AUTENTIČNOST

on By

Razmišljala sam kojim putem krenuti u ovoj priči koja uvijek otvori nova pitanja, nova vrata, novi level, pa i novu prošlost:

Zakon privlačenja

Naziv koji nas, koji smo doma iza tog naslova, lagano i nasmijava, svjesni da ne pojašnjava dobro ono što se događa. Naziv koji, također, mnogima stoji na klimavim nogama – ili na štandu prodaje magle ili na polici s popustom na strah od vječne kazne ili barem kao deluzija nasuprot njihove realnosti.

Od prvog susreta, prije nekih 28 godina, sa knjigama koje su otvarale vrata u svijet svjesnosti o utjecaju misli na naš život, do danas kada se znanje jasno proširilo na misao, riječ i djelo, bilo je meni ovo pitanje iskustva, znanja i stvarnosti: opipljive, testirajući sumnje, opirući se onome što nisam htjela ili smjela prihvatiti o sebi. Jasno i dokazivo, u praksi.

I dok sam se tako pripremala za prve korake u otkrivanju i sebe i svog znanja i spoznaja u ovom smjeru, sa željom da testirate maglu svijesti, inspirirao me zapravo kratki video koji me podsjetio na ono što ponavljam i ponavljam i ponavljam godinama, ono što čini našu najveću snagu, pa tako i utjecaj na vlastite misli i realnost – autentičnost.

Autentičnost kao najjača snaga našeg postojanja, kao neupitan odraz onoga što će stajati nasuprot nas, ono što će se odraziti na naše misli, ono što će biti stup naših uvjerenja, pa i ono čega se bojiš, ono kreirano i rekreirano, neprimjetna magla u kojoj stojiš, stvarnost naših odluka, stvarnost osjeta naših primarnih fizičkih čula, naše pitanje i naš odgovor, mjesto na koje ćeš se uvijek vratiti, mjesto na koje će te i život uvijek vratiti. Ujedno i vrijeme potrebno da napraviš željene promjene.

Kroz vrijeme, jasno je, autentičnost je ona koja će otvarati pitanja vjere, znanja, uvjerenja, misli, stvaralaštva, želje, energije, balansa, nadanja, istine, laži, spoznaja, manifestiranja, ljubavi, dopuštanja, otpuštanja, dokaza, testiranja, sumnji, straha, emocija, životnih potreba, duhovnosti, materije, kreiranja, utjecaja, promjene, pozitivne i negativne percepcije, afirmacije, faza, rasta, spoznaje, introspekcije, uma, ega, svijesti.

Autentičnost mi se uvijek činila kao ono što daje odgovor na pitanje tko sam i kamo idem, te zašto sam ovdje. Autentičnost ostavlja prostor za svakog od nas, da se ukopi svoju definiciju, u mjesto koje može i ne mora težiti promjeni. Autentičnost može biti svaki mogući ego koji nas razdvaja, jednako kao svako spiritualno tijelo koje nas spaja. Može biti svaka uloga, bez ikakve opcije da igramo krivu ulogu. Jedinstven otisak u vremenu i izvan vremena svakog od nas. Naš potpis. Jedna od beskraja kombinacija, beskrajno jedinstvena.

U kontekstu zakona koji fokusom postavlja stvari u naš vidokrug, moje iskustvo mi je jasno do znanja dalo da nikada neću dobiti ono što želim, ako to nije usklađeno sa onim tko jesam. Autentično: Jesam. Što nas jasno navodi na misao da svoje Jesam moram dovesti na mjesto gdje se nalazi ono što želim.

Kako dakle privući u svoju realnost željeno?

Skladom misli, riječi i djela.

Naše ponavljajuće misli stvorit će naša uvjerenja. Naša uvjerenja govorit će za nas, riječima, pa onda i djelima. I ovdje nemate prostor za prevaru. Ma koliko vas vukla vaša želja, ma koliko bila jaka potreba da se ego izvuče iz određenih iskustava i situacija, ma koliko knjiga pročitali, blogova, ma koliko seminara obišli, ono tko jesi vuče konce i jedini način da ovaj zakon radi za nas je skidanje slojeva koje smo s godinama na sebe navukli.

Primijetite jednu olakšavajuću stvar ovdje, iako smo svi od rođenja programirani, pa tako stvarali svoju ovozemaljsku ulogu zvanu Ja, u kreiranju vlastitog života, u preuzimanju odgovornosti za isti, ma što ste do danas ponijeli na sebi, ma koliko teško bilo – vi ste kao takvi u cijelosti savršeni i nemate što dodati. Naš je posao zapravo, sa sebe skidati slojeve koji nam ne služe i uklanjanjem viška, otvarati nove staze, novi (u)vid, novu realnost, koja je već tu – čeka na nas.

Autentične.

Gastric sleeve – lakši način

on By 2 komentara

Kaže mama, kao i uvijek, nisi morala svima reći da ideš na operaciju.

Istina, nisam. I ne moram. No, ja se ljudi ne bojim. Poznajem tamu u ljudima, poznajem i svjetlo. Svakako, da dvoje ljudi zna, znat će četiri, šesnaest, pa šesdesetčetiri – a ja sam sve, samo nisam kukavica, nisam ono što netko očekuje ili želi da budem. Pa evo, za moju autentičnost, za ljude kojima će značiti šibica u tunelu, kao što je meni značilo kada sam čula za ovu opciju i pomislila – ima nade, čekaj, čovječe, ima nade! A onda na kraju evo i vama koji ćete svakako klepetat i pričat jesam li, nisam li, kako si ti velik jer si sve to sam, a ja nemam karakter, pa idem lakšim putem. I dok ti misliš da ja skidam kilograme, ja se kilogramima neću ni bavit, jer me, što je tebi nezamislivo – ne zanimaju.

Imam puno više toga za skinut od kilograma.

Ideju koliko kilograma trebam imat.

Traume od mržnje koja se na mene slijevala godinama.

Traume od samoće, jer sam stajala sama na suprotnoj strani, bez ičije potpore ikada. Ako je postojala, to je bio čisti mehanizam veličine s druge strane. Ljudi nekada pomažu samo da se osjećaju jači i bolji.

Traume od samoće, kada mi se nešto lijepo događalo, a svi se oko mene kiselili – te nije jedina rodila, te šta će ti to, te šta imaš od toga, svaki uspjeh je bio pod upitnikom, svaka želja ismijana, nikada dovoljno dobra, nikada ista, uvijek kriva jer ima jezik i usta, jer govori, jer se ne boji, jer, jer, jer.

Puno toga mi se zamjeralo. Svaka sitnica, stav, misao, sve je bilo podložno grobnoj tišini kada sam tu i priči kada okrenem leđa. Šta ti znaš, nikad ništa nećeš ni znat, vidit ćeš ti, čekaj samo – sa nadom da će mi se dogodit štogod loše, pa da se može biti ponosan, jer šta je mislila? Sitničarilo se, jer se nije imalo šta ni reć, skuhala je, nije skuhala, jel obrisala prašinu? A u prostoriji slon, koji se ne spominje. Kada sam se predebljala – gađenje. Šta si napravila od sebe? To slušaš od ljudi koji s tobom igraju tekmu, koji guraju kilogram po kilogram u tvoj gol.

Već je odavno bilo previše. I bilo dosta. Misliš da je nekog briga kako sam? Ono, stvarno kako sam i kako ću ovo? Nije. Oni će prebrajat do zadnje šta sam ja trebala, ribajući svoje savjesti, pravdajući svoje izbore.

Moja je pak mirna. Imala sam 38 kada sam shvatila da sam isto prolazila sa 4. Iste riječi, isti stav, niti me tko štitio tada, niti sa 15 kada sam se sama prehranjivala čuvajući dvoje djece i radeći u salonu uz školu. Kasnije pak, mogla sam malo živjeti, dok traje serija, kada za ništa nikome ne trebam. Svaki moj izbor bio je napad na nekoga – iako sam zapravo vrlo odmjerena osoba, pazim da ne povrijedim ljude, isto se moglo dogoditi nenamjerno, sigurna sam da sam nekad nekog povrijedila, no kako da i to defniram – ako sam nekoga povrijedila, a ta osoba, iako odrasla, ne dođe sa jasnim izražavanjem, zrelo, razgovarati, to također dalje nije moj problem, ja sam bila tu. Više nisam.

