podrška publike je srčana i stopostotna, navijački raspoložena uz puno smijeha. Da mi je zadaća ovo ocijenit, zbog dojma kakav ostavlja na publiku, dala bih ocjenu više od one koju bih ja osobno upisala.

 

Završnica je odlična. Pri tome ne mislim uopće na njih, zajedno na sceni dok se skidaju u ritmu, mislim na zadnju etapu predstave, odlično su iznijeli uloge u ulozi, ako me razumijete. Odlično prikazana transformacija, iznešena energija i velika pohvala voditeljici. Ovdje vam je možda nejasno o čemu pričam, pa ću vam to ostaviti kao razlog da, ako niste, kad budete u prilici definitivno pogledate i priuštite si predah uz simpa ekipu.

Jedan dio ovdje moram navesti, ne tiče se glumaca i izvedbe, niti ičega na što oni mogu utjecat, a to je osobna kultura pojedinaca, kao i nerealna očekivanja koju možebitno pojedinac nosi kada je u pitanju predstava Dame biraju. Prvo je zastrašujuća količina nekulture, što osobne, što one koju nosi podneblje (su)života, ljudi koji ne znaju kako se ponašati u javnosti, a drugo kada ponesu očekivanje da je predstava  zaista klub u kojem se netko skida do kraja. Nema riječi kojima možeš dovoljno naglasiti da bi netko trebao upozoriti ljude da nisu u svom dnevnom boravku, da ometaju ostatak publike da doživi predstavu i uopće čuje tekst, a onda i da na pozornici nisu postavljali 50 nijansi sive u stvarnosti.

Glumci ga odlično nose i odlično barataju smijehom u publici, uigrano ga prate i nijedan dio nećeš propustiti iz navedenog razloga, tako da ne biti svjestan da ometaš i glumce i ostale gledaoce je potpuno neprimjereno. ( Morala sam.)

Vrijedno dva sata života.

Vrlo dobar (4)

 

P.S. Ili kako bi oni rekli „A ti si Šekspira očekivala ovdje večeras?“

 

 

D&D art

Ne znam jesam li bila uzrok ili posljedica.

Što god da sam napravila, ili nisam, ona je bila tu. Da mi kaže da ne mogu. Da mi kaže da je uzalud. Da mi sve iz ruku izbije i baci na pod, držeći mi noge u đavoljim zamkama, na sred ogromne bare živog blata. Da mi kaže da me ne voliš. Da mi kaže da ne misliš na mene. Da mi kaže da mislim nemislivo. Da ću poluditi. Da je bolje da me, tu, nema. Da me nitko ne razumije. Da se sve ugasilo. Da ne dišem. Da me nema. Da ne čujem. Ne razaznajem. Ne rezoniram. Da mi oteža svaki dan, svaki izbor.

A onda mi se rugala iz prikrajka.

Ne razlikujem stvarne od nestvarnih izazova. Sve je izazov. Ja sam izazov. Spavat je izazov. Ne spavati je izazov. Promjene raspoloženja su izazov. Zemlja izazov, nebo je izazov.

Odvrćem vodu. Stavljam čep u kadu. Uzimam zlatnu bocu, otvaram, izlijevam…sve miriše na vaniliju. Možda danas ne želim vaniliju. Volim vaniliju, tu je.

Hvata me jeza. Kalkuliram. Kada je veća od bojlera, bojler je manji. Ima li, pobogu, za mene dovoljno vode? Što sam napravila? Što sam si napravila? Kako se ovo dogodilo? Ne mogu se sad javiti na mobitel. Zvoni li uopće? Ovo nisam ja.

Ne mogu biti ovo tijelo. Ulazim u kadu. Spuštam se polako. Tko je ova osoba i što želi od mene?

Nažalost to sam ja. Sve moje borbe s kilogramima svode se, opet, na istu rečenicu.

Ja sam debela. Ne kao punija. Ne kao popunjena. Ne kao lijepa si daj samo malo ovdje i ovdje, više kao ne poznajemo se, ne surađujemo, mrzim te, ne smijem te mrziti i da sad smijem prevrnuti stol, baciti mobitel, zaustaviti ono što mi život radi…(što radim?) ne bih jela. Ne bih na svaku misao u usta gurala čep. I ne bih upropastila sve rezultate postignute do sad.

Jebote, njega ništa neće vratiti.

Tko će vratiti mene?

