Mjesec: Ožujak 2021.

Halo, ovdje Bivši, kako si?

on By

Znala je da ga sutra neće biti. Da će se sutra protegnuti na ostatak vremena. Dio nje je govorio zaboravi, sad je tu, uzmi to što je ispred tebe. Sutra plači. Iz misli ju je prenula njegova rečenica „Ljudi sve što rade, rade zbog sebe“ . Pogledala je u njega. On je bezbrižno grickao nešto, potpuno siguran u to što govori. Promatrala ga je, šutila i pustila tu rijeku  svom nizvodnom toku, iako je htjela vrisnuti „Ne!“. Ne, ne i ne, mislila je. To si ti. Ti radiš sve što radiš zbog sebe, ne ja, ne mi, ne ostatak planete, ne svi, ti, ti…! Sve u njoj je znalo da je kraj. Kad je odlazio, osjetila je tugu duboku tri stotine milja, tešku zoru, njegovu kožu na usnama i svu svoju patetiku s kojom se nije znala izboriti. Osjećala je krajnji nedostatak emocija u riječima, porukama, pitala se umišlja li, misli su se petljale s mirisom njegovog tijela, njegovim smijehom, njegovim…ničim. Dio po dio, tih je dana rezala spone. Ne zna tko je od koga otišao. Ona. On. Da li je i on bio svjestan svega danima prije. Ostala su pitanja. Iza svakog odlaska ostanu pitanja?

Čini se da često imam mazohističke porive, kad pokušavam iznijeti smislene cjeline na teme kojima je teško upravljati bez krivih skretanja i izbjeći generalizaciju, stoga, tekst treba promatrati kroz prizmu mogućnosti svih opcija, no bez ignoriranja činjenice da postoje i pravila. Možemo prijeći cestu na mnogo načina, no čini se da je pješački za nas najsigurniji.

Dakle, vraćaju li vam se bivši?

Nema jednostavnog odgovora koji pokriva sve; jedni su samo nestali, zar ne? S drugima se sve raspadalo, nekad ste odlazili vi, nekad ste bili ok , no okolnosti nisu, neki su mlađi, neki stariji, kao mlađi češće ćete se se vraćati i greškama, iskustvo i umor poslije gube entuzijazam, no mnogi i u zreloj dobi primaju poruke noću, proučavaju što znače, zašto, zašto sad i ostale misterije univerzuma. Prije ćemo ravnozemljaše uvjeriti u gravitaciju lopte, nego shvatiti što se događa u svim tim glavama. Ili, ipak? Postoji li možda ipak, ipak, ipak, pravilo kaosa?

Prije nego dam odgovor, moram dodati da sam se ja svojedobno pitala, da li je sa mnom sve u redu? Jesam li ja jedina osoba kojoj se bivši ne vraćaju? Prije, recimo, 10-ak godina, prijala bi mi koja kap drame, no osim osobe sa narcističkim poremećajem, što je vrsta i priča za sebe, narcisi i manipulatori su povratnici po defaultu i teško ćete, ne samo da ćete ih se teško riješiti, nego ćete trebati poseban tretman da shvatite srazmjere problema kojeg imate i kako naći izlaz. Naučite prepoznati ovu vrstu ljudi – internet je danas pun iskustava s ovim, guglajte, tražite, zaprepastit ćete se koliko su nam svima priče iste, kao da smo bili svi sa istom osobom. To je njihova šauma!