Noću sam oduvijek budna i to se pretvorilo u poremećaj. To je bilo moje vrijeme, kada sam mogla samo biti, disati bez prepreka – razvila sam astmu. Noć je bilo vrijeme kada mogu pisati, živjeti u svom svijetu, pa čak i jesti – razvila sam bolesti probavnog sustava.

Jutra su uvijek bila neželjena paralelna realnost. Od prije dvije godine spavam do kad hoću. Trebala je hard core dijagnoza da se ne pravdam kad sam ustala. Svako buđenje bio je strah kada sam ustala i koliko je sati. Čak i kada sam bila kilometrima daleko, ako vidim propušten poziv…

Ovo je lakši put. Samo se operiraš. I budeš top model. Ne moraš se trudit kao drugi, sami.

Ima nekih osam mjeseci da sam prerezala sve psihološke spone, navezanosti koje me guraju u bolest, gutanje riječi, šutnju, stvari su se slagale, jasnije sam vidjela sebe, sve oko sebe i put se otvorio.

Da, malo rubno, malo ekstremno, no moje misli i moje tijelo zajedno su bili ushićeni danima – ima nade, ima načina! Ima par godina da je svaki moj dan bolan. Doslovno, nema dijela tijela koji me fizički ne boli. Umorna sam i ujutro, do popodne sam preiscrpljena – pa i takva imam energiju nuklearnog reaktora, radim puno, puno toga sam preuzela na sebe i svaki moj dan je planina za svladavanje. Ovo, realno, osim njih dvoje koji žive sa mnom, ne shvaćaju, ne vide, ne žele – i to je čak i ok. Ljudi žive svoje živote.

Ja puno toga danas ne mogu. Ako odem do negdje, ne znam hoću li se moći vratit. Doći do stana je bol, uz zaustavljanje na kat i pol. Nikada ne znam kada neću moći disati, a kada mi nestane dotok zraka, kreće panika – jer nikada ne možeš biti siguran da ćeš moći izdahnuti i da neće doći do gušenja.

Nespecificirana kronična upalna bolest crijeva je prvo  umor. Nema odmora, naspavanosti, uvijek je neka razina umora tu. Smeta mi hladnoća. Smeta mi prevelika toplina. Hrana nije prijatelj. Bez lijekova ne možeš živjeti – sreća je kada nemaš aktivno krvarenje crijeva, pa ne moraš biti na kortikosteroidima ili imunosupresivima, jedni imaju toliko nuspojava da živiš horor priču, drugi ti ubiju imunitet.

Ne zaboravimo da ja pokušavam biti i poduzetnik u Hrvatskoj. I da sam generacija koja se sjeća rata. I straha.

Pretilost na sve ovo dođe kao ona karta viška koja sve uruši. Kocka zbog koje i to malo ravnoteže ode u nepovrat. U nekom trenu sam se pomirila da neke stvari – nikada više. Osim mene, dvoje ljudi je potpuno ovisno o mom stanju. Kćer, kojoj nikada nisam htjela bolesnu mamu koja ne može sve što i druge mame. Muža, koji zbog moje bolesti čak ne ide na regularan posao, nego je preuzeo na sebe veći dio radnji koje je za nas potrebno obavljati, a živi dostupan na moj poziv, jer nikada ne znaš kada će meni biti loše, a on ostavljati sve i dotrčavati.

***

Postoje stvari koje me rastužuju do kosti. Moje dijete koje moli da izađemo, odemo, idemo, a ja ne mogu. On, koji svaki ozbiljan razgovor okreće na neku glupost ili čak kad je ljut, jer je meni opet nešto, pa ponekada izgubi živce. Snimke sa Youtube videa koji uz glazbu prikazuju pejzaže i gradove koje nikada neću vidjeti, jer nema smisla ići negdje da bi vidio 300 m nekog grada, a priroda me alergijama pokušava ubit. Ili ljudi parfemima. Život u boli. Nerazumijevanje, jer kada imaš kronične bolesti, dosadiš ljudima, zapravo i ideš im na živce. Naviknu se na to stanje i budu u fazonu „opet ova priča“. Posao. Za kroničnu bolest ne možeš na bolovanje do zauvijek, čak i da možeš, što onda?

***

Danas više ne, no kako se približavala operacija, na 15-20 dana, mentalno se događalo svašta. Nikada nisam bila gurman, hranu nisam doživljavala nekim važnim faktorom, oduvijek sanjam tabletu koju ću popit i neću morati jest – ovo je djelomično želja da se ne bavim ovim, djelomično vjerojatno preiscrpljenost dijetama i lošim stavom. Više od 30 godina nisam nešto pojela s guštom, ili bar ravnodušno. Ako sam debela, onda jao jedem ovo, ne bih smjela. Ako sam bila u mršavoj fazi, jao ne bih smjela udebljat ću se opet. Imala sam faze da naručim hranu, ali mi  je neugodno jer će dostavljač misliti, ova debela jede. Ili, sjećam se događaja kada smo sjeli na pizzu i meni je moja bila ružna i nisam je htjela jest, pa ju je pojeo On. Ja sam i dalje bila gladna, kontala sam da mi je bar palačinke, ali kako je On pojeo moju pizzu, mislit će ova debela pojela pizzu, pa sada još i palačinke. Da, to je društvo napravilo. Iskaspilo i nas i misli i … Zato sad ja ovo idem riješit na lakši način.

***

Danima je vidim. Kao da je odvojena od mene. Ili nije. Istovremeno smo ista osoba i nismo. Tužna sam kada je osjetim u sebi.

Moja kćer mi se smije, jer plačem na dječje pjesmice. Ne, to nije plakanje na Zeko i potočić, to je svaka dječja pjesmica, ikad. Žaba na lopoču, ja plačem.

Često sam čula da kažu da ja ne volim djecu. To je toliko milja daleko od istine…Ja se samo ne znam igrati s djecom, ne znam što bih im rekla, ne znam se ponašati i jako, baš jako strahujem da ne napravim nešto mimo njihove volje. Ljudi su nekada u fazonu, ajde pozdravi, ajde poljubi, ono jao ne, ako dijete ne želi…

Sigurna sam da u tim trenucima, moje unutarnje dijete nešto ne da, nešto želi i ne želi. I pojavila se u mojim mislima, kroz moje trigere, regresira me na momente, u dob od četiri ili pet godina i prilično sam sigurna da na operaciju ide ona, a ne ja. Ja u mislima vidim nju, sebe, preplašenu, samu, kao da je ostala negdje, kao da je napuštam, tako se osjeća, a ja joj govorim da je gotovo, da je sve dobro i da nam stara prtljaga više ne treba.

Malo mi je žao što ovo pišem večer prije bolnice, što nisam pisala u skladu sa mislima kako su se događale, no vrijeme i snaga nisu bili na mojoj strani. Nadam se da ću nakon operacije imati snage zabilježiti stvarnost. Ako netko nije shvatio, barijatrija, gastric sleeve – 22.08.2022.

Bojno polje na mojim bedrima

on By

Ne osjećam ništa.

Iz dana u dan ne pišem, čekam neko, mjesecima, sutra.  Kada sam loše, ne pišem. To nije za mene. Kao zlouporaba magije; ne želi, nemam poriv, sve u meni samo stane. Kada sam bolje, dobro, pišem. Ne znam pisati u terapijske svrhe, pa se poslije provlačim kroz rupe u sjećanju.

Četrdesete su donijele olakšanje. Malo što se čuva u pretincima, malo što u klijetkama.

Sada sam tu, malo, zbog sebe.

Znaš li kako izgleda starenje? Nešto kao ideš putem i sve je nekako na mjestu. Onda jedno jutro ustaneš i vidiš promjenu. Stepenica koje tu nije bilo, ne dozvoljava nijansu. Promjena je nagla, vidljiva. Navikneš se na nju i ustrajavaš dalje. Nešto kao ideš putem i sve je nekako na mjestu. I onda opet jedno jutro ustaneš…shvaćaš poantu. Nekako je i lijepo. Pritisak popušta, znaš tko si, gdje si, racio preuzima bajke, sve manje se bojiš, slika je prilično cjelovita, premalo iznenađenja. Unaprijed znaš sve što će netko reći, lakoća čitanja misli, svemu se zapravo, u sebi, smješkaš. Maaalo je letargično u svoj toj sigurnosti.