Oko rođendana sam uvijek mnogo pametna

Možda često ne razumiješ, ali postoje ljudi koji vide par koraka ispred. Ne znam je li to dar ili nešto što trebaš neželjeti. Mir je znati. Misliš, ako znam, zašto griješim? Iz istog razloga zašto se ljudi penju na planine. Adrenalin. U meni je oduvijek suviše života. Nisam trebala planine, ja sam svoj vrhunac!

Zato vas ne razumijem. Ja sam kao prskalica, vatromet, turbulencija, potres, ne odustajem ni kada me strah, ni kada je strah one oko mene.

Ne, nisam sklona rizičnom ponašanju. Ne nalazim smisao u izlaganju koje ništa ne donosi, osim dubine očaja. Očaj je zanimljiv. Dok koketiraš s njim. Nešto kao smrt.

Ali nisam to htjela reći.

Ne voliš kada se ljuti, što je razumljivo. Zaista razumijem da je teško dobiti eksploziju u trenu kada nekog ideš zagrliti. No, vidiš, ti ne čitaš život. Ti ne razumiješ da je tvoje jučer postalo tvoje sada. Ne razumiješ da ćeš jednom sjediti sam. Sama. Da će se današnje akcije osipati, da će pijesak iscuriti kroz prste, da iznova grabeći nećeš svako zrno pijeska složiti gdje je bilo. Ne shvaćaš da će svi otići. Ne shvaćaš da imaš ono što si živio. Predložila bih ti, ako smijem, da ulažeš u sebe. U biti. U život. U ono što te ispod kože grebe, ono što možda više ne osjaćaš pod višegodišnjim zadebljalim slojevima. Ne zavaravaj se. To ne radi vrijeme. To ne rade godine. To ti radiš. Izborima. To je svaki put kada joj nisi donio cvijeće dok te je voljela. To je svaki put kada si rekao ružnu riječ, kada te molila da prestaneš. To je bilo svaki put kada je vikala, nemoćna, a ti si prkosio. To je bilo svaki put kada si vratio. To je svaki put kada nisi čuo. Kada ti je bilo dosadno. Kada nisi pričao. Kada nisi živio. Svaki put kada mu nisi rekla da je u pitanju tuga, a ne bijes. Kada nisi sebi priznala da je bijes prihvatljiva zavjesa ostalim emocijama. Kada nisi shvatila da je bijes životinja postavljena da štiti strah od emocija. Svaki put kada si odgumila orgazam. Svaki put kada si pristala na ono što ne želiš. Kada si našla opravdanje. Kada si šutila svijest da bi otišla bilo kome, samo ako te čuje. Bilo je dovoljno da te čuje. Svaki put kada ste bezvoljni otišli ujutro, bez strasti hodali ulicom, ljuti, razočarani, slijepi, nezahvalni. Svaki put kada je vaša nemoć vrijeđala druge, pogađala druge, vaš nemar, vaše laži, vaša samozavaravanja.

I onda je borba prošla. Poslova nema. Djeca su otišla kroz vrata, ljubav je otišla, vjerojatno na sve izlaze, odvukla se raskomadana. Ostala si, prozirna; s godinama sve više pričaš, pričaš, pričaš, ljudi te izbjegavaju jer držiš monologe. Šutio si kada je trebalo govoriti, govoriš kada više nikog nema da te čuje. Ne čuju te, kao što nisi čuo.

I tako, dobiješ što si hranio. Pravda je tu, neumoljiva, svakodnevna. Zašto ja? O, znaš zašto ti. Znaš. Svaki put kada je dostajalo sutra, svaki put kada je nekom zbog tebe napuklo danas, zato ti.

Posao koji ne voliš, ljubav koju ne ljubiš, djeca s kojom ne znaš što bi, stare ljubavi, novi ljudi, tuđi uspjesi, tvoje tijelo, fotelje, televizori, televizije, pretplate, bahatost, cinizam, neostvarenost, rane za koje kriviš druge, nedostatak odgovornosti.

Još želiš čuti da si u pravu. Sutra ćeš. Znam. A tako si sam, zar ne?

Random iskustva o ravnopravnosti spolova

Maja, 24 g.

Mislim da je bilo pola pet ujutro, izašla sam iz noćnog autobusa nakon 4-5 sati vožnje, na zagrebački kolodvor. Osim mladosti, nisam imala ništa provokativno, rep, trenerku, putnu torbu, neprospavanu noć i prirodno blijedo lice.