No, dakle, ostalih nema. Nitko da pita kako si, nitko ni da pozdravi, nitko da se ispriča, nitko da shvati koliko sam genijalna i kako je život bez mene bezvrijedan, nitko da preklinje, da šalje poklone, šalje pjesme noću. Ništa. Nula. No,` ajde da budemo brutalno i jezivo iskreni – to je to što želiš, zar ne? Želiš da shvati šta je imao (la, ali ja sam žensko i ne da mi se pisati u svim mogućim licima), da zažali, da shvati da mu je i ova sad i ona prošla i sve žene u globalu ništa kraj takve osobe, da si ti ta bez koje mu teško ide i disanje. Eee, paa, tu smo si negdje, pa da ti kažem istinu – i oni samo žele znati da još mogu. Možda ste bili zaljubljeni i lak plijen i kao takvi nezahtjevni, a moguće da sada nema aktivno uposličenog gladitelja ega, ne dobija pažnju, dodaj možda u sve malo seksa, s tobom možda nije bilo osobitog truda i komplikacija, a možda ti je baš sad i krenulo, pa mora provjeriti da može. Dobit ćeš neodređene poruke, konfuzne, nejasnog razloga javljanja, pitat ćeš se što sad želi, no uvjeravam te, kada je riječ o muškarcima, oni su jednostavna bića; ne, nije analizirao tvoju dušu i shvatio koješta, nije ni romantičan i uglavnom ne misli ništa osim toga što piše. Iza kako si ne stoji ništa. Iza toga ne stoji ništa osim pumpe da, najbolje prije spavanja, napumpaš njegov ego. Koristi li tvoju pumpu, imaš problem, a ne fatalizam. Žao mi je što ovo moram reći, ali to je nedostatak poštovanja tebe kao osobe i moguće da si ovo prilično omogućila sama. Sponsored by …. Što manje imaš povratnika, vjeruj mi, to je izvjesnije da si ostala u memoriji kao netko s kim se ne igra. Bit će tu šireg spektra, moguće i da si sama toliko zafrknula, da si zadnja na planeti kojoj bi se javio – sve opcije igraju, no moramo postavit parametre.

Javljate li se vi njima?

Da. Uglavnom, zar ne? Dogodi se katkad da vam se vrate, a vi onda shvatite da vam  to i ne znači koliko ste mislili i sad ste u problemu kako opet stvari okončati. Egom ako ne upravljate, on se začas razleti i pretvorite se u „ljudi sve što rade, rade radi sebe“ – i ovo vam je odgovor. Duga lista mogućih razloga u oba smjera upravljana je egom, potrebom za dokazivanjem, nedostatkom adekvatnije osobe, usamljenošću, krpanjem nesigurnosti, dalje dodaj bilo što.

Osobno, imam pravilo kojeg se držim cijelog života, ukoliko je nešto došlo kraju uzimam si pravo na još jedno javljanje. Ono obično bude nakon nekog kraćeg vremena od kraja priče; ukoliko osjećam emocionalnu vezanost , sjednem i  popričam sa sobom, racionalno. Emocija je odraz mojih misli, ne kvalitete osobe.  Kada si posvjestim svoja kriva skretanja, još jednom se javim s potpuno i stopostotno iskrenim mislima. Ispalo je da se smrt odnosa potvrdi i ja oslobođena odlepršam dalje. Mirna, jer – dala sam sve od sebe i bila sam tu. Nakon toga – nema te za mene i nemaš se više kome javiti. Nikad. Nema dovoljno valjanog razloga ni za pokušaj istog.

Također, nemojte se osjećati loše ako ste čistih namjera išli prema nekome smatrajući da vrijedi. To je vaš život, vaš rasplet, no učite iz toga, o sebi. Kada dosegnete sebe, lako je s drugima. Emocije će katkad putovati s vama, no vi ste odgovorni urednik, ta osoba nema osobite zasluge u tome. Da ta osoba ima zasluge za isto – bila bi kraj vas i vi ne biste imali ova pitanja.

Hint za kraj onima koji ipak ne žele odustati; vi sami morate biti uporni, ali ne dosadni i psihopatski nastrojeni, morate biti jasni oko toga što želite od druge strane i morate biti spremni to dokazivati i morate imati što konkretno ponuditi. Morate znati što želite i morate biti zreli da to možete postići, a ako želiš da netko misli da ti je svejedno, ne diraj blok. Ljudi kojima je svejedno se ne trude to dokazati.

Vrijeme je nosilo mnogo tišine. Katkada se nadala da će ugledati to ime na ekranu. Čuvala je stare poruke. Tragove. Zaborav je trebalo ograničiti. Zašto nije ni ljuta? Zašto se svima bivši vraćaju, samo njega nema nikada? Kao da nije ni postojao. I to je najtežio dio. Konačan kraj, nedostatak osobe, tako se čini bliskim smrti. Nemanje. Neimanje. Katkada je gubitak drugih, cijena imanja sebe.