Tu sam negdje prihvatila sebe. Moji bokovi imaju svoju priču. Rukama dodirujem trbuh. Kako je moguće da tolika težina može izazvati osjećaj nježnosti, mekoće, snage, lakoće postojanja?

Taj dan kada mi je zaista došlo do glave: Rješenje postoji – nisam osjetila gotovo ništa. Da, uskoro uz moje ime neće biti vezana pretilost, problem, vizual debelog identiteta; statistika je jasna. Brojevi govore. Rizik barijatrijske operacije, višestruko je niži od rizika bivanja ovim što jesam.

Kako da ti kažem, meni je jasno da ovo nisam ja. No ovo, neželjeno, što mnogi misle držati u sferi problema, nepoželjnosti, rizika, zdravstvenog rizika, izostanka estetike – meni je to, to ovo, spasilo život. I nikada, da se ujutro probudim kao manekenka, na sred piste u odjeći koju ne znam pravilno izgovoriti, nikada neću ovo promatrati kao grešku, nelagodu, sramotu, ružnoću, samoću, nedostatnost, grešku.

Sada shvaćam sve. Sada kada sam toliko puta ranila ovu sebe, kada me taj meki oblak oko mene spašavao od gorih misli, težih misli, od stvarnih mora koje su disale uz moja bedra, uz moje nadlaktice koje sam čak i kad su bile tanke skrivala, godine i godine kada je hrana bila jedina ljubav koju sam dobijala, godine i godine jedini osjet užitka, a na koji, kao ni na ostale nisam imala pravo, kada sam mislila da sam slaba – bila sam zapravo stijena. Stijena koja se kažnjavala, jer su svi, baš svi sudjelovali u kasapljenju mene, pa sam im se pridružila. Red zabrana, red restrikcije, red mučenja, red pucanja.

Da ti kažem nešto…Ako pucaš i nešto „ne možeš“ postoji razlog. Kada ste vidjeli da je nešto slabo prsnulo? Puca ono što je pod pritiskom. Pritisak nije ono čemu težiš. Radiš borbu na krivom bojnom polju. Bojno polje nije na bokovima, bojno polje je stvarno. Ti ne umišljaš. Nitko ne guta hranu koja će ga ubiti kako bi se ugušio tulumbama. To je dobro osmišljena taktika i niz u koji se zapleteš kada im ne kažeš što želiš, kada povjeruješ, kada ispod kože gasiš emocije, prišivaš traume kao gumbe, sve dok nisu nanizane do vrha samog vrata. Žele te ušutkati. Tišina je na cijeni. Tišinom štitiš svako koplje bačeno na sebe. Gaslighthing u coloru. Ti si pretjerana, ti govoriš, ti imaš dug jezik, ti si rekla, ti nisi napravila, a za to vrijeme skrivamo slona u sobi. Pa jedeš. Ne možeš imati  50 kila i skrit slona iza sebe, shvaćaš? Te hrpe tvojih malih grijeha i propusta, radi mala brda, oaze po kojima se pentraš kada nitko ne gleda. Jednom sam, davno, sjedila u svojoj sobi i pisala jednoj po jednoj osobi oproštajna pisma. Nisam se ubila. Pretpostavljam da je čips bio ok okusa, taj dan. Između brda male su travnate površine. Katkada nikne poneki cvijet. Nije baš da je posađen od ruke koja ti slaže brdo na brdo, ali vidiš, ta osoba i nije tako loša. Ti si loša. Kako možeš kriviti osobu koja je tako lijepu stvar učinila. Za tebe. Ti da valjaš, bilo bi više cvijeća, manje smeća, ne?

Zapravo, ne volim jesti. Okusi nisu moje područje; nisam gurman. Ne volim kupovinu hrane, ne volim pripremu hrane, ne volim žvakati, ne volim jesti, ne volim novac trošiti na nešto tako nevažno kao što je hrana.

Tijekom godina shvatila sam da imam problem sa svim bazičnim ljudskim potrebama. Disati moraš, ja imam astmu, alergije na prirodu. Hraniti se moraš, a ja imam alergije i pretilost. Hrana se mora probaviti, a ja imam problem sa crijevima. Spavati moraš, a ja cijeli život odbijam san. Mene zapravo ubija sve što ljude drži na životu: to je otprilike veličina brda koje se tijekom godina složilo.

Na moju sreću, čini se, pogled s njegova vrha je prilično jasan.

Pitaju me ljudi kako teku pripreme za operaciju? Prava je istina da nema priprema. Ja se ne rješavam nikoga i ničega. Moji su demoni svo vrijeme van mene. Meni će biti malo žao što nestajem, što se polako otpušta moja sigurna zona, no nitko ne ostaje zauvijek, zar ne? Poslužila je kada sam je trebala, sada ćemo se polako pozdraviti, no ne dajte se zavarati – ono što sam vidjela kroz nju ste vi. Svi vi.

Koju zastavu tko nosi, nije do mene.

Upadi u inbox (18+)

on By

Ovaj video nema za svrhu bilo kakvo ponižavanje ili omalovažavanje. Tu je da zabavi i eventualno skrene pozornost na neke finese i detalje.

Jasno je da svi želimo nešto za sebe, no kakav je svijet u kojem nitko ne daje? Balans između ove dvije krajnosti rješenje je za većinu naših izazova, pa tako i međuljudskih odnosa.

Video traje malo manje od 15 minuta, pa si možete pripremit i kavu, a nakon videa javite i svoja iskustva! 🙂

18+

Ne možeš da sijediš sa nama

on By

Prije nego sam počela pisati ovaj tekst, otišla sam na Google, ali i Youtube i u tražilicu ukucala temu. Rezultati su krajnje razočaravajući. Nisam posvetila mnogo istraživanju, ako izuzmemo spontano informiranje tijekom 40 godina.

Ovaj tjedan idealan je za, iz moje, rođendanske,  perspektive:

STARENJE

Google je tmuran po ovom pitanju. Brojni članci, studije, udruge, novinari. Svi sa jednim ciljem. Da definiraju u nekoliko točaka to propadanje, raspadanje, uz razne vrste tješenja oko ove tragedije.

Youtube gori od savjeta kako da ne ostarite. Ajde, ako baš vi morate, koža ne mora, ruke ne moraju, bedra ne moraju, svakako spriječite i menopauzu.

Ni društvene mreže više nisu tako mlade, a mi koje je razvoj društva u ovom smjeru zatekao krajem 90-ih s prelaskom u novo tisućljeće, podijelili smo se u dvije skupine: one koji su se snašli s tehnologijama i oni koji nisu. Mnogi su putem odustali, a servisi koji su nas spajali sada su se pocijepali na starije i mlađe, s podskupinama i minimalnim odstupanjima. Facebook je ostao starosjediocima, Instagram zahvatio dvadesete , pa tridesete, TikTok teen populaciju, a svaka od tih ima šetače koji plivaju u svim vodama. Iako ne osobito bitno za samu temu, upućuje na stav – mlađi ne žele starije u blizini. Što je shvatljivo. Do mjere gubitka poštovanja. Mlađa populacija okrutna je u kreiranju uvreda primjerice starijim tiktokerima. Uvijek se pitam gdje su zakazali roditelji i što je sa inteligencijom? Ja sam oduvijek znala da ću ostariti. Nije za ovo potrebna visoka razina svijesti. Ako znaš kako se zoveš, znaš da ti se svake godine uvećava broj godina na Zemlji i da se bližiš kraju. Stariji nisu preskočili vrijeme: oni su do tamo stigli živeći. Život.

2020. zaljubljena u ovaj til, godinu dana nakon ne stanem u ovo 🙂

Da ne širim dalje, shvatili ste temu.  Starenje je jedna jeziva pojava koja vas čini ružnim, izboranim, tupim, tišim, umornim, bolesnim, bezvoljnim i iznad svega nepoželjnim. Još jedna divna društvena kategorija koja diskriminira: stari u svoja četiri zida. Ne oblači se u odjeću koja je lijepa, slučajno nemoj da nešto i otkriva, ne forsiraj život, makni se iz klubova, napusti kafić prije određene ure, brže hodaj, vidiš da turiram proći tu, a ti smetaš. Nikome tvoje mišljenje ne treba, tvoje je prošlo. Makni se sa Instagrama, tamo su ljudi lijepi, a ti imaš već…

Koja je dobna granica u kojoj „ne mogu da sjedim sa vama“? Malo sam zbunjena, da li da ne sjedim ili da ne sijedim? Što vam teže pada? Što će vam manje teško pasti kad se u zaletu nađete na istom tom mjestu? S koliko godina ćete „gledati tu djecu“ ili „ići kuhati taj ručak“? S koliko godina je red da se izbrišeš sa svih društvenih lista, stvarnih i virtualnih?

