Istinski ne znam kako početi ovaj post. Znam što želim reći, no pokušavam u glavi usmjeriti eksploziju i dvoboj, kako bih vam ukazala na dvije strane ovog duela, a da me se ispravno shvati i interpretira. Pri tome, želim reći neke stvari, a ostati van dometa vulgarnosti – njoj sam za moj ukus izložena i suviše.
Nemam problem nazvati stvari pravim imenom, no ne želim na nivo koji ću ovdje spominjati. I sad već sama sebi u glavi postajem konfuzna, pa hajde da podijelim ovo…svatko u svoj kut, sa bocom vode, možda nam zatreba.
Ja sam oduvijek obla osoba. Pod obla mislim, čak i kad nisam imala višak kilograma, imala sam izražene bokove, obline, grudi, apsolutno me svugdje bilo, uvijek. Sa 11 godina, sa 13, sa 20, sa 27 i sa mojim debljanjem, sve je postajalo veće. Suprotno onome što od mene danas vidite, suprotno onome zbog čega me danas ogovaraju (tipa, fotografije na kojima prema nečijim mjerilima nisam dovoljno odjevena), ja sam se veći dio života skrivala, povlačila, nosila crno, izgledala zastrašujuće na prvi dojam, kako se ili ne bih izlagala tuđoj seksualnosti koju ne želim ili kako bi me se shvatilo ozbiljno.
Prije nekih godinu, dvije, napravili smo svojevrsni eksperiment, objavila sam fotografiju na kojoj je neupitna moja kilaža; u hulahopkama i grudnjaku, u štiklama. Fotografija daleko benignija od mnogih, ne vidi se ništa, realno, no kada imate kipuće obline, plus višak kilograma, mala je šansa da će se fotografija shvatiti onako kako je ja vidim. I prije nego sam je objavila bili smo u raspravi; ja ljuta, jer zašto itko mora određivati tijek mojih misli, života i djela, te lijepiti svoje predrasude i etikete, a uvjeravali su me da nitko neće shvatiti suštinu, da će svi vidjeti… I tako je i bilo: svi su vidjeli ono što je u njihovim postavkama.
Šta je problem sa mojim tijelom? Prihvaćala sam ga godinama. I znate što ću vam reći? Ako želite zdravu i istinsku konekciju sa sobom – počet ćete se skidati. Ne na mrežama (osim ako to želite), nego sami sa sobom: Osjetite sebe. Svoj puls. Kada nemate puno toga na sebi, češće vidite tijelo, vidite sve kako jeste, vremenom to prihvaćate, postaje uobičajeno, pada tenzija i kreće proces oporavka, udisaja, otpuštanja svake neprimjerene misli prema sebi. Tako je lako odbijati sebe, pasti pod nesigurnost kad upere fotoaparat ka vama, uvlačiti stomak, mjeriti obujme, osjetiti kako vam se oči gase kada nedovoljno sređeni naletite na bivše dečke, prijatelje, kada preveliki ili pretanki dođete na razgovor za posao; tako je lako govoriti o sebi loše kada skinete veći broj kilograma, sada je u prošlosti pa je još lakše reći da ste si BILI grozni. Tako lako prođe vrijeme, a njegovu ruku mičete sa trbuha, bez da se možete potpuno predati trenutku. Tako brzo prođe vrijeme, a nemate slike s djecom jer niste bili dovoljno lijepi za slikanje, a djeca su samo htjela vas. Imaju kad odrastu pravo na sliku sa mamom! Mislite da moja kćer nije primijetila moju debljinu? Mislite da ona ne zna da sa tatom trči, a sa mnom ne? No, važno je iz te pozicije kakvu poruku šaljete! Zato nema mamu koja se povlači, odustaje, koja se boji šta ćete joj vi reći, koja je sebi dovoljno dobra kada se križaju šta je obukla i šta radi, kada ima 65 lajkova i 300 podjela sporne fotografije (što govori nešto o ljudima, a gotovo ništa o meni). Mnogi su pali na eksperimentu, da vam kažem. Očekivala sam više razuma, više shvaćanja, više dubine, više pitanja, manje (pr)osuđivanja.