Mali kutak kontroverznih preporuka

on By

Ja sam ona generacija koja probija led stareći na internetu. Kao takvoj, kronično mi nedostaje adekvatnog sadržaja, pa je to jedan od razloga zašto osjećam potrebu za stvaranjem istog. Ja nisam od ljudi „zašto ja?“ ja sam iz kaste „zašto ne ja?“ a kako sam na ovim prostorima pisala blogove kada su mnogi glasni danas, bili tek rođeni ili bili u vrtiću, svjesna sam snage koju donose sa sobom, ali su oni potpuno nesvjesni praznina ispred njih i da i ovo netko mora za njih otvoriti. Njih u četrdesetima i pedesetima i šezdesetima virtualna stvarnost dočekati će spremna. Mi, nešto stariji, bili smo sami onda, tko je o(p)stao, sam je ovdje i danas.
Znate kako to izgleda? Mnogi nas nisu popratili na ovu stranu kada je online stvarnost uzimala maha, mnogi naši, pa i mnogi mlađi, i danas nisu dobro ukomponirani u tipkovnice, mreže, ne znaju gdje, ni kako, ni zašto bi, a neki su odustajali putem ne snalazeći se u novonastalim brzacima. Povlačili su se, usporili, zastali. Sve je to dio puta, no nekima kao što sam ja, nezgodna je stvarnost na tipkovnici i van nje. Zašto? Ne funkcioniram u lokalnim pričama, van tema sam koje njih zanimaju, a oni ne znaju što je TikTok, zašto bi itko pisao blog, šta će mi YouTube, a i FB mi je postao dramatično nepodnošljiv. S druge strane, nemam 23 godine, pa mi ni s njima nije mjesto. Uz to, ljudi kao što sam ja, tu su da ruše staro i grade novo. Za mene ne postoji tabu, nema teme koja se ne iznosi na svjetlo, nema stvarnosti koja se ne naziva pravim imenom, ma u kakvom obliku bila.
Zato sam tu. Da vam pokažem svijet koji je imao strpljenja za sadržaje koji nisu bili ograničeni na 9 minuta vaše koncentracije, pri čemu i ne razumijete da ste zapravo prevareni, da je to suptilno i sofisticirano odrađen plan koji vas drži na uzdi, na sadržaje koji su tresli ljude, vrijeme koje ne poznajete, ljude i djela koja su stvorile vašu slobodu. Jedna od stvari prema kojoj gajim duboku ljubav jeste – kontroverza. Kad ti ona dirne um, kad ti ona izazove radost, ushit, bol, mučninu, skok u dalj – to pamtiš. Naučite promatrati svijet u široj slici, naučite snagu kritičkog razmišljanja, snagu koja donosi mir dok čitate i pratite i slušate ono s čim se možda ne slažete, ali pokušate razumjeti, promatrajući faktore koji su doveli do tog slijeda misli i događaja. Ovo će vam služiti. U svim vašim stvarnostima. Otvorite um, zadržite mir i pokušajte. Moj mali kutak kontroverznih preporuka.

TEODORA, Paul I. Wellman – Meni je Teodora jedna divna kontroverza i ličnost, dijete i žena koja je u svom uličarskom životu i poziciji kurtizane navikla na sve vrste neuljudnosti, upoznajući ljudsku narav, ljude u suštini, narav muškarca, manipulaciju, promatrajući sve ono što bi čak i današnje društvo sablaznilo, bez čuđenja, prihvaćajući stvarnost kakva jeste i upravo to postaje njena snaga. Pronađe se tu i kojekakvih povijesnih uvida u rimsko-bizantski svijet, pripremu mladih žena na prostituciju, cijeli razrađen sistem istog. Teodora je upila suviše od ulice, a i suviše šamara; treba li posebno napominjati pošasti prostitucije: bolesti i trudnoće? Iako svjesna mnogih neuspjeha, nije prestajala s pokušajima da promijeni svoj svijet, shvaćajući koliko je obilježena spolom, ženstvom, te što to za nju znači u svijetu punom drugih žena, klasa, eunuha, muškaraca, naravi, politike, previranja, orgija i smrti. Teodora se ne libi biti britka, zahtjevna, hrabra, zajedljiva, smjela, inteligentna. Korak po korak, prkosna, držeći u ruci ono što su zvali najvećim grijehom, Teodora se uspinje na sam tron. Povijest je drži lijepom, osjećajnom, hrabrom, mudrom, iznimno ženstvenom ženom koja cijeni žensku prirodu i u njoj ustrajava, te upravo uz pomoć nje vlada i Justinijanom i carstvom.