2020. tih je dana nekako krenula moja borba, uspostavljena dijagnoza, ali ma kako bilo teško, uvijek možeš imati trenutke koje voliš.

Klubovi nisu za tebe, šta imaš ti sa glazbom i izlascima? Kada vi planirate izbrisat svoje profile i uklonit tragove da ne smetate onima koji dolaze? Kada ćete se oblačiti primjereno svojim godinama, kakvi su planovi? Koliko traje jedan život, onako odoka, kada je sve relativno prošlo ok – 80? Ajde, recimo 80. Sa koliko se odustaje od sebe? Kakve su preporuke? Sa 29? 37? 44? Ne možemo dalje od ovoga, jasno je. Dozvoljavate, dakle, manje od pola života? Nakon toga, uputstva za upotrebu kažu: makni se.  U najboljem slučaju dobro se držiš, za svoje godine. To što se nisi adekvatno raspao, usljed slučajne genetske rapsodije, malo će ti produžiti život. Na tridesete. No, stani bliže vratima.

Kada si stariji moraš biti ozbiljan. Smijeh je zabranjen. Pogotovo ne bučan, glasan i stvaran.

Stvarnost je ružna. Nije da ćemo te prihvatiti, ali daj učini nešto. Bacaj sve što imaš na kozmetiku koja neće pomoći, no moraš se za nešto držati. Velike naočale su obavezne. Kao čovjek koji krvari među vampirima – nadaj se da te neće skužit. Možda prođe na struk. Najvažnije je da ne izgledaš kao da imaš koliko imaš. Godina, naravno. Na cijeni je da ne izgledaš kao ti. Sve učini da ne budeš ti. Nisi ti, daleko bilo, žena svojih godina. Nikada ti nećeš biti žena svojih godina. Znam. Za biti što jesi u šetnji između raznih čopora, zaista moraš biti lud. Nemaš ti šta biti što jesi. Obavezno pokaži djeci užas starenja. Uči ih da se otpišu čim prije. Prvo tebe, pa sebe. Osobito ako si žena. Tvoje je prošlo.

Pih, ako će trošit pare, onda će on trošiti na mlađu, što bi tebe, tigra sa strijama i godinama tolerirao? Godinama ste skupa, šta tu da se gleda, ostala navika, vremenom ostajat ćete sve više sami, a i on sa svojim nedepiliranim pazusima, pivskim trbuhom i podbratkom nema šta očekivati, samo nek priča. Tebi je svakako Pero koji je 11 godina mlađi poslao…Samo nek` on priča.

Ovo nije tema koja može ovako stati u jedan blog post, no vjerujem da je dovoljno za percepciju onoga što je vani, ponuđeno.  Ogoljeno, bez dostojanstva, s mirisom očaja i propadanja. To je ono što vjerujete, što podržavate, kako živite.

2021. unatoč boli koja me vodila kroz godinu prije, odlučila sam postojati za sebe. Ovaj smijeh, u muškim cipelama broj 43 je sve. Snaga trenutka, kreativnosti, stvaranja, pobjede.

No, da vam kažem nešto – onaj dan kada ste prestali slaviti rođendan, taj dan je počelo. Kada više nije bilo jedva čekam poklone i tortu (znam da su mnogi živili i bez toga, no ne možemo sada ulaziti u temu trauma iz djetinjstva). Kada ste prestali s nadom da će on baš taj dan shvatiti da mu falite, da pamti, kada će vas onako toksičan nazvati samo da ostavi jedan pečat nedostajanja u vječnosti, ostarili ste kada ste svemu dali prednost, kada je prestala glazba i klubovi, kada je postala nebitna haljina ili prijatelji. Ne pričajte da su vam važni prijatelji, vi sve odgađate dok se međusobno ne zaboravite. Ovo vas je grabilo dok ste čekali, da riješite još ovaj problem, kao da uz taj problem niste mogli živjeti. Mogli ste. Mogli ste imati dva puta mjesečno noći sa prijateljicama, mogli ste imati subotu na spoju, mogli ste za sebe zahtijevati život, a ne kauč s pogledom na oltar svih oltara. Što je prvo što mora imati mjesto kada uređujete prostor? Televizor, tako je. Čuvar brakova, jači od kredita. Mogli ste putovati. O da, mogli ste imati veću plaću, ali trebalo se educirati. Mogli ste manje pričati o meni, o mojim kilogramima, mom razvodu ili čije je moje dijete – jer kao što vidite, ja starim potpuno drukčije od većine. I ne tražim odobrenje za to. Covid potvrdu imam, ova me ne zanima. (Sebe sam navela kao primjer, ima većina svoju Maju, ne umišljam toliki značaj).

Ne znam odakle dolazi ova morbidna ideja o starenju kao ultimativnom problemu, o procesu u kojem život staje mnogo prije nego on zaista stane. Starenje je proces. Na samom kraju možda i bude teško, ali kako da ti kažem – baš me briga. Mnogi od nas nisu živi od dvadesetih. Mnogima zdravlje nije dozvolilo ni mladost. Zašto se stoga starenje ne veliča? Starenje kakvo ga društvo predstavlja već i prije tridesetih je potop svijesti. Starenje je privilegija, a vi staranjem branite vlastito odustajanje. Pa mnogi se nisu uhvatili u koštac sa vladanjem mobitelom ili internetom, kamoli da uče jezike, mijenjaju zanimanje ili bilo što što vam može past na pamet!  Prestani sakrivat godinu rođenja i stani ispred sebe, ako već nisi, stani. I ne daj ovima od 16 da uništavaju sebe – oni to ne znaju, nisu svjesni, ali oni će se naći na našem mjestu mnogo prije nego slute. Učinimo za njih život prihvatljivim. Unatoč njihovim današnjim stavovima, sjetit će se vrlo brzo, sa sramom, svojih misli.

Ja sam prehodala prvu godinu u četrdesetima.  Bila je svakakva. Znala pokazati i zube. No, ja sam tu. Ja ne živim život – ja jesam život, bez mene života nema, a suprotno svemu što nam se predstavlja, vrijeme ne prolazi. Koliko ja vidim, *ono stalno dolazi.  Pa tako i moja 41.

Vječnost. Bezuvjetnost. Postojanje. Sve.

Kako izgleda poprište ubojstva tišinom?

on By 1 komentar

Ljudi zatvore vrata iza sebe.

I ti tu ne možeš ništa.

Možda ponekad zaborave sat na odlasku. Možda i tebe zaborave. Možda te i ne upamte. Oči im led, vidiš samo svoj odraz. Patetičnu mrlju koja danima prije njih samih zna da je gotovo, da se raspalo, da imaš još nekoliko trenutaka. Pa ljubiš. I grliš. Miluješ. Smiješ se. Ne spavaš.

Ne možeš spavati kada kraj tebe mirno spava onaj tko te gubi.

I nećeš upamtiti zvuk vrata na odlasku. Pamtit ćeš svaku naznaku da mu je bilo stalo. Pravit ćeš se da sa onim zvukom vrata koji više ne pamtiš, nisi pao u ponor na par godina, smijat ćeš se kao da nije ništa, suze će se rasipati po pločicama kada te strese zvuk vrata koja sama zatvoriš, jer, jer, jer…

Ta bol nije legitimna, nije priznata, ne smije postojati. Šta dramiš? Kakva ljubav, emocije, melodrama? Ne budi patetična. Nisi slomila nogu. Šuti i radi: još isti dan se javiš na sve pozive. Zadaci i obveze prolaze niz prste. Nemaš vremena sada za utrobu koja klizi u grlo. Ne znaš o čemu pričaju, srce je patetična izmišljotina, zašto te vlastiti mozak podjebava? Prestani. Ionako je bolje bez njega. Šta će ti osoba koja te ne poštuje, koja ne misli da si vrijedna objašnjenja, kojoj nemaš vrijednost koliko ni kopča sata koji je ostao, ili nije, koji si možda izmislio, kao i cijelu priču u svojoj glavi. Da, to je. Ti si spužva za toksične emocije, toksične veze, toksičn… Jebeš njega.