Ušla sam u jedan od lokala, sjela uz staklo na visoku stolicu, naručila kavu, izvadila novine – imala sam dva sata da dočekam što čekam. S druge strane stakla prilazi lik već očigledno nabrijan, počinju neumjesne gestikulacije, kucanja, ludilo u očima, ludilo u zubima, u pokretima. Ulazi unutra…

Maja, 17 g.

Ključ u ruci. Namještam ga između prstiju da se, kao, ne vidi. Glumim, užurbanost u hodu pokušavam zapakirati u ležernost. Ukoliko nikoga nema ispred mene, do kud seže vidno polje, gledam lijevo i desno, smišljam u glavi „što ako“ scenarije. Moram početi trenirat. Ili trčati da mogu umaknuti ili pojačati snagu. Koliko mi snage treba za suočavanje?

Netko se pojavljuje u vidokrugu. Puls. Joj, daj, pa to netko ide svojim poslom, ni ne zna da si baš sada ti tu. Nema motiv, tješim se. Stišćem ključ. Mimoilazimo se. Uf, gotovo je. Hodaj samo.

Usporava automobil. Ne vidim razabrati je li netko poznat. Nije?! Nastavi hodati. Nastavi. Ignoriraj. Ne uspostavljaj kontakt očima. Nastavi.

Maja, 22 g.

Plešem. Društvo je tu. Smijeh, nada, očekivanja. Ne bih, hvala. Ne, ne, stvarno ne bih. Ne bih. Ne, ne, ne treba. Hvala. Ne. Ne, ne. Molim te, nemoj. Pomjeri se malo. Ne bih. Sve češće glumim da se smješkam, sve češće gledam oko sebe, kao tražim nekoga. Pogledavam u pod. Trebam li krenuti doma? Je li to garancija mira? Zašto tu nemam mir? Makni se, molim te. Pusti me, dosta je. Popio si.

Da se maknem? Da se maknem? Je li? Da se maknem?

Gledam kako podiže bocu, zamahuje. Osjetim snažan stisak oko ramena, stišće me uz sebe, okreće malo ulijevo, ruku postavlja iznad nas zaustavljajući ruku u zamahu! Čujem kako izgovara: To je moja cura, stani! Tvoja? Tvoja cura? Da, moja. Ok, onda. Odlazi. Moram li imati deklaraciju i registrirano vlasništvo da bih bila sigurna?

Update: Šutim. Draga žena.  Sretno oženjen. Auto, djeca, bor.

Maja, 22 g.

Smijeh. On je i vlast i Olimp. Sve. Izgledam kao maltezer od dva mjeseca. Ili mješavina maltezera i teleta. Pokušavaju biti duhoviti. Nastojim sačuvati svoj ego, nešto malo Ja. Pet sekundi, našalila sam se kako nisam smjela: Želiš li šamar? Stanem ispred njega, stišćem dlanovima i maltezera i tele u sebi: osjećam njegov dlan na obrazu. Ne sjećam se da li je zabolio udarac, ne sjećam se njihove reakcije, sjećam se tu noć, nešto je u meni puklo.

Maja, 25 g.

Žene se oblače tako i što uopće imaš raditi vani? Ti si udana, šta on kaže na to? Samo vi tako pa će poslije biti Zašto je silovana?

Maja, 7 (12, 17, 27, 37) g.

Gledam u pod dok dobacuje konobarici. Samo se imena mijenjaju. Ne znam je li tko do sad otkrio „pošto je ta janjetina“? Da, svi vidimo da je lijepa.  Svi ne vidimo drhtaj na bradi, izbjegavanje uspostavljanja kontakta očima, smijeh na zubima, prazninu u očima – sve, samo da ne bude gore. Pokušava požuriti odlazak. Nije mi smiješno. Ni najmanje.

Maja, 17 g.

Srednja škola. Dežurstvo. Taj dan nisi na nastavi, koliko možemo ukrasti od zvona? Malo kasnije početak, malo ranije kraj, to je to. Otključavamo. Ulazi. Nizak, kratkih koraka. Izraz lica zbog kojeg bi izbjegao i pozdrav. Odgoj je jači. Odlazi uz stepenice, uskoro se vraća: Imaš lijepe zelene oči, prodorne zelene oči. Baš su mi, eto, lijepe oči. (Želi ih za u džep?) Što ja imam s tim, slučajnost, šta on ima s tim, ja sam tu da otključam vrata? Lijepa sam, vidi se na meni da sam…Nešto. On bi baš to nešto. Odbija otići. Sukob. Postajem nervozna. Razgovor se završava stolicom između nas.

