Mjesec: Listopad 2021.

Ljudi zatvore vrata iza sebe.

I ti tu ne možeš ništa.

Možda ponekad zaborave sat na odlasku. Možda i tebe zaborave. Možda te i ne upamte. Oči im led, vidiš samo svoj odraz. Patetičnu mrlju koja danima prije njih samih zna da je gotovo, da se raspalo, da imaš još nekoliko trenutaka. Pa ljubiš. I grliš. Miluješ. Smiješ se. Ne spavaš.

Ne možeš spavati kada kraj tebe mirno spava onaj tko te gubi.

I nećeš upamtiti zvuk vrata na odlasku. Pamtit ćeš svaku naznaku da mu je bilo stalo. Pravit ćeš se da sa onim zvukom vrata koji više ne pamtiš, nisi pao u ponor na par godina, smijat ćeš se kao da nije ništa, suze će se rasipati po pločicama kada te strese zvuk vrata koja sama zatvoriš, jer, jer, jer…

Ta bol nije legitimna, nije priznata, ne smije postojati. Šta dramiš? Kakva ljubav, emocije, melodrama? Ne budi patetična. Nisi slomila nogu. Šuti i radi: još isti dan se javiš na sve pozive. Zadaci i obveze prolaze niz prste. Nemaš vremena sada za utrobu koja klizi u grlo. Ne znaš o čemu pričaju, srce je patetična izmišljotina, zašto te vlastiti mozak podjebava? Prestani. Ionako je bolje bez njega. Šta će ti osoba koja te ne poštuje, koja ne misli da si vrijedna objašnjenja, kojoj nemaš vrijednost koliko ni kopča sata koji je ostao, ili nije, koji si možda izmislio, kao i cijelu priču u svojoj glavi. Da, to je. Ti si spužva za toksične emocije, toksične veze, toksičn… Jebeš njega.

Fuck. Ne možeš mu sad poslati tu pjesmu. Ne možeš taj film. Isječak. Ni šalu. Zašto i bi? Nije da te sad ta scena podsjetila na njegovo krilo. Ne podsjeća te ta pjesma na miris njegove kože. I ne pamtiš ništa njegovo najgore na svijetu. Ne možeš to pamtiti, ti si samo budala koja izmišlja osjećaje, emocije, priču. Šuti i radi. I izbriši taj osmjeh s lica. To čega si se sjetila, on uopće ne pamti.

Možda pamti?

 Ne pamti. Možeš li biti gluplja? – dijeliš si komplimente.

Ali, ispričao se. Možda mu bar malo,nešto, značim.

Dobar dan, izvolite. A evo ništa. Jesam, dobro sam. Onako sam neka danas. Ne znam, valjda vrijeme. Oprostite malo sam smetena danas, gužva je.

Znam. Ova bol nema bolovanje. Nosiš je, pa je nosiš. Nebitna, kao ja u mislima u kojima nisam ni bila.

Kada ste se zadnji put čuli, kontaš između redova mlijeka, salama, oh ne…ne ta pjesma! Ne možeš plakati u glupom dućanu. Šta uopće radiš u ovom dućanu? Idi u neki drugi. Šta ćeš uopće u ovom?

E! Evo. Ti, tvoji? Hoću, pozdravi svoje.

Halo, da. Može, pošaljem ujutro, čujemo se.

Ovaj što je sad prošao malo podsjeća na njega. O, prestani! Svađaš se sa svojim mislima. Misliš i znaš da misliš i upućuješ opomenu svojim mislima…u trećem licu? Konačno. Bilo je pitanje vremena kada ćeš potpuno skrenuti. S uma. S druma.  

Njegova poruka na ekranu.

Svi dogovori sa prethodno spomenutim mislima padaju u vodu. Uz veliki pljusak, nedovoljan da te probudi. Najednom, previše pričaš. Praviš se da je ok. Da je u redu. Da si u redu. Guraš misli, ne daš im van, loviš se između potrage za dostojanstvom i potrebe za tom neuhvatljivom blizinom, a riječi na trećem kolosjeku. Kao da si prozirna. I ti, i riječi, i prsti, i glas, i tipkovnica. Ostala je samo magla. Njega opet nema.