Fuck. Ne možeš mu sad poslati tu pjesmu. Ne možeš taj film. Isječak. Ni šalu. Zašto i bi? Nije da te sad ta scena podsjetila na njegovo krilo. Ne podsjeća te ta pjesma na miris njegove kože. I ne pamtiš ništa njegovo najgore na svijetu. Ne možeš to pamtiti, ti si samo budala koja izmišlja osjećaje, emocije, priču. Šuti i radi. I izbriši taj osmjeh s lica. To čega si se sjetila, on uopće ne pamti.

Možda pamti?

 Ne pamti. Možeš li biti gluplja? – dijeliš si komplimente.

Ali, ispričao se. Možda mu bar malo,nešto, značim.

Dobar dan, izvolite. A evo ništa. Jesam, dobro sam. Onako sam neka danas. Ne znam, valjda vrijeme. Oprostite malo sam smetena danas, gužva je.

Znam. Ova bol nema bolovanje. Nosiš je, pa je nosiš. Nebitna, kao ja u mislima u kojima nisam ni bila.

Kada ste se zadnji put čuli, kontaš između redova mlijeka, salama, oh ne…ne ta pjesma! Ne možeš plakati u glupom dućanu. Šta uopće radiš u ovom dućanu? Idi u neki drugi. Šta ćeš uopće u ovom?

E! Evo. Ti, tvoji? Hoću, pozdravi svoje.

Halo, da. Može, pošaljem ujutro, čujemo se.

Ovaj što je sad prošao malo podsjeća na njega. O, prestani! Svađaš se sa svojim mislima. Misliš i znaš da misliš i upućuješ opomenu svojim mislima…u trećem licu? Konačno. Bilo je pitanje vremena kada ćeš potpuno skrenuti. S uma. S druma.  

Njegova poruka na ekranu.

Svi dogovori sa prethodno spomenutim mislima padaju u vodu. Uz veliki pljusak, nedovoljan da te probudi. Najednom, previše pričaš. Praviš se da je ok. Da je u redu. Da si u redu. Guraš misli, ne daš im van, loviš se između potrage za dostojanstvom i potrebe za tom neuhvatljivom blizinom, a riječi na trećem kolosjeku. Kao da si prozirna. I ti, i riječi, i prsti, i glas, i tipkovnica. Ostala je samo magla. Njega opet nema.

Umor. Bol nestaje. Gasi se. No, nekako kao da i tebe nema. Nemaš snagu za razgovore s drugima, smetaju tuđi pogledi, pokušaji. Kriješ se iza ljubaznosti,sve češće lažeš. Možda se i praviš da ti je netko drag. Pokušavaš. Ne može. Ambis otvoren i gladan. Sjediš na rubu i klatiš noge nad provalijom. Puštaš se s rubova u sjetu. Zatvaraš oči. Izvlačiš sjećanja. Kažeš sebi, još samo noćas. Tiho je. Nitko ne sluti gdje si dok nepomično ležiš. Nema pitanja, glumačkog teatra, dobra je noć. Zaspiš sa njegovim glasom u glavi, sa sjećanjima koja ti plešu po usnama, vratu, onoj iskrivljenoj bolnoj liniji ispod usne, pamtiš ruke, fotografije, riječi, ekrane, smijeh, drhtaj, nelagodu, ugodu…i onda novi val boli. Nikada više. On me nikada nije ni trebao. Ne postojiš u njemu. Ne nosi te u grudima, nema bol na usnama, njegova utroba ne nosi tebe u sebi, nema te u prsištu koje si ljubila, nema te na dlanovima, on ne trpi nedostajanje iz noći u noć, iz noći u noć, iz noći u noć. Tu bol koja reže, baca na koljena. Metaforički i doslovno. Sad već pamtiš i svoje zgrčeno tijelo koje fizički boli, jer ga nema.

Probudi se.

Novi je dan.

Manje boli.

Nemaš više što baciti. Nemaš što slomiti. Nemaš što spaliti. Nema tragova. Odlaziš. Kao što si onda otišla, ne znajući tko je otišao od koga. Bez nade. Bez očekivanja. Opstaješ kao lako zapaljiv kremen, koji nikada više neće biti ono što je bio prije njega.

Operacija koju prehodaš, bez dana bolovanja. Bez dana da itko pita kako si? Porodiš ponovno sam sebe. Rodiš se u nešto drugo. Nekakav hibrid o kojem se šuti.

Nemaš pravo na osjećaje, nemaš na bol, nemaš pravo na vrijeme potrebno za proživljavanje, ni preživljavanje; nikoga nije briga. Ne ističi se, ne gnjavi, ne talasaj, to su sve gluposti, sve što možeš dobiti je kritika, još povreda i podsmjeha, pa se kriješ i od njega i od njih. I njemu kuliraš kako te nije briga, on kulira tebi, oni kuliraju, tjeraju tebe da kuliraš…

Čut ćeš sve o toksičnim vezama, sve analize, tumačenja i vještačenja; sve poduzmi, i psihoterapiju, sve, samo da dokažemo da ljubav nije stvarna, da si izmislio sve, da ne može biti ni jako,ni snažno, ne može biti vrijedno.

Stavimo kabanice, pa i s kabanicama nemojmo na kišu. Šta ti znaš šta je ljubav? Da je prava ona bi… ! A njega tek ne spominji nikome. Možda ti nisi ljuta, ali ako kome kažeš išta o tome, završit ćeš braneći njega od pretpostavki, ti ćeš biti budala, oni će uvijek znati bolje, uvijek ćeš sresti dobre odvjetnike sebi i dobre suce drugima i nikada se nećeš objasniti, pa ćeš na kraju svejedno izabrati tišinu.

Nije svaka rana od metka.

Ponekada si samo ranjen tuđom boli koju su ušutkali.

Ja sam sponzoruša

on By

Na nas se muškarci najviše žale. 

Najmanje dvadeset godina slušam ogorčenost muškaraca ženama koje žele njihov novac. Jako smo se svađali oko filma u kojem milijun dolara, zgodan bogataš, ponudi udanoj ženi za samo jednu noć s njim. Uobičajen protokol postaje duboko problematičan ako u njega upletete novac. Malo me muči činjenica da imam 40 godina i kazaljka kritično vuče ka nuli u mom osobnom poznavanju milijunaša, osobito onih koji s lakoćom toliko odvoje za jednu noć. To staru raspravu čini prilično bespredmetnom, a moj stav uzaludnim. 

Kao i većinu sponzorstava koja muče ovdašnje muškarce. 

Teško je zagrebati i ovu temu, a da bude suštinski shvaćeno ono na što želim ukazati, pa sam prije nekog vremena postavila jednu malu anketu na svoj Instagram profil. Anketa na reprezentativnom primjerku od manje od stotinu glasova, koliko seže moj skroman influens, kaže da oko 30 % muškaraca ne izvodi žene, ne plaća večere, ne planira izlaske, nema iznenađenja, nešto malo manje ne sudjeluje u bazičnim troškovima odnosa u paru, pokloni su u skladu sa ovim postotkom, a žene im zamjeraju manjak truda (navedena anketa postavljena je na Instagram profilu). Obzirom imam uvid u glasače, postotak je i ovoliko pozitivan jer su uglavnom dali glas i mišljenje ljudi u novim vezama do 6 mjeseci, nešto malo onih koji nisu u vezi, veći broj u vezi do 5 godina i nešto malo preko toliko. Iz razgovora sa ženama, osobno mislim da je postotak u najboljem slučaju 50%. 

Financije u počecima odnosa sa nekom osobom, od samog prvog dejta, pa sve do predbračnih voda, nisu omiljena tema parova. Znala sam se vrpoljiti na stolici, ne želeći ostaviti dojam da smatram da je ova obaveza njegova, nalazeći razumijevanje za financije osobe s kojom sjedim. Nikada ne naručujem ono što stvarno želim, smatrajući da nije ničija obveza da ispunjava moje želje, ostanem pristojna i umjerena. Ovo je vremenom dovelo do toga da ja prebrzo potežem novčanik. Većina se nije borila sa mnom da ipak on plati. Nisam sigurna što o ovome mislim. 