Dva tjedna nakon, ulazimo u učionicu: imamo novog profesora matematike.

Maja, 21 g.

Izlazak. Na nogama smo, oni su par, ja nisam. Ne sjećam se tko je još tu. Sjećam se zato da je on imao 50? 60? Smrad alkohola, suviše blizu, priča s ruba pakla, ne idem ja nikamo, postaje agresivniji, balansiram. Prijatelji mi nisu pomogli. Prijatelj mi nije pomogao.

Maja, 20 g.

Popodnevnu kavu završavamo u ranim večernjim satima. Ustajemo, plaćamo. Ustaju, plaćaju. Izlazimo. Izlaze. Krećemo autom. Kreću autom. Slijedi sat vremena u kojem nas prati potpuno nepoznata skupina muškaraca koja u sporednim, mračnim, uličicama gasi i svjetlo dok ide za nama. Ne želim da me odveze doma, ne želim da znaju gdje stanujem, ne želim nju ostaviti samu. Stajemo pred policijsku postaju…

Maja, 27 g.

Slušaj, ona je loša žena,  loša majka, teško mi je otići od nje, možda je trudna, možda nije, ne volim je, djeca i to. Ti se ne smiješ viđati sa muškarcima, pričati sa muškarcima, komunicirati s muškarcima, dopisivati s muškarcima, a i zna se kad završava radno vrijeme. Sa mnom, nema prekovremenih. Također, zna se gdje se i kako suši rublje. Nemaju šta susjedi i prolaznici gledat tvoje rublje. Molitva je obavezna.

Maja, 36 g.

Možda se vidimo ako joj muž pričuva svoju djecu.

Maja, 15 (16, 17, 18, 19, 20, 21, 22, 23, 24,…) g.

Sa koliko si ih bila?

Maja, 29 g.

Hvala za vizitku, laka noć. Izlazim iz taksija. Ej! Okrenem se. Zovi za bilo što ako trebaš. Ne moraš samo za taksi.

Maja, 24 g.

Možemo popiti kavu. To je ok.

Ajde sad stvarno dosta priče, dolazim po tebe i ako sad kažeš Ne  brišem zauvijek tvoj broj i nikad te više ni pozdraviti neću.

Zurim u mobitel: je li ovo upravo bila ucjena? Ucjena jer nisam ušla u auto u koji bih možda i ušla da je imao poštovanja popiti kavu.

Maja, 19 g.

Glazba zaglušuje uši. Gužva zaglušuje organe. Dok pokušavam(o) proći, gleda me. Ne poznajemo se. Povlači mi ovratnik i niz leđa izlijeva bocu piva.

Maja, 35 g.

Muškarci i žene ne mogu biti prijatelji.

Maja, 37 g.

Većina muškaraca s kojima radim protiv je Istanbulske konvencije.

*kako pravilno pročitati naslov? Ravnopravnost – jednakost. 

 

 

Nemoj zbog mene…

Ostavljaš li me to?

Kao gost koji polazi, gledam kako spuštaš ruku na kvaku, pa se vraćaš, sjedaš, umjesto riječi, preslažeš tišine. Pa sjedimo tako. Ovdje i tamo, a ja strahujem čega ću se sjećati.  Šutim bol, pa ćutim bol, pa zaboravljam.  Spavam i jedem, koraci me vuku, teški, preslagujem tišinom.

Izgovorim li kao da ću ubrzati. Odlazak. Ili polazak. Palim svjetla, pa ih gasim, molim noć da te ostavi još malo, pa te puštam…nemoj zbog mene!

Odroni. Čujem srce u grlu. Pa zaboravljam zvuk. Ljutnju. Sve ono što je nosilo rane. Povrijedi me još jednom, ponesi me još jednom, možemo li malo biti sami? Nismo dugo. Možda nikad i nećemo.

Pomislim, ne mogu ja ovo. Jesi li još tu, zbog mene? Zbog njih? Čemu se nadam?