VJEŠTICA I KIŠA, Jurga Ivanauskaite – roman koji je svojevremeno izazvao skandal u Litvi, koji zbog svoje radnje, postignućem Crkve, biva zabranjenim prodavati u svim knjižarama, proglašen pornografskim, te ga se moglo kupiti isključivo u sex shopovima. Stvarnost ovog djela nije ni blizu toliko isprazna, no ako ste nekritičkog uma i uzrujava vas pomisao na stvarnosti drukčije od vaše – onda samo nemojte. Djelo nije vrh umjetnosti, no izuzetno zanimljivog stila pisanja oplemenjen radnjama na tri razine, koje se međusobno isprepliću u svojim različitim dobima i likovima: žena koja je spaljena u srednjem vijeku zbog ljubavi prema fratru, jedna suvremena žena u borbi za i sa ljubavi prema svećeniku i ljubav Marije Magdalene prema Isusu. Ma kako gledali na ovo djelo, nemoguće je vas ostavi ravnodušnim. Suština kontroverze, koja najčešće ljude potrese već samom spoznajom teme. Ono što je divno u sve tri priče jeste ženska narav, koja i kroz vjekove, povijest, okolnosti, ostaje ista.

MALLEUS MALEFICARUM (Malj koji ubija vještice), Heinrich Institoris, Jacob Sprenger – Inkvizicija. Da vam jednom riječju opisujem ovu knjigu, to je to. Svaki tekst postane zanimljiv ako u njega dodamo riječi kao što su magija, vještice, vjera, vrag, koje onda obogatimo sa Bog i sud i dobijemo zastrašujuću jednadžbu…stvarnosti?
Kršćanstvo je velikim korakom rušilo vjerovanja rasprostranjena u narodu, sve u što su ljudi vjerovali ili radili, liječili se, koristili prirodu, u nekom trenu prozvano je nesvetim i vražjim, a ako k tome dodamo položaj žene u srednjem vijeku imamo recept za katastrofu tolikih razmjera da mi je teško i danas vjerovati koliko je ovaj dio povijesti pometen pod tepih, zabranjen u propitivanju, nijem na oltarima i usnama svih kršćana. Ova knjiga u tri dijela opisuje položaj žene – jer samo je i isključivo žena mogla biti podložna magiji, nikako muškarac, žena je po naravi bezvrijedna i stoga ljubomorna na muškarca i jedina svrha postojanja žene jeste da nanese zlo muškarcu, te kao takva odaje se čarobnjaštvu, orgijama sa đavolima i vrazima i svim mogućim vrstama najgorih opačina. Crkvena inkvizicija stoljećima kažnjava, ranjava i ubija žene pod nazivom „vještica“ a svjetovni sud od crkvene inkvizicije, bez pitanja, prosudbe, bez ikakve rezerve, samo preuzima model i zajedničkim snagama imamo progon vještica. Sve je bazirano na tome da žena ima prirodan nedostatak još od stvaranja prve žene, obzirom je stvorena od muškarčeva rebra koje je svinuto tako da jasno pokazuje da je protiv muškarca, da su države uništene zbog žena, s pretpostavkom da je priroda žene laž, da je potpuno demonska i da je muškarac u svakom pogledu žrtva žene. Dakle, da stvari budu jasne, nikada nije postojao progon vještica, ovo je bio apsolutni progon žena i nekog manjeg broja muškaraca. Simpatičan detalj koji većina ljudi ne zna, jeste, gdje je nestao ured crkvene inkvizicije? Nije nestao. Preimenovan je. Na sigurnom je i danas se zove“ Kongregacija za nauk vjere“ i ako ćete biti hrabri pogledati dublje vidjet ćete da isti i danas rade na istom cilju. I ne pričam o imaginarnim likovima, svi znate Ratzingera, desnu ruku pape Ivana Pavla II, alfu i omegu ovog ureda, koji je bio i glavni teolog, glavni i odgovorni za sve funkcije Crkve, način na koji funkcionira, sabotirajući mnoge istine, zaboravljajući i da je Isusova božanstvenost izglasana u Niceji 325.godine većinom od 217 naprama 3 glasa, a papinska nepogrešivost 1870. većinom od 535 glasova od ukupno 1084 eklezijasta, držeći, da citiram: „ vlast se ne temelji na većini glasova“.
Ova knjiga smatra se najzlokobnijom i najizopačenijom knjigom ikad napisanom. Tri dijela sadrže poglavlja (npr. „Kako se vještice pretvaraju u životinje“, „Na koji način mogu iščupati čovjeku srce“, „Kako živom tijelu mogu izmijeniti glavu bez boli ili ozljede“). Također, tu su i pitanja koja služe utvrđivanju istine: zašto su vještice žene, a ne muškarci? ‘Imenica Femina je složena od dvije riječi Fe i Mine što u prijevodu znači da je žena manje vjere od muškarca i time ona sama manje vrijedna’.
Zašto vještice ne mogu nanijeti štetu kraljevima i ljudima na položajima? ‘Gospodu štiti poseban anđeo čuvar, a druge samo običan anđeo.‘
Jasno je da žene ovdje nisu imale šanse kad su odgovori jednom prihvaćeni od strane naroda i vlasti. Opasnost od vještica i njihovih općenja sa vragom, sukuba, demona, letenja i to na način da se mažu, ili metle, mašću koje prave od dječjih udova, odgovornošću za pobačaje, impotencije i sve što je nekome moglo past na pamet, smatrana je stvarnom u očima naroda. Dokaz krivnji mogle su biti i suze i ovo jasno navodi koliko je važno stalno propitivati položaj žene u društvu, Crkvi, svijetu – jer srednjovjekovni stav nije se promijenio, samo se nalaze perfidniji načini utjecaja u nemogućnosti daljnjih direktnih napada.