Prije nekog vremena sudjelovala sam na Instagramu u raspravi o pravima žena, na što mi je jedan muškarac, nakon obilaska mog profila, rekao da jedno pričam, a drugo radim. U to vrijeme sadašnji profil imao je više (sada uklonjenih) privatnih objava na kojima je bilo nekoliko kuća sa bazenima, jacuzzijima, s nekih putovanja i slično. Nije mi bilo jasno o čemu priča, no onda su se pospajali parametri – on je dolaskom na moj profil, zaključio da sve što vidi – plaća neki muškarac. 

Nijednu stvar , ni događaj sa navedenih objava nije mi platio nitko, a ponajmanje bilo koji muškarac. Dapače, više poklona, večera i slično sam dobila od žena. Od muškaraca toliko malo da mi je čak malo i neugodno.  Muškarac iz naše regije ne može pomisliti ni da sam možda kod prijatelja, bilo što, ne – on odmah nalazi napad na muškarčev novčanik. 

Nema tako mnogo godina da je muškarac bio taj koji je donosio novac i skrbio za obitelj. Na stranu sada kontrola koja se možebitno na taj način postiže nad drugom osobom, činjenica je bila da muškarac radi, ima plaću i s tim novcem obezbjeđuje potrebno ukućanima. Žene su ostvarile pravo na rad i financijsku neovisnost  i postotak žena koje poznajem u ovoj funkciji je ogroman, danas čine većinu. Ovo govorim bez ikakve prosude: i danas postoje žene koje ne obavljaju rad ove vrste i obiteljskom odlukom imaju raspoređen život na drugi način, što je apsolutno ok i muškarci koji na ovaj način brinu za obitelj su skupa sa njima vrijedni svakog poštovanja. I uglavnom nisu tema ovog posta (osim ako ne uđu u temu po nekim drugim elementima, tipa škrtost, no da ne idemo u širinu). 

U svakom slučaju, većina muškaraca u prošlosti nije se bunila na činjenicu da žena i obitelj troše plaću zarađenu njihovim radom, a plaćali su i izlaske, pića, večere i kino. Primjerice moja mama jeste radila, ali je njena plaća bila daleko i značajno manja od tatine, no novac je stajao u ladici i trošio je tko ga je trebao. U našoj obitelji nije postojala opcija da žene plaćaju muškarcu. 

S druge pak strane, gledam cijeli život nešto drugo u osobnom polju, kao i polju mnogih žena koje znam. Pokloni koje žene slikaju su šablonirani, kao da im jedan muškarac svima kupuje. Ovisno o financijama, crvena ruža ili buketić, neki poklon s kojim je ona kao oduševljena, jer je njoj i malo ok, pa neće sad tu bit neka koja nešto traži ili očekuje, materijalno je bezvrijedno) ali uglavnom nije. Ja stvarno nemam velik emocionalni upliv u čokoladu sa srcima, bombonjeru, satove, parfeme i sličan opus. S druge strane pošla bih vrištati da dobijem štikle, bijelo rublje u kompletu sa biserima, crno u kompletu sa crnim biserima, vikend u Budvi, koncert Merlina, muzejski postav nečega što želim vidjeti  ili …nije sve za javnost.  Ne kažem da nikada nisam dobila ok poklon, kažem da sam sramotno malo puta dobila ono što želim. Ne kažem ni da imam ne znam kakva očekivanja, niti da svaki poklon treba biti melodrama u tri čina – ali nikad? Nikad – jer ovo zahtjeva trud. Magiju. Ženu koja je muškarcu nešto posebno, veliko. Ona s kojom više nije i nikad više neće bit, ali je nitko ne smije krivo pogledat. E, to. Taj level u glavi. Neću ni „novac pa si kupi sama“, ni „šta želiš“. Hoću knjigu na adresu koju želim dvije godine, a da ne znam ni tko ju je poslao. Neću cvijeće koje se podrazumijeva, hoću večer poezije i trbušne plesačice, šta će mi Milka?!

Kad smo kod Milke, ovo je i dobro šta se sve može naći na sceni. Nije moja priča, ali jedna od nas je dobila Kaloderma kremu za ruke u tubi, otvorenu/korištenu, u škartocu. Jedna je, nakon što je dečku s kojim je kratko, kupila Nike ruksak i zaboravih što još, za rođendan, sama dobila plastičnu ružu iz „Sve po 12“ koja svira onu svima poznatu tanananananaaa tananaa tananaaa muziku uz krčanje(Za Elizu, da, simbolično), dok glavu ruže čini bočica sa crvenom tekućinom koja bi trebala biti parfem, ali nije. Samo ostavlja crvene mrlje – jer, sve po 12 nema šta drugo ostavit. Ne karikiram, jedno smo popodne dva sata buljile u taj nevjerojatan užas. Zamisli osobu koja ovo pokloni djevojci, koliko se danas bavi ženom? Koliko se bavi nekom osobom muškarac koji je svojevremeno izjavio „ daj si kupi svoje cigarete“ jer ako ona uzme jednu, tijekom njihovog povremenog i ne osobito reprezentativnog neobaveznog „dejta“ oštetit će mu budžet? Jednako kao i muškarac sa autom i geografskim problemima koji ne može potrošiti gorivo za 15 minuta vožnje, dok ona može i tramvaj i vlak i sat vremena za isti put. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna. 

Muškarcima sam se u životu, s druge strane, naplaćala. Od iskustvenih poklona, kulinarskih, erotskih, jeftinijih i skupih, večera, pića, kava do smještaja, putovanja, apartmana, a svojevremeno sam platila i ceh, bez riječi, jer je pijan stalno naručivao nebuloze i glazbu. Nije mi bio problem sačuvati mu ego tada, da nitko i ne shvati što se događa. Taj isti se zahvalio poklonom i bilo je lijepo, a i ne kažem da sam kojim put pod teretom života i nedostatkom vremena nešto i propustila – jesam, ali ako bi se stavila na klackalicu moja mašta, trud, financije i uopće spremnost za bilo što s njim – druga strana možda bi neznatno zaljuljala klackalicu. 

Zato, danas, nikada više ne bih izabrala muškarca koji nije galantan. 

Ja sam galantna žena. Koja u mnogo sfera može itekako adekvatno parirati. Da li je pretenciozno očekivati jednako s druge strane? Muškarci ovu igru gube. Žene ih štite – dok su zaljubljene. Nalaze opravdanja. Istinu saznaš nakon što je odnos odavno napukao. Ista sam. Bila. Štitila bih sve, svaku njegovu ideju, glupost, manu, sve opravdavala, sve razumijevala, sve krize i brodolome, sve ljudsko, potrebe i lomove, bodrila uspjehe. Sve. Danas ne bih. Mogu opravdati pad. Ne padove. Ne godine. Ne ustrajavanje. Nikada više ne bih pristala na manje od koliko vrijedim, a to, da, nosi sa sobom i financijsku komponentu – zaslužujem imati i ljepši i lakši život. Govorim u prvom licu, ali mislim – i ti zaslužuješ dobar život. I da se ne bojiš financija. Ili ljudi koji te – jer plaćaš stan, hranu, režije, mobitele, internet, putovanje, haljine, depilaciju, nokte, automobil, gorivo, knjige, cipele, čitanke, školske torbe, naknade bankama, kamate, kave, izlaske, poklone i tepihe – zovu materijalistom. Materijalizam kao opravdanje koriste oni sa nulom, od kojih ćeš dobiti krivu knjigu, usput, sa kase dok kupuju cigare. 

P.S. Da, svjesna sam postojanja krajnosti, da postoje muškarci koji imaju obrnutu priču, dijagnoze, problemi, da na svijetu  ima 7 milijardi ljudi i da ne stanu svi u jednu priču i isti „koš“, no morat ćete te druge teme koje se otvaraju napisati sami. 🙂

Zabok, DVORAC GJALSKI

on By

Kolovoz 2021.  