Golo tijelo nije poziv na seks. Moje tijelo nije nemoralno. Nemoralna (uvjetno rečeno, samo u svrhu razumijevanja) ili bilo kakva može biti samo misao o mom ili bilo čijem tjelu, tijelo samo po sebi – ne. Ja nisam vulgarna osoba. Ja sam osoba koja bi prva ustala za tebe i tvoj izbor. Ja sam osoba koja je prošla niz trauma, osoba koje je prihvaćala svaki centimetar sebe, koja je danas veća nego ikad i koja se neće povući ni milimetar nazad – ni svoju ljepotu, ni godine, ni kilograme, znanje, edukaciju, svoju aktivističku narav, pamet, a ni pršteću energiju, nikada više neću povući nazad. Ni milimetar. I zapravo, ničije tijelo me NIKADA, ali nikada, nije izazvalo na ništa. Čak se i ne moram kontrolirati. Skoro 8 milijardi tijela je oko nas – šta bi me točno trebalo izbiti iz razuma? Noga, lakat, ramena, trbuh, mišići, pregibi…možda međunožje? A da stvar bude bolja, iznimno cijenim seksualnu energiju. Smatram je energijom života. Povezanom i sa duhovnošću. Svi ljudi koje znam, a da imaju pojačanu ovu energiju, imaju jaku mentalnu snagu, vedri su, energični, nasmijani. Seksualnost je duboko utkana u postojanje i istinski mi je opskurno degradirati je. Problem nastaje kada se ovo (ili bilo što drugo) nameće drugima, kada im se ulazi u osobni prostor i osobne izbore.
Dakle, sada da napravimo presjek i vidimo drugu stranu.
Kaže mi frendica (dob 40+) da joj se od 90-ih nijedan muškarac nije obratio uživo, prišao, pozvao, flert, nešto. Za moju generaciju, ovo je apsurdno. Prihvatili smo promjene; mnogi kao i ja, vole društvene mreže, širinu, mogućnosti, ljude, brzinu i sadržaj, no mi smo navikli živjeti jedni druge.
I tako, sjedim ja u dnevnom boravku sa djetetom, pravimo tortu za njen rođendan, mama od 80 godina nasmijana dođe vidjeti kako napredujemo, muž napuhuje balone i uđe nam tip u dnevni, kaže sa vrata kako sam privlačna žena i skine se. Ne kao ja, da se vidi tvoja misao, a realno ništa, nego bukvalno se skine i izloži nas pogledu koji – ne želimo. Nikako. Ja ne želim. Briga njega što ja želim ili ne želim, ja sam njemu privlačna i on želi da ja odmah vidim smisao njegovog postojanja, međunožni toranj njegovog smisla. Ni mjesto, ni vrijeme, ni način, uz moj ogroman izostanak želje.
Naravno da pretjerujem. Nije ušao u dnevni. Ne bi mu mama dala, no tehnika mu je omogućila da mi pošalje u IG direct svoje tijelo i tako se izložio, ne samo meni, nego, da tako nazovem, cijelom mom timu. Nekoliko nas ima pristup mom profilu i zaista je impresivna razina nemogućnosti kontroliranja nagona, kada ti ova opcija i ne pada na pamet. Da poštedim ostale, a i bez da uvećam sliku, kliknula sam delete i poštedila i sebe, koliko god sam mogla, noćne more.
Mnogo toga je ovdje krivo. Prvo, nitko ga nije naučio, ako mu već nije samom jasno, poštovati ljude i dati im mogućnost izbora. Drugo, ovo nije izoliran slučaj. Od 2008. koristim društvene mreže i ne postoji ona na kojoj u inbox nisam dobila neželjenu sliku penisa u erekciji. Hrpe penisa u erekciji tijekom 13 godina!