PRIČA O DJEVOJCI O. (Djevojka O.), Anne Desclos, (napisan pod pseudonimom Pauline Réage) – osobno mi omražena Pedeset nijansi sive izvukla je ponovno na svjetlo dana u popisima erotske literature Priču o O. Nisam sigurna da je ovo dobra ladica za ovu knjigu, osobito jer je knjiga BDSM tematike i suštinski prosječnom čitatelju teško shvatljivog sadomazohističkog odnosa. Iako su u knjizi stvari nazvane pravim imenom, suština knjige možda i nije to zašto je svrstana u ovu kategoriju, nego povjerenje, emocija, predaja vlastitog postojanja u ruke osobi kojoj toliko vjeruješ da joj prepuštaš svoje maske, svoju istinu, svoj mrak – žena koja svojevoljno stavlja sebe u poziciju roba. Kod kritika i opisa ove knjige naći ćete suhoparne rečenice koje upućuju na kolosjek morbidnosti u spominjanju tortura, mučenja, seksualnog korištenja, iživljavanja muškaraca nad tijelom žene, no ovdje je zapravo potrebno shvatiti slobodu izbora i prirodu mazohizma, te suprotan kolosjek – sadizam. Potrebno je shvatiti da mazohistici iz priče prija i godi njena bol, čekanje, ponos trpljenog, gubitak stvarnosti u kojem je potrebno svakodnevno donositi odluke i preživljavati – te ona i nakon što napusti dvorac u kojem je bila izložena poniženjima i torturama, odbija svoju slobodu. Eventualni čitatelji prije čitanja ovog tipa literature trebao bi posvetiti neko vrijeme shvaćanju ove vrste odnosa, kao i shvaćanju da je ona bila slobodna svo vrijeme donijeti odluku odlaska, nepristanka, no njoj to nije bilo ni u primisli.
Ne čudi ni danas zašto je autorica djela provela 40 godina, od izdavanja, pod pseudonimom, jer nisam sigurna da smo značajno daleko otišli u razumijevanju ove vrste kontroverze kod prosječnog čitaoca.
„U svakom trenutku varaju te moja mašta i nejasni snovi. Izmoždi me. Otarasi me tih snova. Podaj me nekom. Poduzmi nešto, e, da ne bih imala vremena ni sanjati o nevjeri. (U stvarnosti mnogo je manje prilika za to). Ali, pobrini se da me najprije obilježiš svojim znakom. Neka tragovi tvojih korbača i lanaca, ili one karike u mojim usnama, nedvojbeno zbore o mojoj pripadnosti tebi. Sve dok me tvojom voljom tuku i siluju, ja nisam drugo do tvoja misao, želja, tvoja opsjednutost. Mislim da si upravo to htio. I ja tebe volim i upravo to hoću. Ako sam jednom zauvijek prestala biti ja, ako usne, utroba i grudi nisu više moje, postajem biće s nekog drugog svijeta i sve je drugačije. Možda jednog dana neću ništa o sebi znati. Čemu odsad užitak, čemu milovanja toliko ljudi što mi ih šalješ, a meni su svi isti – čemu, kad ih ne mogu usporediti s tobom?“