Postoji jedan dio Hrvatske u kojem, kamo god planirali, nekako završimo. Zagorje. Nisam čula da je netko tamo bio, a da nije zaljubljen. Zelenilo, urednost, baloni i zmajevi na nebu, brežuljci, toplice, bazeni, jednostavno neodoljivo. A ako nešto o Zagorju znate, to je da njegovu ljepotu nosi i veliki broj poznatih i manje poznatih dvoraca. Obzirom imam kćer od 9 godina, htjela sam joj priuštiti doživljaj buđenja u dvorcu, pa smo razmatrali između Dvorca Bežanec (u njemu sam već bila davne 2006. no ovaj put nisu uopće odgovorili na mail, a ja nemam običaj tražiti načine i moliti nekoga da mi proda svoj proizvod/uslugu, pa je na tome ostalo). Nakon ugodne komunikacije sa gospođom Gordanom iz Dvorca Gjalski, odluka je bila donešena. Ovdje moram napomenuti da sam za smještaj kontaktirala dan prije puta, što svakako ne bih preporučila za bilo koje putovanje, ali to sam ja, impulzivna i najsretnija tako. Uglavnom, soba za tročlanu obitelj nam nije odgovarala, jer je na drugom katu, a zbog zdravstvenog stanja veći broj penjanja na drugi kat u danu nam nije odgovarao i baš kad sam htjela odustat, ponuđena nam je druga opcija: moguć je smješaj u obiteljskoj  sobi za četiri osobe na prvom katu, no ta je soba slobodna za prvu noć, za drugu bi nam mogli ponuditi u drugoj sobi, također na prvom katu, no ta je superiore sa king size krevetom. Moguća je bila opcija dodatnog ležaja, ali je obzirom na veličinu kreveta zaista nepotrebna. Dakle, ukoliko vam ova informacija znači iz bilo kojeg razloga,  u prizemlju je recepcija i restoran, na druga dva kata smještaj, bez lifta, morat ćete stepenicama. Nama je opcija odgovarala, pa smo se sutradan uputili u Zabok – od centra Zaboka dvorac je udaljen, prema karti, oko 2,7 km, odnosno 4 minute automobilom. 

Dvorac Gjalski

Na recepciji nas je dočekala gospođa s kojom smo dogovorili smještaj. Njen nastup, govor, profinjenost, svakako su dio koji uljepšava boravak. Ostatak osoblja je korektan, ona je osoba koja zaslužuje posebnu pohvalu. Kao poduzetnik, svjesna sam da je ona ta koja nam je dala ponudu, našla rješenje i privukla nas kao kupca usluge – ovo je rjeđe nego bi bilo za očekivati, no većina samo kaže „ok, hvala i doviđenja“, stoga velika pohvala za njen rad.

Dvorac Gjalski ima toplinu, nije prevelik, hodnici su u tepisima, ogledalima, drvetu, na zidovima slike Ksavera Šandora Gjalskog, te detalji iz njegova života. Sobe su divne. Prevladava drvo, ogledala, crveni tepisi na kojima su ispisani stihovi, mnogo lustera, raznih vrsta osvjetljenja, obiteljska soba ima odvojenu sobu sa dva kreveta za djecu. Superior soba sa king size krevetom ima ogromno ogledalo iznad uzglavlja kreveta, poseban bijeli trosjed, u svim sobama je i pisaći stol, mini bar, standardna hotelska ponuda. Cijene proizvoda u mini baru zaista nisu velike, što bih mogla reći i za sam smještaj. Cijena je primjerena sadržaju, lokaciji, izgledu, bez većih oscilacija između cijena soba.

Obiteljska soba, Dvorac Gjalski

Lijep detalj u obiteljskoj sobi su kutija sa igračkama, stolić i stolice za djecu, bojice, bojanka i zadaci za djecu sa printom  samog dvorca.

Obiteljska soba, Dvorac Gjalski

Ručnici su ugodni, bijeli, mekani, higijenski sadržaj sasvim ok. Ja uvijek nosim svoju kupku, šampon i slično, no ovi su sasvim ok, bez problema bih koristila, što inače nisam ljubitelj. Jako volim kad oni koji nude ovakve usluge paze na detalje. Detalji čine razliku.

U neposrednoj blizini je parking objekta, uz još jedan dodatni s druge strane.

Ispred dvorca je divna terasa u čijem je središtu „jezerce“ s fontanom i zaista je lijepo i ugodno popiti kavu, doručkovati, ručati, večerati vani. Glazba je nenametljiva i ne ometa razgovor. Imaju i sadržaj za djecu, ljuljačku, klackalicu, trampoline i napuhanca za skakanje. Hrana je odlična. Barem ono što smo probali. Kako ja imam problema sa prehranom i namirnicama koje smijem konzumirati uspjela sam naći nešto i za sebe, tipa salata sa piletinom (iz koje mi je bilo lako izdvojiti ono što ne jedem), a imaju i dječji menu, kolače, palačinke, sladoled, a muška strana je oduševljena Rib-eye odreskom.

Kava je ok, bez neke posebne napomene. No, to bi bio možda i jedini oblak ove posjete dvorcu i mislim da se neke stvari nikako ne bi smjele događati. Kao klijent nisam stava kako sam uvijek u pravu, ne smatram se osobito zahtjevnom i uvijek sve prvo probam riješiti na lijep način.

Situacija koja mi se nije svidjela je bio odnos konobara prema meni. Naime, zbog ograničenja u prehrani ne pijem kave, jedino što si dozvolim je cappuccino (tipa, Nescafe) od čokolade. Kako ne smijem laktozu i ne pijem mlijeko nikada, uvijek zamolim da mi se isti napravi na vodi. Također zamolim da mi se stavi manje vode u šalicu, jer puna šalica vode s tim bude prerijetka, kao čaj od cappuccina. Nije da ikoga želim gnjaviti, ali ja nemam izbora zbog dijagnoza i svaki moj dolazak na kavu zvuči ovako:

  • Imate li ness cappuccino od čokolade?
  • Molim vas samo na vodi.
  • I molim vas još samo da stavite pola šalice vode, da ne bude puna šalica, hvala.

Često puta oko ovoga nastane zavrzlama, želite li da voda bude hladna ili topla, da li pola šalice mlijeko, pola voda itd i navikla sam crtati ovo. I nikad se ne ljutim. Ovo gotovo nitko ne pije, iako je ovo stvarno jednostavno. Događalo se da dobijem svašta, ali ne naručeno, svaki put zamolim drugu i čak i ako ne treba platim i krivu i pravu. No, ovdje je nastao kaos iz istog. Nakon što mi je donešena puna šalica potpuno na mlijeku, izgovorila sam „molim vas samo da mi napravite novi, nije problem platit ću oba…“ Međutim, uslijedila je nervoza, napad, prigovaranje, patroniziranje, sve s visoka i bijesno, na što smo svi ostali zaprepašteni, ovaj put je s nama bila i prijateljica. Tvrdio je da ja nisam rekla da hoću na vodi, pa nisam rekla da hoću pola, važno je bilo dokazati da sam ja problem. Čini mi se da je bila riječ o muškarcu ili da je odmah shvatio da smo gosti hotela, da ovog ispada ne bi bilo, ovo je izgledalo kao nervoza „došla tu pametovat zbog jedne kave“.  Izuzetno ne volim patroniziranje, moja aktivistička priroda na ovakve stvari ima triger i zaista mi se ovo ne sviđa. Ovo nije bila jedina greška koju je napravio. Iako sam tražila sok bez leda, donio je led, a i sok nije servirao meni. Toliko o tome kako ja nisam rekla. Rekla sam, on je čak nešto i pisao kod narudžbe. Ovo bi bilo nešto što ne bih nikada spominjala, greške radimo svi i svima se događaju, no nepristojnost i patroniziranje je izbor. Čak da sam i naručila krivo, zamolila sam drugo i platit ću obje, čemu iskaljivanje na gostu? Kako ovakvi slučajevi idu dalje, mi smo imali u planu nešto i pojesti nakon kave, no on jednostavno više nije svraćao za naš stol. Ni nakon sat vremena. Pozvali smo drugog konobara, koji nas je posluživao dan prije. Potpuna suprotnost prethodno navedenom. Naknadno sam saznala da se zove Robert i velika pohvala od nas za njega. Brz, jasan, uslužan, pristojan, sklon ponuditi jelo, pomoći kod izbora i duhovit  toliko da je gostu ugodnija atmosfera, a da ne prelazi granicu.

Superior soba sa king size krevetom, Dvorac Gjalski

Nadam se da će vas ovo potaknuti da sami istražite ovaj hotel baštine iz 18. stoljeća koji je bio dom velikog Ksavera Šandora Gjalskog. Valja napomenuti da je riječ o zaštićenom dobru, vrijedne građevinske vrijednosti i okolice vrijedne istraživanja. 