Umor. Bol nestaje. Gasi se. No, nekako kao da i tebe nema. Nemaš snagu za razgovore s drugima, smetaju tuđi pogledi, pokušaji. Kriješ se iza ljubaznosti,sve češće lažeš. Možda se i praviš da ti je netko drag. Pokušavaš. Ne može. Ambis otvoren i gladan. Sjediš na rubu i klatiš noge nad provalijom. Puštaš se s rubova u sjetu. Zatvaraš oči. Izvlačiš sjećanja. Kažeš sebi, još samo noćas. Tiho je. Nitko ne sluti gdje si dok nepomično ležiš. Nema pitanja, glumačkog teatra, dobra je noć. Zaspiš sa njegovim glasom u glavi, sa sjećanjima koja ti plešu po usnama, vratu, onoj iskrivljenoj bolnoj liniji ispod usne, pamtiš ruke, fotografije, riječi, ekrane, smijeh, drhtaj, nelagodu, ugodu…i onda novi val boli. Nikada više. On me nikada nije ni trebao. Ne postojiš u njemu. Ne nosi te u grudima, nema bol na usnama, njegova utroba ne nosi tebe u sebi, nema te u prsištu koje si ljubila, nema te na dlanovima, on ne trpi nedostajanje iz noći u noć, iz noći u noć, iz noći u noć. Tu bol koja reže, baca na koljena. Metaforički i doslovno. Sad već pamtiš i svoje zgrčeno tijelo koje fizički boli, jer ga nema.

Probudi se.

Novi je dan.

Manje boli.

Nemaš više što baciti. Nemaš što slomiti. Nemaš što spaliti. Nema tragova. Odlaziš. Kao što si onda otišla, ne znajući tko je otišao od koga. Bez nade. Bez očekivanja. Opstaješ kao lako zapaljiv kremen, koji nikada više neće biti ono što je bio prije njega.

Operacija koju prehodaš, bez dana bolovanja. Bez dana da itko pita kako si? Porodiš ponovno sam sebe. Rodiš se u nešto drugo. Nekakav hibrid o kojem se šuti.

Nemaš pravo na osjećaje, nemaš na bol, nemaš pravo na vrijeme potrebno za proživljavanje, ni preživljavanje; nikoga nije briga. Ne ističi se, ne gnjavi, ne talasaj, to su sve gluposti, sve što možeš dobiti je kritika, još povreda i podsmjeha, pa se kriješ i od njega i od njih. I njemu kuliraš kako te nije briga, on kulira tebi, oni kuliraju, tjeraju tebe da kuliraš…

Čut ćeš sve o toksičnim vezama, sve analize, tumačenja i vještačenja; sve poduzmi, i psihoterapiju, sve, samo da dokažemo da ljubav nije stvarna, da si izmislio sve, da ne može biti ni jako,ni snažno, ne može biti vrijedno.

Stavimo kabanice, pa i s kabanicama nemojmo na kišu. Šta ti znaš šta je ljubav? Da je prava ona bi… ! A njega tek ne spominji nikome. Možda ti nisi ljuta, ali ako kome kažeš išta o tome, završit ćeš braneći njega od pretpostavki, ti ćeš biti budala, oni će uvijek znati bolje, uvijek ćeš sresti dobre odvjetnike sebi i dobre suce drugima i nikada se nećeš objasniti, pa ćeš na kraju svejedno izabrati tišinu.

Nije svaka rana od metka.

Ponekada si samo ranjen tuđom boli koju su ušutkali.

Na nas se muškarci najviše žale. 

Najmanje dvadeset godina slušam ogorčenost muškaraca ženama koje žele njihov novac. Jako smo se svađali oko filma u kojem milijun dolara, zgodan bogataš, ponudi udanoj ženi za samo jednu noć s njim. Uobičajen protokol postaje duboko problematičan ako u njega upletete novac. Malo me muči činjenica da imam 40 godina i kazaljka kritično vuče ka nuli u mom osobnom poznavanju milijunaša, osobito onih koji s lakoćom toliko odvoje za jednu noć. To staru raspravu čini prilično bespredmetnom, a moj stav uzaludnim. 

Kao i većinu sponzorstava koja muče ovdašnje muškarce. 

Teško je zagrebati i ovu temu, a da bude suštinski shvaćeno ono na što želim ukazati, pa sam prije nekog vremena postavila jednu malu anketu na svoj Instagram profil. Anketa na reprezentativnom primjerku od manje od stotinu glasova, koliko seže moj skroman influens, kaže da oko 30 % muškaraca ne izvodi žene, ne plaća večere, ne planira izlaske, nema iznenađenja, nešto malo manje ne sudjeluje u bazičnim troškovima odnosa u paru, pokloni su u skladu sa ovim postotkom, a žene im zamjeraju manjak truda (navedena anketa postavljena je na Instagram profilu). Obzirom imam uvid u glasače, postotak je i ovoliko pozitivan jer su uglavnom dali glas i mišljenje ljudi u novim vezama do 6 mjeseci, nešto malo onih koji nisu u vezi, veći broj u vezi do 5 godina i nešto malo preko toliko. Iz razgovora sa ženama, osobno mislim da je postotak u najboljem slučaju 50%. 