SRETNA ŽENA

on By

Rekla mi je da je pomislila „šteta što je žensko“. Znala je, kaže, da će mi biti teže. Da će i jednostavne stvari zahtijevati više i jače. Ne znam je li u pravu, nisam još uspjela, uz svu silu kameleonske naravi (koja ni to nije uspjela potpuno biti u vlastitoj prgavosti), mijenjati spol. Ali znaš, mama, ova je žena sretna.

Sretna jer ima mamu koja ju je naučila da se granice moraju prelaziti. I kad nisu nužno odobrene. Pa ni od tebe. Možda si bila tiša, možda si bila mirnija, možda osjetljivija, možda više okrenuta sebi – razumljivo, ali ja sam Čula da si išla u školu, unatoč…Unatoč. Čula sam i da si nosila haljinu bez rukava, kada je rukav bio simbol čednosti. Znam da ti nisi voljela svoje čizme koje sam ja kao dijete voljela  uništavati, skupa sa zavjesom koja je bila moja najdraža balska haljina. Ako mene pitaš, hlače koje si nosila, meni su bile sasvim razumljive – najlonke su ionako loš način za prezimjeti. U osnovi, nisam ni očekivala da mi ona četka neće zaglaviti u kosi, otkud mi ideja da će mi frizure raditi ona koja ostavi na pola kuhan ručak da bi s tatom visila na stadionima. 😀

Čula sam da je rekao „da mi dlaka sa glave ne smije pasti“. Shvaćam, danas, shvaćam opciju da bude muškarac svog doba. Možda nismo obitelj iz časopisa, glasni smo, stalno se „koškamo“. Fućkaš kataloge. Njegove poklone ionako nitko nije nadmašio. U stvari, ne znam otkud mu volja da se, sa 50+ godina, još i s tobom bori oko kupnje one ružne neprave barbike u vjenčanici. Kad malo razmislim, znaš one neke ženske stvari, stvarčice, farbe za kosu, higijenske kontroverze koje se ne spominju na glas (da je to neka muška stvar, ne bi bilo problema s tim ni na razglas, prodavale bi se kao krumpiri, od vrata do vrata), parfemi, šalovi, lakovi, pjene – i danas, još imam fen koji mi je on kupio – sve je to nekako bio njegov „posao“ (ne znam je li mama kad što imala sa ičim takvim, vjerojatno jeste, ali ne sjećam se tih mogućih rijetkih dana 😀 ) – pozivi iz dućana dok sa trgovkinjama raspravlja o krilcima. Nije bio za bojanje moje kose, ali je na pojavu izrasta gurao ruku u džep govoreći „daj se, molim te, ofarbaj“. I danas me vesele članci koje je izdvojio za mene – novi lijek za celulit, npr. On me vozio u školu svako jutro. Vozio me na posao svako jutro. Sa 25 godina smijali su mi se jer sam za uvriježene „ženske poslove“ tvrdila da su muški. Šta ja znam, nismo savršeni, ali naučio me je da, ipak, mazim i razmazim ženu u sebi. A žena u PMS-u zaslužuje puding i čokoladu koju će ti netko donijeti – iako je ostalim danima bio za to da odem na dijetu 😀 Male stvari koje čine život, male stvari koje te čine ženom. A velike? Prva je osoba kojoj se javljam ako imam bilo koji problem. Sasvim sigurno na prvu neće biti pitom. Za pet minuta svaki, bilo kakav, problem – biti će riješen. Kriterij za sve muškarce u životu.