Prije ulaska povučem osmijeh, lijevo pa desno, pogledom u oči ti, tražim odgovore na pitanja koja ne postoje. Što ako ovo zadnji je put? Zadnji Božić, zadnji rođendan, zadnje…nešto? Što pamtit ću? Što ponijeti ću? Znaš li da me boli? Znaš li da boli zauvijek? Znam da si još tu…ne mogu, ne mogu ja ovo!

Ne smijem ti reći. Čuvam ti ponos. Snagu. Zadnjim svojim. Nečim. Pogledavam te, tražim to što ostati će kad odeš, uz mene. Pa me boli zaborav, što ću zaboraviti? Što ako me zaboraviš, a da me nisi ni upamtio? Što onda? Što će mi ostati nakon svakog pogleda dok tražim znak da još dišeš dok spavaš na svojoj fotelji? Što će mi ostati? Čija ću biti kada se, jednom, više ne *vratiš?

Ne mogu bez tebe. Gasi se moje podnožje, moje planine, moje nebo… Pomislim, Bože, šuti! Ne govori, ne piši, ne spominji, ne izgovaraj…Još si tu. Još si tu, a ja kasnim.

Jesam li bila krivo? Kriva? Sve? Nisam htjela. Ostani još malo. Boli li te? Nemoj zbog mene…Nemoj ostajati zbog mene. Mogu ja to.

Pomislim, nemoj…ne radi si to. Pusti još ovaj dan da prođe, sutra možda, neki drugi dan. Nije danas. Hvala ti, nije danas. Hvala Ti, nije danas. Ne mogu ja to.

Pruža ti ruke, ljuti se,pjeva, grli te, …ne vidi tugu koju držiš, dok pričaš o njoj. Vidim što misliš i što stoji u riječima „koliko je odrasla“. Grlim te kroz nju, jer ja ne mogu. Bojim se da izgledam kao oproštaj. Kao oprost i kao oproštaj. Ne činim to, govorim si, ne čini to…ne mogu ja to, pravim se jaka. Kao ti. Da sam kao ti. Rekli su da sam kao ti.  Moram biti kao ti…nemoj još danas.

Ne misli to, proživi kada bude, pusti ovo proživljavanje svaki dan! Svaki dan, svaki dan, svaki dan, svaki dan,… Budi kao t..on. Ono čemu se veselio osamdesete. Ono što je držao na krilu praveći se da ti svira po trbuhu i rebrima. Budi ona kojoj je kupovao pudinge, kojoj je branio izlaske, ne ljuteći se nikad ispoštovanom satu povratka. Budi ona koja ga je ljutila, ona s kojom se svađao, ona kojoj je s osmijehom kupio stvari u auto na nekom parkingu dok je po tko zna koji put rušila vlastiti život i smjer. Budi danas ona koja je ljutnjom urušavala krov i opraštala do njegovog sastavljanja.

Ne plači, kažem si. Nisi dijete. Ovo nema smisla. Pusti. Pusti i kad te izda pogled na njegova prsa dok spava, pusti i kad se otme uzdah jer je još tu. Pusti.

Kako? Pitam na glas. Nikoga. Samoću koja nagriza utrobu. Kako? Pa još sam dijete. Njegovo.

(18.04.2018.)

25552123_10210892914100221_7488010548048816967_n

Legend Fest 2018 – NP Krka (Roški slap)

Ako me gdje zagubiš, uvijek ćeš me naći tamo gdje se spominju legende, mitovi, priče, bajke, vile, općenito sva stvorenja za koja misliš da ne hodaju zemljom, još ako je bilo kakva voda u blizini…Da je i bara, tu sam!

Vječna potreba za čarolijom. Vječno, pa i bolno traženje krila!

bty

I evo nas. Odgajamo buduće naraštaje tragača. Znam da većini izgleda kao neki običan selfie, u polovnom automobilu, dok Željko ulijeva gorivo i provjerava gume – ali onda morate još mnogo raditi na sebi! Mislite da je lako biti čarobnjak u današnje vrijeme? 😀

dav

I evo nas. Šuma protkana malim tekućim jezercima, mostićima, tako je logično da se ovdje nalazi sve što tražiš. Pa i bube kojih se ne bojiš. Tako su divno plavi, zeleni, crni, dostojno društvo svake vile…

dav

I ne, nisu danas djeca stalno na mobitelima. Djeca su točno tamo gdje ste vi. U ovom slučaju na svježem zraku, u obilasku Krke, dišući nestrpljenje kad će konačno ugledati vile…