Moje iskustvo ocjenom bilo bi 4. Očekivanja apsolutno ispunjena, omjer cijene i kvalitete adekvatan. Mala sjena oko navedene kave ne može narušiti ukupnu sliku i doživljaj, mada se nadam da će u budućnosti svo osoblje biti obučeno i u skladu sa ovim divnim mjestom.

Ksaver Šandor Gjalski, Dvorac Gjalski

U moje vrijeme…

on By 4 komentara

Tih je godina bio popularan Coyote Ugly, cure su i kod nas hodale po šanku, u daljini se čuli valovi, visoki veliki stolovi za kojim su se miješale ekipe, a sjećam se da sam tu večer imala dugu šarenu drvenu ogrlicu. Dečko koji je stajao nasuprot mene za stolom, ako ne obraćaš direktno pažnju, neprimjetno, malo po malo se našao kraj mene i na uho mi rekao „imaš lijepu ogrlicu“. Jeste, da, lik je sigurno obožavatelj ogrlica, nema dileme: „hoćeš kupit?“ pitam. „Naravno, pošto?“ govori i lovi se za stražnji džep traperica. „100 eura“ naravno. Naginje mi se na uho i kaže „zaboravio sam novce u autu, ajde sa mnom „ i normalno, oboje prsnemo u smijeh. Shvaćaš, izuzetno glupa priča, ali tip je prišao, prati, snalazi se putem i svjestan je da oboje nemamo što tu pametno za reć osim nasmijati jedno drugo. Kao što vidiš, nisam ovo zaboravila. Ogrlicu nekim čudom imam i danas.

     Nasumično sam i bez razloga izabrala ovo sjećanje, bilo je tu svega, toliko svega da ljudi koje više i ne želim i nemam u životu, svakim sjećanjem mogu izmamiti osmijeh, emociju, ono nešto što ipak imam prema njima, a nemam prema ostalim ljudima. Ne zaboraviš one koji su ti dodali pisamce u ruku.

     Znaš, ja sam u sedmom razredu bila totalno luda za Živkom. I normalno se blamirala pišući mu nešto čega se, a i bolje je, ne mogu sjetiti. Ali se sjećam ovoga: sat biologije, netko kuca i ulazi u učionicu, na vratima Živko i izgovara: može li Maja izaći malo? Živko je ostao nedosanjana ljubav, no Živko se i sa 14 godina suočio sa mnom, a i ja s njim. Živko je morao i nazvat na telefon i tražiti mene nakon što se jave moji roditelji. Također, nakon što nije bio fer, morao je to sam nositi, nije imao grupu podrške tisuću muškaraca bez karaktera.

     Mi smo se međusobno morali naučiti nositi jedni s drugima. I sa sobom, i svojim emocijama, željama, tijelom, suočavati se sa nelagodom, i prihvaćanja i odbijanja. Svaki savjet prijatelja se svodio na: razgovarajte. Reci mu. Reci joj. Rezali smo nelagodu suočavanjem. Pritisak bi ključao do te mjere, da je lakše bilo podnijeti i blam, nego trpiti konfuziju vlastitih misli. Vremenom se izbrisalo postojanje opcije „blam“. Shvatiš da je to sve sasvim uobičajen, normalan i prihvatljiv tijek događanja, da će nekada stvari funkcionirati, nekada neće. Bilo je suza, bilo je gutanja knedli kad trebaš nekome reći da je kraj, plačeš i ti iako je odluka tvoja. Nije bilo kuliranja. Bilo je obaranja glave kad se vidite poslije, no sve je to bilo suočavanje. Hrabrost. I njegova ruka na koljenu. I direktne i indirektne rečenice koje vode ili ne vode nikamo. Bili su trenuci kada sam drhtala kao prut, razoružana, ranjiva i istovremeno nikad jača, jer ako sam mogla stajat pred tim očima, mogu sve na svijetu. Pa i preživjeti da ga nema.

     Sazrijevanjem shvatiš da je nekako uvriježeno u ljudima: muškarci vole malo lude žene, žene vole gadove. Uzmite ovo veoma uvjetno, no nekima neće trebati ovo objasniti. Radi se zapravo o tome da obje strane žele energičnu osobu, samopouzdanu, koja ima što za ponuditi, osobu koja miriše na zabavu, osobu s kojom je i razgovor seks, ili barem jednako dobar kao seks sa osobom koja zna što hoće i ne libi se biti osoba da dođe do tu. Sa ništa manje pitanja i nedoumica, ali sa stavom i bez nejasnoća u izražavanju vlastitog smjera.

     To je bilo vrijeme kada su nas i dečki i prijatelji pratili do vrata, vrijeme kada se pojavio mobitel, način da još malo produžite vrijeme koje ste proveli zajedno, ne način da se izbjegnete.

     Od tada do danas, ne mogu opisati o kojoj količini muškaraca se radi, ali svaka, baš svaka žena s kojom sam ikad razgovarala, ima ili je imala isti problem – muškarca koji je želi, u inboxu. Taj muškarac ponekada je udaljen 1300 km, češće 300, a u prilično velikom broju je blok do žene za kojom umire. Pa poruka, pa dvije, pa sedamstodvije, pa sedamstodvije noći, pa cyber sex o kojem smo čak imali članke u novinama i čudili se kako to, do padanja u zamke nadanja da će se on konačno odlučiti izaći iz kuće. Međutim, neće. Njemu samo treba još slika, još snimki. A onda je sve otišlo u još veći odron: skupljanje sličica. Dječaci sa erekcijama, u masovnim grupama, dijele sličice žena koje nemaju hrabrosti pogledati u oči. Svaka od tih žena samo je vrišteći simbol njihove nemoći, nemuževnosti, kukavičluka, impotencija svih vrsta – ovo bi bila tema za sebe, koliko ih nije u mogućnosti uopće funkcionirati seksualno, a te iste žene ih štite tišinom, čuvajući toliko krhka ega koja trebaju potpore drugih muškaraca. Šta će muškarcu potpora muškarca kraj gole žene? Velik broj njih sigurna sam, ne funkcionira. Ne postoji žena s kojom sam pričala ikad, a koja nije opisala cijeli niz muških seksualnih problema. I to nije predmet ruganja, mi smo istinski zaprepaštene, no umjesto da posjete psihijatra, oni iskorištavaju žene, žensku energiju, prirodu, emociju, kako bi izmanipulirali još jednu sličicu od onih koje zovu kurvama kako bi opravdali i oprali unutarnji kompas koji im govori da je krivo to što rade.

     Onaj dan kada osoba zna što radi, ali to i dalje svjesno radi, ne zaslužuje empatiju. Radilo se o meni. Ili o njima. Metar je isti. Zato nemam za ovo razumijevanja. Svjesno ponižavanje osoba s kojima si u bilo kojem odnosu, ma da je i najusputniji mogući seks, da si imena ne znamo, nitko ne zaslužuje biti izdan u apsolutno poremećene svrhe, dok pri tome, najčešće, upravo sama žrtva čuva najveće tajne ovih hodajućih autogolova.

U moje vrijeme, muškarci i žene su se željeli, na svakakve načine. Otkrivali smo jedni druge, zvale smo frendice euforične oko svake stvari s njim, od njihovih dodira bile smo van sebe po tjedan dana, nismo mogle misliti ni funkcionirati, morale smo svu snagu skupljati da okolini izgledamo normalno. Sada…što točno?

Muškarac koji ti ne smije prići, ne može te nikamo odvesti, ne zna zavoditi, nema fluid, ne može te nagovoriti na ništa jer ti je u osnovi svejedno koje je ime na ekranu, pokazuje agresiju na svaku budalaštinu, više želi sliku nego tebe, ne zna kako funkcionira žensko tijelo jer mu je pornografija popila mozak, ne poznaje ni svoje tijelo jer ga nikada nijedna nije ljubila 4 sata u komadu, niti ima strpljenja za to, lajka stotine žena i skuplja sličice – kome je ovo privlačno? Ja sam osoba koja prati vrijeme, potpuno svjesna da ništa nemate od prošlosti, ali ovo se zaribalo.

Kako da ti kažem, žene od 40 godina danas vjerne su do bola, nema straha. Nemaju s kim prevariti muža.

I da, autor teksta svjestan je da postoje različite situacije i ljudi, to ne osporava postojanje slučajeva iz posta.