Ponekada mislim da sam odrasla sa dva oca. Drugi je brat, stariji, očinska figura – jedina osoba koju sam, po defaultu, morala poslušati. Tu mi nisu davali prostora. Neko je vrijeme imao glavnu ulogu; život nekada stvarno nije lijep, pa je dobio pubertetsku mene, na odgovornost, u prilično mladoj dobi, kao bonus uz svoju obitelj. Bezbroj puta me izvukao i opravdao pred „njima“. Njegova riječ je bila ono što su i oni poslušali – bar kad sam ja u pitanju. Nisam baš znala biti najbolja sestra na svijetu, ali je on pomogao tkati nit života kako bih bila sretna djevojka i sretna žena.

Muškarci su imali poštovanja prema meni. Prijatelji, poznanici, prve i zadnje ljubavi – jednako su me pazili. Prijatelj koji je nabavio motor, nije me htio voziti na njemu smatrajući da nema dovoljno iskustva da mene vozi na njemu. Morala sam čekati. Ako je bilo kasno, a put do doma mračan, nikome nije bilo teško prošetati sa mnom i vratiti se sam. Bili su tu i kao zaštita od one šake nemuškaraca koje uvijek negdje bauljaju. Svi meni bliski su cijenili moju potrebu za onom svrhovitom slobodom.

Ako netko i nije, ne bih to znala, moj svijet je ispunjen muškarcima vrijednim svakog poštovanja. I oprostite me što se neću bazirati na ničije mane – nitko ne bi trebao. Jedine mane koje bi si trebali dozvoliti žvakati su one…naše. Moje. No, kada imaš ovakvu podlogu, korak po korak učiš biti sebi prijatelj…ica.

Strašno kolika me zaljubljenost lupala po glavi. Ona potpuno nenormalna, poremećena, ona koja lomi misli, prste, lupaš gluposti, gledaš u pod, pa prkosiš, pa se inatiš, pa miriš sa minusom, pa odskočiš od plusa – na kraju smo se vjenčali. To je bio moj drugi brak na papiru i prvi u cijelom Univerzumu. Znaš što je najbolje? Sloboda. Osjećaj uvažavanja. Kada bih došla na ideju da cijeli dan ležim na trgu – on ne bi sumnjao da tome postoji odgovarajuć i prihvatljiv motiv. Vjerojatno bi došao sjest kraj mene s onim osmjehom „evo je, opet“ , donio bi pecivo i kavu. Ono što je vidljivo na prvi pogled je to koliko voli moje „ludilo“. Nije bitno ako si malo lud, dok god imaš nekoga tko je lud sa tobom. I za tobom.

A opet…mnogo je čvršće na zemlji od mene. Ne pokušava me spustiti sa mojih oblaka, zna da moram imati dnevnu dozu snova. Dok ja počinjem rečenice sa „hej, pročitala sam…“ on radi od kantica zvučnike. 😀