dav

I onda smo ih našli, kako im se kosa vijori i zapliće skupa sa haljinama, na vjetru, dojam koji ne možeš prenijet nijednim medijem. Šeću s posjetiteljima, slikaju se, ljuljaju na cvjetnim ljuljačkama, nose vjenčiće od šiblja, moče bose noge, plešu uz dječje i ostale pjesme. Divne su i dok samo sjede na tlu i ne rade ništa. Djeca su sretna, išaranih lica, crteži posuti šljokicama, uživaju u predstavi punoj raznih bajki…

dav

Nismo prilazili bliže upoznati i ova stvorenja: šumski ljudi, duhovi, tko su?

dav

I za kraj jedna mala virtualna šetnja s nama.

Ne volim jabuke

Znam da znaš šta je bol.

I ja sam od nje samo nabacan niz.

Mozaik nekih razbacanih slika

što šute

u meni.

Zaglavljene u labirintu,

strepe od pronalaska puta.

 

***

Ne volim jabuke. One ne vole mene. Izrezali su je, više puta, iz mojih pogubnosti. Umišljam da imam svijest. Kako onda nisam znala što rade?

Ne znam kad sam je posljednji put stavila u oko. Da bar znam, no ne znaš kad imaš da i neka polovina iskrivljenog, mirisnog legla stršljenova može imati vrijednost koju ćeš nositi u stopama. Ne znaš da ćeš strahovati od susreta, da ćeš strepiti da je više nema…

Ne znaš da će biti važno što ne znaš tko ju je posadio, zašto je nedostaje pola, kako cvjeta, kako daje plodove ta njena rupa…bez dna.

Ne znaš da nećeš imati snage pitati.

Znaš da znaš dovoljno.

Znaš da su mnogi, tvoji, prošli kraj nje, jeli sa nje, sjedili kraj nje, uzimajući je zdravo za gotovo, ostavljajući je tebi, zdravo za gotovo, jer tako život ide. Zdravo za gotovo. Korijen i raskrižje. Oca, djeda, pradjeda,… Tamo gdje više nikog nema.

***

Nisam taj dan mislila o jabukama.

Što je još jedan ubod? To ne boli. Nije važno. Ležiš i čekaš. Umrtvilo te. Osjećaš hladnoću dok te guraju prema još hladnijoj dvorani, dvorani od svjetala i noževa i glasova.

Okrznula me ljubav, usput. Htjela sam dodati smijeh. Htjela.

Sada ćeš zaspati, Majo.

Priča kao priča. Ne spominješ mnogo, mnogima je gore, zašto da spominješ takve tričarije. Nije važno ako poneki dio ostaviš negdje na putu. Mnogima je gore. Ne možeš priznavati svoju bol. Ne možeš pričati bol. Tko zna koga boli još jače.

***

Nikada nisam volila jabuke.

Svejedno, bila je slatka: ne smiješ jesti jabuke. Jabuke su isto što i krumpir, samo sa šećerom, a ti nisi dovoljno dobra, moraš suziti struk. I bokove. Ugljikohidrati nisu dobar izbor. Bila je slatka.

Čini se da je i ona krila svoju bol. Bacila sam ostatak. Nikada ne pojedem sve.

Val mučnine. Valovi. Grlo se steže, nastojim da ostane u meni. Tako mi i treba kada mi pada na pamet jesti ono što je isto kao krumpir. Sa šećerom.

***

Shvaćam. Onaj dan na stolu, sada ćeš spavati, Majo, izrezali su nju iz mene!

Val mučnine.

Nekoliko koraka od nje nalazio se bunar. I suncokreti. I grm ribizla. Nikada više. Ni *bijelog jelena, stopa u snijegu, ni klizališta od par stopa…

***

Znaš li što je Bosna? Možda i znaš gdje je? Ne znaš li priču o njenim *okeanima, ni zašto više nije moja, zašto sam tamo previše ono što ovdje nisam dovoljno?

Znaš li što je Bosna? Možda i znaš gdje je? Ne znaš li da se nigdje na svijetu ljudi ne smiju tako jako? Ne znaš li da je stalno dijele i nijedan dio nije moj?

Znaš li što je Bosna? Možda znaš i jedan, onaj, u njoj grad? Ne znaš li da je ona – ja…i jedna neuzvraćena ljubav.

*Druge, možda, boli više.