Šta je dalje ovdje krivo? Društvo bi okrivilo mene, na neki način smatraju da sam to i zaslužila, jer nisam slika žene kakva bi žena trebala biti, ni tiha, ni odmjerena, ni ljupka, ni vitka, ni šta god već bio propisan kodeks za žene. Iako je riječ o tipovima koji to šalju u 50 poruka, random ženama, u nadi da će proći malo…ne, niti seksa, malo ejakulacije u kojoj ćeš biti virtualno prisutan, da se pristojno izrazim, većina bi i dalje odgovornost prebacila meni. Nama. Također, nemam ništa protiv ako dvoje ljudi to želi, no kada ne znaš šta druga strana o tome misli – to je nasilje i zlostavljanje. A tu je i ono što ih ponižava kao osobu – zar je moguće da toliko ne poznaju žene? Nikada u životu nisam upoznala žensku osobu koju iti najmanje zanima slika penisa u erekciji, bilo čijeg, random, penisa u erekciji. Da sam hard core slutty osoba – i dalje ništa. Nula. Žene ovo ne pokreće. Ako kaže da da – laže. Opet ne. Ako se danas i igrala s tobom, to ništa ne znači sutra. Ako nije tražila, zakopčaj to i ne blamiraj sebe i ne tjeraj nas na mučninu. Došli smo do toga da ne možemo na nekom portalu komentirati neku temu – jer ti se nakače ili erekcije ili uvrede. I to je društveno ok. Moje bedro u hulahopkama je hard stuff. A o ovome – tišina.
„Kako ja nikad ne dobijam?“. Ne znam Marice kako ne dobijaš, sigurno sam ja kriva, mogu ti proslijediti netraženi ulov, živa sam, koji put komentiram nešto u bespućima na temu barakokula, pa šta da ti kažem, ljudske slobode, ovo, ono.
I da, Marice, poznajem moralne stupove od žena koje trpe isto, ne možeš mi prišiti svoje predrasude.
Istina o ovome je:
- Ako ne želim, spada pod silovanje.
- Poštovat ću pristojan pokušaj i pristojno se odrediti prema smislenom obraćanju; ja i većina ljudi na zemlji.
- Žene vole tvoje lice, smijeh, pažnju, pogled, provokaciju, izazov, pjesmu posvećenu njoj, razgovor, pamet; to iza tvog šlica ne zamišljamo, niti nas je briga za tim, njim, čim.
- Onaj tren kada pošalješ penis većina nas vidi crveni X veličine svemira; samoponištio si se.
- Ako ona nešto želi – dat će ti do znanja. To je osoba, zna koristiti i riječi i neverbalnu komunikaciju.
- Žene nisu tu da ispunjavaju tvoje želje; čak ako ti je po koju ispunila, danas je novi dan, ne znaš što želi danas ako je nešto željela jučer.
- Penis ima svaki muškarac na zemlji – šta stoji iza njega ostaje da predstaviš; ako si tu prazan, što misliš da ćeš postić sa tim da mom mužu, meni i djevojci koja mi održava profil pošalješ to što šalješ?
- Nije mi jasno zašto nemaš kriterije? Možda sam ja ili bilo tko kome si to poslao bolesni od tko zna koliko takvih kao što si ti? Mora ti netko i to reći – spasi si život i nabavi neki kriterij. Nitko ne želi osobu kojoj je svejedno koja je.
- I ono što ponavljam stalno, ovakvi ljudi neće se libiti slati ovako nešto niti vašoj djeci kojoj prerano dopuštate da su na mjestima za odrasle. Čak i sa dobnim ograničenjem od 13, a dopuštate im i sa 8, rano je za cijeli niz događaja sa kojim se ni mnogi odrasli ne znaju nosit.
Smatram se vodećom u duelu; da imaju što reći ne bi ni bilo ove teme.
C R N O R U Ž I C A 