Onda je došla Ona. Bili smo van sebe…koliko god se pripremali, euforija te okrene naglavce. Tih 10-15-30 dana, da je potrajalo duže, u tom intenzitetu, sigurna sam, ne bismo preživjeli. Sve smo prošli zajedno; pregledi, tečajevi, porod, sve nakon. Plakala sam kad su mi oko 16-og tjedna rekli spol. Ok, plakala sam i na prvom ultrazvuku, ali taj tren kada sam čula „curica“ sve je postalo stvarno! Nisam pomislila da mi je žao, jer će joj biti teže. Pomislila sam, dolazi spremna za sve što je čeka. Kada sam je konačno imala u rukama…nisam plakala. Nisam postojala. Postojala je samo misao – ništa veće ne možeš napraviti od toga da nekom pružiš mogućnost proživjeti cijeli jedan život. Pomalo se misao pošla cijepati…već sam tada bila svjesna i pomalo tužna, jer je u stvari tako malo moja. Svaki tren nakon toga više sam svjesna njene osobne stvarnosti, njenog života odvojenog od moga i samo joj želim biti stup na koji se uvijek može osloniti – bilo da je to moja izrečena misao, sigurnost, topla juha, sjećanje ili dom. Tek tada…i sada, shvatila sam tko sam ja. I tko smo svi. I  jedno želim više od ičeg, toj divnoj ženi koja će uskoro napuniti 3 godine – da nikada, nikada, nikada ne zaboravi živjeti. I da do maksimuma živi što jeste. I da uvijek Bude. To ne da je dostatno, to je sve.

Prijateljice. Prijateljice! E to je drugi svijet, planeta, galaksija! Žena bez žene nije potpuna žena. Netko mora imati taj isti savršen osjećaj za osjećaj. S nekim moraš oboriti sve barijere i biti potpuno Ništa i Sve. I smijati se do suza, plakati u istoj sobi ili toliko sliniti da popuniš sve kilometre između. Moraš imati to posebno mjesto u nekom, to posebno mjesto, poseban stol, posebno sjećanje. S nekim se moraš rugati sebi kada smršaviš 30 kila pa ne znaš možeš li proći između dva utjesno parkirana automobila. Moraš s nekim analizirati sve što je rekao, način na koji je rekao, pogledao, s kim je bio, tko je bio, netko ti mora javiti gdje je prošao i netko mora tako dobro znati koliko je ružna ta njegova nova. Ili bivša. Netko mora primjetiti koliko joj bokovi nisu skladni i kako izgleda baš tupavo. 😀 Moraš s nekim sve to prerasti. Moraš imati nekog tko može slatko i bezazleno uputiti ti psovku. Ili te udariti daljinskim po glavi. S nekim moraš biti vani zgodna, ono, do ibera. Moraš imati nekoga tko je ljubazan, profinjen, sav u trudu da bude bolji svaki dan. Moraš imati nekoga koga nije briga za to. Moraš imati nekog starog i nekog novog. I moraš imat nekog s kim se možeš pomirit nakon glupe svađe. I moraš kada staneš pomalo umoran, znati, da to jedno mjesto u srcu samo ona, samo one, mogu dotaknuti. Mjesto koje grije jednako kada si mlad i kada stariš. I kada zastaneš sama, negdje, kilometrima daleko, umorna…samo želiš taj poznat glas. I nazvat ćeš tužna. Poklopiti s boljim trbušnjacima, od smijeha.

Netko ti mora kada stvari krenu loše, u tišini i bez riječi, spustiti novce na stol. Moraš imati nekog kome ne možeš reći hvala, a da on/ona zna da hvala nisi rekla samo zato da je ne utopiš u suzama. Moraš imati nekog tko će zbog tebe ići gledati Eminema. Nekoga tko će ti predložiti bijeg sa vjenčanja. Tko će razumjeti zašto dvije godine nisi rekla istinu o svom, lošem braku. Zašto nisi spomenula onog koga se ne spominje. Netko mora biti ono, tvoj, do neba.

Postoje i oni trenuci…Kažu, čovjek je sretan onoliko koliko može biti sam.

Sve rečeno i neizrečeno završiti ću rečenicom Anais Nin, divnom, kontroverznom ženom;

“…A ja ću uvijek biti djevica – prostitutka, perverzni anđeo, dvolična žena, kobna svetica.”

Sretan Dan žena ,

uz zahvalu svima koji su me učinili sretnom, zadovoljnom, divnom, ma kojeg spola bili i ma koliko i na koji način ste sudjelovali u kreiranju moje niti, bilo da sam vas spomenula ili nisam, bilo da ste se prepoznali ili niste 😉

ARHIVA 2015.