Financije u počecima odnosa sa nekom osobom, od samog prvog dejta, pa sve do predbračnih voda, nisu omiljena tema parova. Znala sam se vrpoljiti na stolici, ne želeći ostaviti dojam da smatram da je ova obaveza njegova, nalazeći razumijevanje za financije osobe s kojom sjedim. Nikada ne naručujem ono što stvarno želim, smatrajući da nije ničija obveza da ispunjava moje želje, ostanem pristojna i umjerena. Ovo je vremenom dovelo do toga da ja prebrzo potežem novčanik. Većina se nije borila sa mnom da ipak on plati. Nisam sigurna što o ovome mislim. 

Prije nekog vremena sudjelovala sam na Instagramu u raspravi o pravima žena, na što mi je jedan muškarac, nakon obilaska mog profila, rekao da jedno pričam, a drugo radim. U to vrijeme sadašnji profil imao je više (sada uklonjenih) privatnih objava na kojima je bilo nekoliko kuća sa bazenima, jacuzzijima, s nekih putovanja i slično. Nije mi bilo jasno o čemu priča, no onda su se pospajali parametri – on je dolaskom na moj profil, zaključio da sve što vidi – plaća neki muškarac. 

Nijednu stvar , ni događaj sa navedenih objava nije mi platio nitko, a ponajmanje bilo koji muškarac. Dapače, više poklona, večera i slično sam dobila od žena. Od muškaraca toliko malo da mi je čak malo i neugodno.  Muškarac iz naše regije ne može pomisliti ni da sam možda kod prijatelja, bilo što, ne – on odmah nalazi napad na muškarčev novčanik. 

Nema tako mnogo godina da je muškarac bio taj koji je donosio novac i skrbio za obitelj. Na stranu sada kontrola koja se možebitno na taj način postiže nad drugom osobom, činjenica je bila da muškarac radi, ima plaću i s tim novcem obezbjeđuje potrebno ukućanima. Žene su ostvarile pravo na rad i financijsku neovisnost  i postotak žena koje poznajem u ovoj funkciji je ogroman, danas čine većinu. Ovo govorim bez ikakve prosude: i danas postoje žene koje ne obavljaju rad ove vrste i obiteljskom odlukom imaju raspoređen život na drugi način, što je apsolutno ok i muškarci koji na ovaj način brinu za obitelj su skupa sa njima vrijedni svakog poštovanja. I uglavnom nisu tema ovog posta (osim ako ne uđu u temu po nekim drugim elementima, tipa škrtost, no da ne idemo u širinu). 

U svakom slučaju, većina muškaraca u prošlosti nije se bunila na činjenicu da žena i obitelj troše plaću zarađenu njihovim radom, a plaćali su i izlaske, pića, večere i kino. Primjerice moja mama jeste radila, ali je njena plaća bila daleko i značajno manja od tatine, no novac je stajao u ladici i trošio je tko ga je trebao. U našoj obitelji nije postojala opcija da žene plaćaju muškarcu. 

S druge pak strane, gledam cijeli život nešto drugo u osobnom polju, kao i polju mnogih žena koje znam. Pokloni koje žene slikaju su šablonirani, kao da im jedan muškarac svima kupuje. Ovisno o financijama, crvena ruža ili buketić, neki poklon s kojim je ona kao oduševljena, jer je njoj i malo ok, pa neće sad tu bit neka koja nešto traži ili očekuje, materijalno je bezvrijedno) ali uglavnom nije. Ja stvarno nemam velik emocionalni upliv u čokoladu sa srcima, bombonjeru, satove, parfeme i sličan opus. S druge strane pošla bih vrištati da dobijem štikle, bijelo rublje u kompletu sa biserima, crno u kompletu sa crnim biserima, vikend u Budvi, koncert Merlina, muzejski postav nečega što želim vidjeti  ili …nije sve za javnost.  Ne kažem da nikada nisam dobila ok poklon, kažem da sam sramotno malo puta dobila ono što želim. Ne kažem ni da imam ne znam kakva očekivanja, niti da svaki poklon treba biti melodrama u tri čina – ali nikad? Nikad – jer ovo zahtjeva trud. Magiju. Ženu koja je muškarcu nešto posebno, veliko. Ona s kojom više nije i nikad više neće bit, ali je nitko ne smije krivo pogledat. E, to. Taj level u glavi. Neću ni „novac pa si kupi sama“, ni „šta želiš“. Hoću knjigu na adresu koju želim dvije godine, a da ne znam ni tko ju je poslao. Neću cvijeće koje se podrazumijeva, hoću večer poezije i trbušne plesačice, šta će mi Milka?!

Kad smo kod Milke, ovo je i dobro šta se sve može naći na sceni. Nije moja priča, ali jedna od nas je dobila Kaloderma kremu za ruke u tubi, otvorenu/korištenu, u škartocu. Jedna je, nakon što je dečku s kojim je kratko, kupila Nike ruksak i zaboravih što još, za rođendan, sama dobila plastičnu ružu iz „Sve po 12“ koja svira onu svima poznatu tanananananaaa tananaa tananaaa muziku uz krčanje(Za Elizu, da, simbolično), dok glavu ruže čini bočica sa crvenom tekućinom koja bi trebala biti parfem, ali nije. Samo ostavlja crvene mrlje – jer, sve po 12 nema šta drugo ostavit. Ne karikiram, jedno smo popodne dva sata buljile u taj nevjerojatan užas. Zamisli osobu koja ovo pokloni djevojci, koliko se danas bavi ženom? Koliko se bavi nekom osobom muškarac koji je svojevremeno izjavio „ daj si kupi svoje cigarete“ jer ako ona uzme jednu, tijekom njihovog povremenog i ne osobito reprezentativnog neobaveznog „dejta“ oštetit će mu budžet? Jednako kao i muškarac sa autom i geografskim problemima koji ne može potrošiti gorivo za 15 minuta vožnje, dok ona može i tramvaj i vlak i sat vremena za isti put. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna. 

Muškarcima sam se u životu, s druge strane, naplaćala. Od iskustvenih poklona, kulinarskih, erotskih, jeftinijih i skupih, večera, pića, kava do smještaja, putovanja, apartmana, a svojevremeno sam platila i ceh, bez riječi, jer je pijan stalno naručivao nebuloze i glazbu. Nije mi bio problem sačuvati mu ego tada, da nitko i ne shvati što se događa. Taj isti se zahvalio poklonom i bilo je lijepo, a i ne kažem da sam kojim put pod teretom života i nedostatkom vremena nešto i propustila – jesam, ali ako bi se stavila na klackalicu moja mašta, trud, financije i uopće spremnost za bilo što s njim – druga strana možda bi neznatno zaljuljala klackalicu. 

Zato, danas, nikada više ne bih izabrala muškarca koji nije galantan. 

Ja sam galantna žena. Koja u mnogo sfera može itekako adekvatno parirati. Da li je pretenciozno očekivati jednako s druge strane? Muškarci ovu igru gube. Žene ih štite – dok su zaljubljene. Nalaze opravdanja. Istinu saznaš nakon što je odnos odavno napukao. Ista sam. Bila. Štitila bih sve, svaku njegovu ideju, glupost, manu, sve opravdavala, sve razumijevala, sve krize i brodolome, sve ljudsko, potrebe i lomove, bodrila uspjehe. Sve. Danas ne bih. Mogu opravdati pad. Ne padove. Ne godine. Ne ustrajavanje. Nikada više ne bih pristala na manje od koliko vrijedim, a to, da, nosi sa sobom i financijsku komponentu – zaslužujem imati i ljepši i lakši život. Govorim u prvom licu, ali mislim – i ti zaslužuješ dobar život. I da se ne bojiš financija. Ili ljudi koji te – jer plaćaš stan, hranu, režije, mobitele, internet, putovanje, haljine, depilaciju, nokte, automobil, gorivo, knjige, cipele, čitanke, školske torbe, naknade bankama, kamate, kave, izlaske, poklone i tepihe – zovu materijalistom. Materijalizam kao opravdanje koriste oni sa nulom, od kojih ćeš dobiti krivu knjigu, usput, sa kase dok kupuju cigare. 

P.S. Da, svjesna sam postojanja krajnosti, da postoje muškarci koji imaju obrnutu priču, dijagnoze, problemi, da na svijetu  ima 7 milijardi ljudi i da ne stanu svi u jednu priču i isti „koš“, no morat ćete te druge teme koje se otvaraju napisati sami. 🙂